OSVRT JEDNOG MALOG ČOVJEKA IZ PUBLIKE
Naš grad je proteklih devet dana bio domaćin velikim glumcima i stvaraocima u oblasti dramskih umjetnosti. Moji sugrađani su imali priliku da gledaju ljudske sudbine na daskama koje život znače. Gledalište je svake večeri bilo prepuno ljudi, koliko sam mogla da vidim sa svog pomoćnog sjedišta, odmah pored vrata kroz koja je navirala rijeka ljudi željna kulture, a koja rijetko u toku godine ima priiku da utoli svoju duhovnu glad ovim vidom umjetnosti. Jednako su svjesni činenice kao i ja da je teško izdvojiti novac za jednu zgradu pozorišta u ovom vremenu, u našem malom gradu. Nekada smo, pamtim, imali amatersko pozoriše, ali je sve manje ljudi koji se toga sjećaju.
A ja, još uvijek učenik, oduševljavam se spoznajama koje mi nagovještava ova vrhunska umjetnosta koja se zove drama i koja je živjela još u drevna vremena, učim iz knjiga koje nalazim u našoj biblioteci, a rijetko u toku godine mogu gledati na ovoj magičnoj pozornici. Kolika je mogućnost scene! Divim se. Predstaviti dan u životu ili cio život u jednom danu, prelomne događaje u istoriji, junake, heroje, bijednike i ludake, sanjalice i idealiste … Kako dočarati sjećanje, san i noćne more, smijeh, onaj zdravi ili smijeh kroz suze. Za ovih devet dana sam proživjela sve to zajedno sa ostalim gledaocima u prepunoj sali. I naučila, i spoznala.
Predstave su izvođene pod motom “Zatočeni u prošlosti”. Uistinu, svi likovi u predstavama su bili žrtve vremena i uslova života u određenom vremenskom periodu. Ali su jednako bili prepoznatljivi i shvatljivi čovjeku koji živi u našem vremenu, a koji još uvijek nije prevazišao zablude prošlosti, uvjeren da ih je prerastao i ostavio iza sebe. Nije li jedan od ciljeva drame upravo taj da nas načini svjesnim svih tih zabluda kako bismo ih lakše prevazišli? Svako vrijeme i svako društveno uređenje nosi određene nedoumice u koje se upliću mali, obični ljudi i iz kojih teško nalaze izlaz. I ta činjenica kako se odnosi na određeno društveno uređenje tako i na pitanja porodice iz koje smo iznikli, u kojoj smo rasli, otišli daleko ili ne, u sebi je nosimo kao teret sa kojim smo srasli. Zato je u osnovi svake drame lična tragedija junaka, bezimene djece, a kao pozadina je društvo u prelomnim istorijskim periodima. Sve je uzrokovano tim pojavama u društvu koji su i uzroci i posljedice, a mali čovjek je nošen u vihoru događaja. Mi smo zarobljeni u prošlosti i nismo ni svjesni koliko je još uvijek prisutna ta ista tradicija u našim životima, prihvatali je mi ili ne. Ishod je isti, odbacivali je prezrivo ili oduševljeno je pratili. To znači da je ona još uvijek duboko u nama i da je i dalje pokretač našeg djela. Da li još uvijek razmišljamo kao naši preci, imamo li predrasude, šta upravlja našim mislima i našim životima? Na to treba da nas podsjete ove predstave i da usmjere naše poglede na probleme savremenog društva koje isto tako ima svoje nedostatke kao što ih je prije imalo i kao što će ih uvijek imati. Nepoznato je društveno uređenje koje je savršeno, a čovjek je uvijek isti sa svojim željama, idealima, strastima, vrlinama i porocima. Čovjek je žrtva. Žrtva porodice, društva, sopstvenih strasti ili zabluda. Sve smo to ponovo spoznali gledajući ove predstave. Spoznali smo kako mali čovjek može biti veliki heroj. I još smo se smijali kroz suze. Da li je Aristotel na to mislio kada je pokušao definisati svoju katarzu?
Slađana Jovičić
