Komentar Tihomira Bijelića: I BIJAHU SUSRETI
ednom davno na desnoj obali rijeke Save posvadila se dva glumca oko prvenstva prolaza njihovih automobila. Dođe i treći s juga, a kako je i on mislio da je u prednosti, i on se uključi u žučnu raspravu. Kako je za sve čuo i glumac sa sjevera, odluči i on dati soj glas cijeloj raspravi. I tako rasprava trajaše četiri dana, pa im se pridružiše još trojica glumaca. I raspravljaju oni tako, a vrijeme protječe. Nikako da se slože kojim redom će nastaviti put. A kako to obično biva iza njihovih vozila formirao se red. I svatko u redu je imao svoje mišljenje o nastalom sporu. A rješenje nema.
Odlučiše tako i gradski oci uključiti se u glumačke igre. I formiraše, po starom običaju, povjerenstvo, koje nazvaše žiri. I žiri donese Pravilnik, ali ni Pravilnik ne bješe od koristi. I tako vijećaše oni sedam dana ili koji dan više, ili manje. Sada je nebitna stvar koliko su vijećali, jer su morali uključiti i još otaca, starijih po zvanju od ovih gradskih. I vijećanje se nastavi. A red koji je pratio vijećanja se povećavao. Srećom nije bilo svađa, ni fizičkim obračuna, niti prijetnji. Iz reda koji čeka pljušte prijedlozi, pljesak za svaku izgovorenu rolu.
I nakon sedam dana, dođe još jedan Otac. I nosi papir. A papir u omotnici. Okupiše se svi oko njega. On nosi Rješenje svih problema. Ruke mu drhte, ima u sebi godine života i godine donošenja ovakvih odluka. Što li piše na papiru, u omotnici. Tko će prvi krenuti, tko posljednji, a tko u sredini? Hoće li sve biti tresla se gora, rodio se miš? Hoće li konačno doći rješenje? Ili će se glumci nadmetati i dalje. Tišina, pa opet tišina. Svi čekaju da novopridošli Otac kaže nešto. Da razjasni Pravilnik i po njemu dosudi popravni udarac ili nešto drugo.
I onda se prolomi pljesak. Pljesak u kojem se glavni Otac ohrabruje da kaže svoj sud. On se smiješi i premiješta s noge na nogu. Hoće li reći ili neće? Hoće li jednostavno otići. Pobjeći. Njegov sud čekaju svi. A on šuti i gleda ispred sebe. I onda počinje. Drhtav glas. Ne liči na glas čovjeka koji je najiskusniji. Ipak svaka sljedeća riječ je naglašenija. I kreće rješenje. Otvori omotnicu. U ime publike prvi će biti…
A u zaključku stoji. U ime publike svake se godine u ovo doba godine imaju glumci sresti na ovom mjestu. I tako nastadoše Susreti pozorišta/kazališta. I tako Brčko, zahvaljujući razgovoru i glavnog Oca koji donese omotnicu dobi Susrete. Utemeljeno je povjerenstvo zvano Žiri, pa se pridodalo Povjerenstvo onih iz čekajućih redova koji se nazvaše Publikom. I Brčko postade centar, kazališta, glumaca i kulture.
Bravo!
Piše: Tihomir Bijelić
