Odlomak iz drame “Ljudi iz podruma”, Slađana Jovičić.
ILUSTRACIJA ENES LEVIČ
(Scena u hotelu. Ćerka stoji na recepciji. Ulaze vojnici u maskirnim uniformama. Produžuju u restoran. Jedan vojnik prilazi recepciji. Sjeda na stolicu preko puta. Zgodan je, visok, plav, sa plavim očima. Ćerka je zbunjena. Povremeno pogleda u vojnika. Piše nešto na papiru. Na parkingu hotela zaustavljaju se dva autobusa. Iz njega izlaze žene, djeca i starci. Povorka ulazi u hotel i prilazi recepciji.)
ĆERKA: Molim vas, stanite u red. Pripremite vaše lične karte. (Ljudi negoduju.) Sve ćemo vas smjestiti u hotel. Ili po praznim kućama. Ne brinite se. Za sve ima mjesta. Uđite u restoran, molim vas. (Izbjeglice se polako prijavljuju i odlaze u restoran.)
VOJNIK: (Prilazi djevojci.) Izbjeglica?
ĆERKA: Ne. Domaća. Ti nisi odavde? Izbjeglica?
VOJNIK: Kako vojnik može biti izbjeglica? Vojnik nema doma. A za domovinu se bori.
ĆERKA: Vojnik nema života.
VOJNIK: Nema prava na život.
ĆERKA: Vojnik nema ljubavi. Sva mu je ljubav domovina.
VOJNIK: Ako je u pitanju ljubav, onda je to san.
ĆERKA: Vojnik nema sna.
VOJNIK: Vojnik spava na nogama.
ĆERKA: Odakle si?
VOJNIK: Izdaleka.
ĆERKA: Zašto si došao ovamo da izgubiš život?
VOJNIK: Zato što ne znam šta da činim od svog života.
ĆERKA: I šta misliš, hoćemo li dobiti ovaj rat?
VOJNIK: Rat se uvijek gubi.
ĆERKA: A koliko će ovo trajati.
VOJNIK: Dok ne izginemo. Hoćeš li da odemo na kafu?
ĆERKA: Ne smijem sa recepcije.
VOJNIK: Onda ću nam donijeti kafu. Zamisli … Rat je, a mi imamo i cigarete i kafu.
ĆERKA: Ovo je tek početak rata. Sačekaj da vidiš kraj.
VOJNIK: (Odlazi. Vraća se sa kafama.) Izvoli.
ĆERKA: Hvala. (Pauza.) Imaš li koga?
VOJNIK: Hoćeš li tebe da imam?
ĆERKA: Ne zanosi se
VOJNIK: Malo je vremena za snove. A ti?
ĆERKA: Uvijek imamo nekog.
VOJNIK: Ja imam sestru.
ĆERKA: I ja imam sestru.
VOJNIK: Imam roditelje na koje mislim.
ĆERKA: I ja. Majku.
VOJNIK: Ponekad sanjam rodni grad. Mi sjedimo u centru na klupama i lapimo.
ĆERKA: Lapite?
VOJNIK: Da. lapimo. Gledamo prolaznike.
ĆERKA: Mi smo prije rata sjedili na šetalištu pored rijeke i pjevali. I pili.
VOJNIK: Šta ste pili?
ĆERKA: Vino. Crno.
VOJNIK: Crno.
ĆERKA: Crno.
VOJNIK: Ja ne pijem.
ĆERKA: Zašto?
VOJNIK: Zato što sam gadan kada pijem. Ponajviše se gadim sebi.
ĆERKA: Mrziš sebe?
VOJNIK: Mrzim
sebe. Ponajviše kada pijem.
ĆERKA: A sada?
VOJNIK: Sada sebe mogu podnijeti.
ĆERKA: A ja upravo pijem da bih mogla sebe podnijeti.
VOJNIK: Ne valja ti to. Mrziš sebe.
ĆERKA: A ti ne? Zašto si onda dobrovoljac? Dobrovoljno se javljaš na smrt.
VOJNIK: To je mržnja na život bez dostojanstva.
ĆERKA: I ako pobijedimo, misliš li da ćeš dobiti dostojanstvo? Još ako ostaneš bez noge, bez ruke. Ko će ti vratiti dostojanstvo čovjeka sa dvije noge i dvije ruke? Bio bi sretan da pogineš. Bar te ne bi zaboravili. Umjesto tebe stajao bi spomenik. (Pauza.) Plašiš li se?
VOJNIK: Kad sve prođe. I kad počnem misliti.
ĆERKA: Pa ti razmišljaš?
VOJNIK: Ponekad. (Pauza.) Sviđaš mi se.
ĆERKA: Zašto?
VOJNIK: Ko mrzi sebe, bar malo ljubavi ostane za druge ljude.
ĆERKA: Otkud ti znaš?
VOJNIK: Pretpostavljam. (Pauza.) Hoćeš li mi pokazati šetalište? Tamo gdje ste svirali, pjevali, pili.
ĆERKA: Kada ne radim, policijski je čas. Ostatak dana sam ovdje.
VOJNIK: Gdje su ti ljudi sa kojima si pjeval i pila?
ĆERKA: Nema ih više. Neki su se razbježali, neki izginuli, neki u bolnicama. A neki u ludnicama.
VOJNIK: Šta misliš, sjećaju li se onoga čega se ti sjećaš?
ĆERKA: Ne vjerujem. Možda nekad u snu.
VOJNIK: A ti se sjećaš. Zato te volim.
ĆERKA: Voliš? Zar već?
VOJNIK: U ratu se stvari brzo dešavaju. Pa i ljubav. Nema tu vremena za zavođenje i zabavljanje i prenemaganje. Vidiš. Kada poginem i mene ćeš se sjećati.
ĆERKA: Misliš?
VOJNIK: Mislim. Postoje ljudi koji lako zaboravljaju. I ljudi koji nikada ne zaborave.
ĆERKA: Ljudi riznice. Ljudi grobovi.
VOJNIK: Ljudi spomenari.
ĆERKA: Imali smo lijepo djetinjstvo.
VOJNIK: Mi ćemo biti ljudi koji su imali samo djetinjstvo.
ĆERKA: Bolje nego da imamo potomstvo.
VOJNIK: Jer čovjek živi samo svoj život. Mi se ne možemo produžiti u neke druge živote poslije nas.
ĆERKA: Ljudi spomenici. Nećemo biti ničija sablast u snu. (Pauza.) Jesi li ubio koga?
VOJNIK: Ne znam.
ĆERKA: Pucaš čvrsto stisnutih očiju. Zato možeš pucati. I ne vidjeti lice umirućeg čovjeka.
VOJNIK: Da te ubiju ili da budeš ubijen.
ĆERKA: Jesi li ikada razmišljao o čovjeku sa druge strane?
VOJNIK: O jadniku kao što sam ja.
ĆERKA: A mržnja?
VOJNIK: A ljubav prema svom?
ĆERKA: Šta te održava u životu?
VOJNIK: Činjenica da će se ovo jednom završiti.
ĆERKA: A jesi li svjestan da iz ovog rata možemo izaći kao bogalji. Ili neuračunljivi.
VOJNIK: O tome ne smijem misliti.
ĆERKA: Juče sam vidjela čovjeka koji je puk'o. Živci.
VOJNIK: E, toga se plašim. Više od smrti.
ĆERKA: I ja. (Pauza.) A mogućnost da budeš heroj?
VOJNIK: Onda ću sigurno biti mrtav. I neću znati da sam heroj.
ĆERKA: Ko će plakati za nama?
VOJNIK: Nebo.
ĆERKA: Koliko imaš godina?
VOJNIK: Dvadeset i tri. A ti.
ĆERKA: Dvadeset i jednu. (Pauza. Pokazuje na njegovu pločicu vezanu oko vrata.) Šta tu piše?
VOJNIK: Utisnut je moj datum rođenja, moj broj i moja krvna grupa. Nula pozitivna.
ĆERKA: I to je sve. I ja imam istu krvnu grupu.
VOJNIK: To je sve. Broj na pločici.
ĆERKA: Tu ne piše koje si nacionalnosti.
VOJNIK: Mogu li biti zamijenjen?
ĆERKA: Naše gradsko groblje tone u rijeku.
VOJNIK: Možda će cijeli grad potonuti.
ĆERKA: Panonsko more.
VOJNIK: Ja sam sa druge strane Panonskog mora.
ĆERKA: Možda čak naši preci nisu govorili istim jezikom.
VOJNIK: Svi smo mi isti narod.
ĆERKA: Pokršten. Opran od grijeha.
VOJNIK: Zaboravljen. (Pauza.) Hoćeš li da večeras dođem po tebe?
ĆERKA: Nekada je to radio otac.
VOJNIK: Onda, vidimo se večeras.
(Vojnik odlazi. Ćerka ostaje na recepciji.)
(Zamračenje.)
