“Kamerni teatar ’55” iz Sarajeva prvo je eksperimentalno i avangardno pozorište u bivšoj Jugoslaviji, a svoja vrata od osnivanja do danas nikada nije zatvarao. Bilo je dobrih i manje dobrih vremena, ali je danas, kažu upućeni, “Kamerni teatar” ono što je Jurislav Korenić imao na umu kada ga je osnovao davne 1955. godine.
Na pozorišne susrete u Brčkom, 36. po redu, “Kamerni teatar ’55” stigao je s predstavom „Sjećaš li se Doli Bel“. Rađena po romanu Abdulaha Sidrana, u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića i odigrana od strane izvrsnih glumaca, predstava je brčanskoj publici držala pažnju od samog početka.
Nama je ovo 33. ili 34. predstava u nepunih šest mjeseci od kako je bila premijera. To je zahtjevan tempo, ali ne možemo ne prihvatiti mnoštvo poziva koji stižu za ovu predstavu iz cijelog Regiona. Mislim da smo napravili sjajan posao. Ja stalno ističem da je ovo kolektivna pobjeda, Liga šampiona. Abdulah Sidran, Kokan Mladenović, “Kamerni teatar” i dvanaest glavnih uloga. Ovdje nema glavne uloge, ovo je jedan ansambl trijumf i sve je to epilog sjajne atmosfere. Ono što je bitno jeste da konzument nema nikakvu potrebu da se referira i pravi flash back na sjajni i veliki film „Sjećaš li se Doli Bel“, koji je sniman prije 40 godina, jer je ovo estetika koja je za sebe toliko autohtona i toliko stoji da je ovo neuporedivo s filmom. Mi smo tu ikonu koja se zove „Sjećaš li se Doli Bel“ vratili na mjesto na kojem treba i da bude, a to je u Sarajevu. Bavili smo se romanom Abdulaha Sidrana i on nam je puno pomagao. Sidran je bio na probama, govorio o Sarajevu šezdesetih godina i nekako smo svi skupa, tragajući za tajnom tog Sidranovog romana, napravili ovu predstavu. Ja inače ne volim da upoređujem filmove i predstave. Film je estetika, snimi se pa se šest mjeseci porađa u nekim montažnim laboratorijama, čita se, tu je svjetlo, korekcija tona, itd. S druge strane teatar je umjetnost trenutka. Ja sam glumio u 66 igranih filmova, u preko dvije hiljade predstava izvedenih pred publikom i tu sam na svom terenu, mogu o tome da govorim veoma stručno. Mislim da je ovo jedna od najboljih predstava koja se u Regionu desila u zadnjih 30 godina. To nije zbog toga što sam ja upravnik ovog teatra ili što u ovoj predstavi igram bitnu ulogu, nego zaista mislim da je ovo jedno malo remek djelo zahvaljujući glavnom manipulatoru u pozitivnom smislu, Kokanu Mladenoviću, romanu Abdulaha Sidrana i mojim glumcima na koje sam ponosan i kao glumac i kao upravnik. Oni su do kraja bili posvećeni ovom poslu, a to je u glumi najvažnija stvar. Dosta putujemo po festivalima, igramo, u Sarajevu prodamo predstavu dva-tri mjeseca ranije. Postoji tu jedan raritet. Ljudi dolaze u Sarajevo da gledaju „Sjećaš li se Doli Bel“ i naše predstave „Žabu“, „Zvornik“, „Umri muški“… Dolaze iz Splita, Beograda, Šapca, Dubrovnika, Tuzle, Mostara, Bihaća… Gledaju predstavu, prespavaju u Sarajevu i vrate se sutra kući, što znači da ova predstava postaje i turistički brend Sarajeva, ne samo kulturološki.
Kažete za predstavu da je remek djelo. Koliko je truda i zalaganja bilo potrebno da publika koja gleda ovu predstavu vidi to što je odigrano na sceni, to što smo mi imali priliku pogledati večeras u Brčkom?
Sve je u načinu na koji pristupamo svom poslu, kao i u svakom drugom zanimanju. Kamo sreće da svako u ovoj državi najbolje radi ono što zna, imali bismo tada sretnu državu. Strasti su različite kada radimo antičku tragediju i priču o gradu u kojem živimo. U ovom drugom slučaju možda je strast povećana ali je odgovornost ista. Bilo je naporno ali Gordana Boban je najbolje rekla: „Ovo je prvi put od kako sam glumica da mi je žao što se jedan proces na predstavi završava“. Toliko smo mi bili unutar toga i napravili sjajnu esnafsku i ljudsku atmosferu. Mislim da bez te harmonije i dobre aure unutar bilo kojeg kolektiva, ne samo pozorišnog ansambla, nema ni seta. Najvažnija stvar koja se na ovoj predstavi desila u procesu rada je dobar materijal, Sidranov roman, jedan od najboljih evropskih redatelja Kokan Mladenović i, s ponosom mogu da kažem, najbolji teatar u Regionu posljednjih nekoliko godina.
Od 21. novembra, kada su počeli Pozorišni susreti u Brčkom, do večeras publika je različito reagovala na različite predstave. Sve su pažljivo odgledali, emotivno su reagovali, nagradili aplauzima. Ni tokom jedne do sada se nisu i smijali i plakali?
Na Fellinijevevom institututu u Riminiju piše: „Sve što sam htio kroz svoje filmove je da ljude nasmijem i rasplačem“. Valjda je to život, kombinacija suza i smijeha. Ako smo to uspjeli znači da smo napravili dobar posao.
I u duhu predstave da Vas upitam još nešto. Hoće li sunce u ovom gradu ikada zasjati kako treba, misleći na našu zemlju i Region?
Optimizam je zdravlje duše. Mislim da je fašizam krenuo niz brdo i da su pred Bosnom neki bolji dani. Sve je veći broj Bosanaca i Hercegovaca koji se tako osjećaju, pred jednim epilogom koji će nam svima biti drag. Mi u kulturi od 1996. godine nemamo nikakvih problema, sarađujemo, putujemo i dolazimo jedni drugima. Sada Kamerni teatar gostuje u Srbiji, bili smo u Zaječaru na festivalu, u Užicu također. Gostovali smo u Gavelli u Zagrebu, oni dolaze nama. Sada imamo veliki festival „Dani Jurislava Korenića“, najbolje predstave iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Crne Gore. Kultura probija široko čelo, politika zatrpava ali pobijedit ćemo.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković
