GRAD BEZ ZABORAVLJENIH

U tom gradu niko nije ostao zaboravljen; bez obzira na rang, polozaj, zvanje i bogatstvo. Jer i po tome je grad – grad, a nije selo. O gradovima i njihovim naravima valja čitati sa grobalja. Jer mezarja su velike neporočitane knjige- “enciklopedije mrtvih”. I čitulje u novinama, govore više o onima koji ih ostavljaju, nego o onome kome su namijenjene. Po tome je Brčko poseban slučaj. A evo kako?
Ljepotica i skulptor. Zahvaljujući brčanskom dobrotvoru Irfan- Begu Brčko ima fino uređeno gradsko mezarje. Velim, kako redovno obilazim to mjesto da obnovim neka “poznanstva” i provjerim koga više neću sretati na ljeti oživjelom brčanskom korzou. U jednom kvartu kamenih spavača primjećujem neobičan nišan; grobnicu od crnog granita sa prepoznatljivim likom umjetnika Seada Ekmečića i minijaturu njegove “Fontane”, na mermernoj ploči dizajnirano srce i poruka “Sejice, nedostješ mi mnogo” u potpisu – Sandra. Uživam u prizoru, mada je nespojivo sa ambijentom u kome sam, jer znam ko je Sandra i poznata mi je cijela pozadina ove poruke umjetniku- boemu. Sead je bio vajar- umjetnik, akademski obrazovan i možda posljednji brčanski boem. Iz poznate brčanske porodice umjetnika, intelektualaca i disidenata. Nije previše ostavio umjetnosti ali jeste dovoljno gradu; manju gradsku fontanu u centru grada, trajni billjeg i simbol Brčkog. Zanimljiva i jednostavna kompozicija – dječak i djevojčica sa ribom, simboličan posavski motiv i priča. Novi “graditelji” Brčkog su je nespretno preoblikovali, promijenivši joj grubo položaj i estetski smisao, prihvativši je ipak kao trajni simbol Grada i time ovom nenametljivom skulptoru za života trajno podigli spomenik. Pošteno!
Nadživjela bi brzo ova fontana sjećanje na autora da nije jednog zanimljivog detalja iz njegovog intimnog života.Sandra je bila nevjerovatne ljepote, kakva samo moza da se desi u sirotinjskoj obitelji. Bajkovite ljepote. Neznam šta je zbližilo sa kiparem ,vjerovatno ga je ponijela njena figura, koja je možebit i ženska figura na njegovj besmrtnoj Fontani. Ko zna, a i nebitno je. Tek kod umjetnika je ova nestalna gradska cura, kontroverzne sudbine i života, uvijek nalazila utočište i ljubav- moguće. Ostaće tajna njihovo prijateljstvo, za Grad, meni je malo poznatije. Odgovor je u toj jedinoj poruci svom dragom prijatelju Sejici, iznad srca uklesanog u tamni mermer, cije značenje je lako odgonetnuti; mnogo joj nedostaje.

U spomen gospodinu profesoru.

Nisam imao tu sreću da me sve četiri godine, tokom gimnazijskog školovanja, nečemu programskom podučava Hamdija Ćalosmanović, profesor njemačkog jezika i potom dugogodišnji direktor brčanske gimnazije. Bio sam jedini djak u toj školi koji je učio ruski jezik. Ali mu ipak dugujem beskrajno mnogo. Reći ću i zašto, jednom kad se samo mene bude ticalo.Sad je možda ta prilika.
Vjerovatno bi moje odrastanje a možda i sam život otišao u sasvim drugom smjeru da je samo drugačiji ”strožiji i principijelniji” bio naš prfesor, naš razredni starješina Hamdija Celosmanović.Moj razredni starješina i moj životni mentor i spasilac.Da, baš spasilac u tim prvim mladalačkim posrtajima i promašajima koja često mogu da usmjere i vašu sudbinu.Mogu biti sudbonosna.
Ne znam da li je u njemu bilo više mudrosti ili profesorskog znanja i iskustva, namicateljstva znanja, kako se to sada kaže novim hrvatskim jezikom, tek nekako sudbinski bio je važna osoba u mom životu.
Slučaj prvi:
U trećen razredu gimnazije, kažu da je to najozbiljnija i najzahtjevnija faza srednjoškolskog obrazovanja,a mi smo baš bili neka putujuća, selidbena generacija, nikako da se skrasimo na jednom mjestu, započeli u zgradi bivše osnovne škole ”Tamara Begović“, nastavili tamo gdje je nekada bio Radnički univerzitet, šteta što ne postoji više takva ustanova, i maturirali u školi nove gimnazije „Vaso Pelagić“. Tu smo položili ispit zrelosti. Možda nepotrebna digresija za ovo potsjećanje na profesora Hamdiju ai nek ostane zabilježeno.
Te godine je bila oštra zima. S košavom, Brčko je nekad imalo košavu, koja je srećom ili na štetu opće klime „otpuhala“ izgradnjom hidroenergetskog giganta Đerdap na Dunavu. Pamtim bila je jaka zima, a Gluhaovac, proletersko predgrađe Brčkog, tada predaleko od moje škole. Tanko opremljen za takvu studen, a i s jos tanjom kondicijom, bilo je čak i rizično svakodnevno po toj mećavi prtiti snijeg zarad nastave. Čekaću, velim, da malo odjuži, da omeči, pa ću pokušati ako već nisam otpisan.
Doduše, nsam išao u školu ali nisam ni odustao od škole. Učio sam kući, onako samouko, individualno, na odstojanju. Dopisno se školovao, kako bi se reklo modrenim jezikom.
Pojavio sam se u razred tek nakon zimskog raspusta. Ko vojnik s odsustva. Profesor Hamdija, moj razredni starješina, pozvao me je u kabinet ili zbornicu, ne znam baš tačno, i onako roditeljski: ” šta ćemo veli; imaš sve jedinice,devedeset izostanaka, dovoljan razlog da nisi više đaak ove škole.”
„Dajte mi rekoh sedam dana da popravim ocjene, a za izostanke ću donijet već neko formalno opravdanje.
„Dobro veli, vidimo se za sedam dana“!
Iduće nedjeelje zakazaao je roditeljski sastanak i pozvao i mene, pošto meni nikad niko nije dolazio na roditeljske sastanke, duga je to i druga priča, ostavljam ovo pitanje bez objašnjenja,i pred roditejima je izno moj „slučaj“ kao poučan primjer kako s se može „remontovati“ nazadovanje u školi. I da se za samo sedam dana iz stopostotnog jediničara može prekomandovati u „viši čin“ u đaka s nekim prosječnim ocjenama.
One izostanke mi je „oprostio“nakon što sam mu donio neko opravdanje koje mi je napisao i potpisao brat. Tako saam, eto, zahvaljujući profesoru Hamdiji Ćalosmanoviću i njegovoj pedagoškoj fleksibilnosti završio srednju školu i time stekao uslove za dalje akademsko obrazovanje u Beogradu.
Dosta godina ksnije Hamdija je došao za direktora Radio novinske ustanove Brčko, gdje ću ja negdje istovremeno započeti moju novinarsku karijeru i to, kakve
li slučajnosti, baš u vrijeme kad je on vodio tu informativnu kuću. U njegovom mandatu primljen sam za stalnog novinara i tako uz njegov „blagoslov“ ušao u svijet novinarstva.

Sad je samao riječ onekim Brčacima, njegovim đacima, koji takođe u ovom slučaju ne
smiju ostati zaboravljeni i ostavljeni.
Nedžad i Maida Akšamić su danas ugledni doktori koji drže nekoliko klinika u Bosni; ona je specijalista za oči, a Nedžad liječi preostali dio glave. Uticajni su i uspješni poslovni ljudi i građani Brčkog. Za profesora Hamdiju ih vezuje gimnazijsko obrazovanje, gdje ih je kako kaže Nedžad, uz mnoge korisne praktične upute, naučio i čisti njemački jezik, takozvani hoch deutsch, ili ti književni jezi, kakvim govore samo visoki intelektualci u višedijalekatskoj Njemačkoj i Austriji.
– Nedavno sam, kaže doktor Nedžad poslovno razgovarao sa jednim parterom iz Austrije, koji se iznenadio kakvim čistim njemačkim govorim. Za tu čistoću dugujemo profesoru Hamdiji.
Rat je uništio ovog već tada penzionisanog gospodina. Umro je u tuzlanskoj bolnici, a da nije mogao iz poštovanja i kulturne preosjetljivosti, jedne večeri, kad mu je pozlilo, zatražiti pomoć od dežurne bolničarke. Dvoje njegovih zahvalnih učenika , doktori Nedžad i Maida odlučili su da dostojno opreme i obilježe njegovo vječno prebivaslište. Na postavljanju nišana došli su mnogi djaci njihove generacije, koje je na životni put usmjeravao profesor Hamdija Ćelosmanović. Iz Turske je čak stigao Nedžadov školsi drug Izet Drpljanin.

Negdje istovremeno ili kasnije koju godinu, što je nebitno za ovu priču o finim manirima ovo dvoje brčanskih doktora, umrla je i njihova poštarica Djulsa Mujkić, koja j cijeli svoj radni vijek raznosila poštu u brčanskom naselju Meraje, odakle su i Akšamići. Poštaricu su smatrali svojom pa su nakon što je umrla, a nije imala bliske rodbine ni poroda, takođe dostojno podigli nišane i na način na koji se to u ovdašnjoj tradiciji najčešće radi, uredili njen mezar.
Doktor Nedžad me potsjeća i na jedno ime i čovjeka koji je zanimljivom slučajnošću ili ratnom sudbinom vezan za Brčko. Riječ je o hrvatskom generalu doktoru Ivanu Hudolinu, čije su nemjerljive zasluge u formiranju i ustrojstvu ratne bolnice u Gornjem Rahiću. Proveo je čitav rat medju našim doktorima, vezao se za ovaj kraj višestruko, oženio čak i prerano otišao sa ovog svijeta. Sahranjen je u rodnim Vinkovcima gdje su na ispraćaju bili mnogi Brčaci i njegovi saborci.

Njegovo visočanstvo- Žan.
Niko ga nije znao ni zvao pravim imenom Mehmed Šečić. Svi su ga zvali i na to se on odazivao kao Žan!? Nije bio nikakav teret gradu, čak je svako s lakoćom, kad bi ga sreo posegao za džep i dao mu koju banku, a da to niko nije doživljavao kao sadaku. Bila je to neke vrsta drugarske pomoći, čast čak, na šta se on samo prijateljski i nekako nevino šeretski nasmijao. Znao je svakoga poimenice i tako se prisno i obraćao. Živio je poput nekog živućeg malog pokretnog teatra, nikoga ne obavezujući, a opet nikome na smetnji. Rat je takođe proveo sa Brčacima izbjeglim u susjednim selima Maoči i Rahiću. Ne znam kako, ali preživio je. Umro je, nakon kraće bolesti, opet nikoga ne opterećujući svojom boljkom, na način kako je i proživio svoj kratki a ipak častan život. Na Žanovoj dženazi i ispraćaju, kažu došlo je pola grada. Kako priliči ispraćaju važnih i uglednih ljudi. Njegov ukusno uređeni mezar od bijelog mermera, na gradskom groblju Meraje, koji je podigla grupa građana, čuva trajno sjećanje na Mehmeda Šačića Žana, upravo onako kako su se svakodnevno i ophodili prema njegvoj “visosti”.
Legenda o Harpi.
Tako nastaju legende, priče i kazivanja o ljudima koji su nekad negdje živjeli na način koji ih je izdvajao i po kome će se dugo pamtiti. Godinama je Brčanskim meraklijama i kafanskim ljudima večeri uljepšavao pjesmom i svirkom na tamburi i dosjetkama Safet Kesić, zvani Harpa. Svirao je i pjevao na svoj način i najčešće pjesme koje je sam skladao i koje niko posle njega više ne pjeva. Osim povremeno, na svoj način, njegov sin nasljednik slavnog Hapre.Neka vrsta posavskog bluza, neobičnog sadržaja i melodije. Harpa je imao stila i dostojanstva. Dok bi svirao i pjevao, a radio je to s takvim osjećanjem za mjeru da si ga mogao i slušati ili neslušati, ali ga nisi smio ometati. Živio je od muzike. Njegova publika bili su uglavnom stalni gosti , rakijaši u dvjema brčanskim kafanama ; “Centar” kod Age Djedovića i Gradsko kupatilo. S vremena na vrijeme bi, uobičajenim ritmom i mjerom, ubacili u Harpinu tamburu po koju banku, vodeći pritom računa da ga ne potcijene i povrijede mu sujetu. Jer ih je daroviti Harpa podsjećao pjesmom da ne pretjeraju, zapjevavši povremeno njegovu neizostavnu: “Truhne vehne džigerica bijela, a od crne ni habera nema”!
Dešavalo se, jer kafana je nepredvidiva predstava, da društvu ponestane para, a rano je za razlaz. Tada bi Harpa posezao za svojom zaradom vadeći pare iz tambure i on bi dalje plaćao cehove kako društvu ne bi pokvario merak.
Umro je u sirotinjskom brčanskom naselju Prahulja, ali je sahranjen dostojanstveno, kako i priliči osobi njegovog “uticaja” i uloge. I njemu su njegovi noćni drugovi podigli pristojan mezar na gradskom groblju. Tamburu je ubrzo preuzeo njegov sin Nuriz, koga niko u ovom gradu ne zna pod tim imenom, nego kao i njegovog oca što su znali i zvali Harpa i on živi s nadimkom Kanjo. I drži se malo osavremenijeg očeva repertoara.

Uzeir Bukvić