Niko više na evropskom kontenetu nije bio izložen raznoraznim eksperimentima koji su imali samo populističku namjeru da poboljšaju život, nego što su to zemlje južnoslovenskog regiona. Savršeno je nebitno koja je politička ideologija bila na vlasti: buržoaska, komunistička, kleronacionalistička, nova razvojna filozofija ili simulirana demokratija. Pod izgovorom da se rade kapitalne stvari uništavani su društvena i ekonomska osnova na kojoj je počivalo svako domaćinstvo, zaseok ili selo. Pri tome, ako su neuki sljedbenici vladajuće ideologije do tih „epohalnih“ saznanja došli prilikom posjeta nekim drugim zemljama i gradovima, a to bili njihovi prvi izlasci u „veliki svijet“, onda je uvjerljivost sa kojom su zastupali takve ideje bila frapantna. To što će se ubrzo pokazati kao promašaj je nebitno. Jer, u sistemu gdje vlada retrogradna ideologija nema nikakve odgovornosti za slijepe sljedbenike i poslušnike.
Lutanja su bila izražena pod ideologijom čiju temu tretira i drama „Kozocid“ Vide Ognjenović. Cjelokupni taj period vladavine partijskih elita u razdoblju pedesetih i šesdesetih godina XX vijeka je imao opsesiju da uništi poljoprivredu, ma šta god to značilo, i razvija industriju. Ubrzana industrijalizacija je pratila još bržu deagrarizaciju sela. I u tom kontekstu ekonomskog (ne)razvoja stradale su, pored ostalog, i koze kao opasnost za obnavljanje šuma. Na kozarstvu je počivala tadašnja siromašna porodica. A u društvu trećeg milenijuma se može zapaziti koliko se na tu granu poljoprivrede ulaže i koliko treba da bi se nešto obnovilo. Dvostruko više nego što je bilo potrebno da bi se isto uništilo.
Pokazuje ova predstava čiju režiju potpisuje autorica teksta Vida Ognenović da je svaka ideologija jednostrana. I da kao takva nema sluha za mišljenje drugih. Oni koji ne misle istovjetno, koji bi u ovom slučaju itekako bili protiv ideje da se uništi nešto na čemu počiva selo kao bitan osnov razvoja jedne zemlje, pa makar bili i doktori nauka iz oblasti kozarstva i profesori na veterinarskom fakultetu, proglašavaju se provokatorima i intrigatorima. U svojoj zaslijepljenosti ideologija najmanje ima želju da sasluša one kojih se direktno tiču takvi projekti. Ideologije kako tada, tako i sedam-osam decenija kasnije, se zbog jednostranosti, zaslijepljenosti i ostrašćenosti udaljavaju od građana sa čime prave posebnu kastu. Izgleda da ta ostrašćena grupa, nedodirljiva, ali bez obzira koliko se činila moćnom ne može izdržati trku sa ritmom vremena i razvojem društva. Nema više one ideologije koja je u predstavi Gradskog pozorišta iz Podgorice odlučila da uništi selo tako što je „istrijebila“ jedan segment strukture razvoja. Ko ih se sjeća? Ali, ostala je praznina u razvoju društva za koju niko nikada nije odgovarao.
Upravo ova predstava je značajan podsticaj da se neki razvojni momenti ponovo aktuelizuju, a političkim elitama opomena da u vremenu trenutka vlasti koji dobiju itekako moraju čuti i oslušnuti šta o svemu misli „njihovi podanici“. Oni koji su im dali glas. Ali, i oni koji nisu i koji su njihovi neprijatelji.
Ova predstava zahvaljujući jasnom rediteljskom konceptu, i tačnoj i preciznoj glumi, uspostavlja izvanrednu komunikaciju sa gledalištem. Iz razloga što im je tema bliska. Mnogi su bili sudionici toga razarajućeg beščašća vlasti u određenom vremernu, a i danas. A mnogi su i zainteresovani da pokušaju ponovo razviti nešto što je bila dobra osnova za lijep život.
Predstava „Kozocid“ je velika predstava. Kako po svojm gabaritima, tako i po kompaktnoj režiji, uvjerljivoj glumi i porukama koje upozoravaju današnjeg čovjeka da ne živi u prošlosti, nego da svoj život kreira adaptirajući se na sve izazove, mnogo više, u sadašnjosti, a i u budućnosti.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković
