PRODAVAČ PTIČJE PJESME
Sreo sam ljetos čovjeka koji je na plaži u Aziji, u popularnom turskom ljetovalištu Alanji, prodavao ptičju pjesmu. Prodavač je krupan, zemljani predmet u njegovoj ruci je poput vrapca, kad puše u njega, čuje se tiha, prijatna ptičja pjesma.
Podsjeti me na ovog Azijca nedavni susret u Brčkom, sada Brčko Distriktu, sa Borom Paunovićem, bivšim harmonikašem, sada uličnim muzikantom. I to je novina u Brčkom. Nikad se ovdje ranije nije sviralo na ulici. Za to su postojala druga, prikladnija mjesta. Boro je davno došao iz Obrenovca s nekim ciganskim orkestrom, zakačio se za Brčko, kao i sam što sam, i tu proživio život. Sad ima svoje mjesto na bivšem brčanskom korzu: stoličicu i staru harmoniku klavirku. Rijetko svira, uglavnom priča o pjesmi, muzici i vremenu kad je sa dugmetarom žario i palio noćnim životom Posavine. Sa dvanaest godina je, veli, sa harmonikom stao u očev orkestar. Otac se zvao Milan, Trokan, mu je bilo umjetničko ime, samo je pet harmonikaša njegovoga ranga bilo u bivšoj Jugoslaviji. Zasvirao je s njim prvi put u Višegradu, i ostao cijelog život s harmonikom i s Bosnom.
Boroharmonikas Bora uživo u centru Brčkog
– Otac mi je bio i drug i prijatelj. Takav je odnos među nama Ciganima.
Prvi put sretoh Roma da s ponosom za sebe kaže da je Ciganin.
– Dvadeset dvije i po godine sviram u ovome gradu, koji je imao jedan cvijet koji se zvao Karanfil-mahala. To nije imao svijet. Tu su bili vrijedni ljudi, elita: Selmo, Mikan, pa Malovići, pa Dževdo. Bila su gospoda. Eh, bre, kad se sjetim, duša me zaboli… Kad sam se, prije četiri godine, vratio, za Bajram sretnem Sulju Pervanovića na pijaci, a on mi veli: «Boro, bre, ovdje više nema ljudi! Nemaš ovdje više kome svirati!» Ipak se vratim i počnem svirati na Koridoru.
Većina Brčaka čuvenu pijacu Arizona još zovu Koridor. To joj je ratno ime i teško se briše. Za rata je tu bila linija razdvajanja. Potom, neka vrsta ničije zemlje – ni turska, ni kaurska. Tu su se počeli sastajati dovitljivi i snalažljivi i gledati od čega se živi. Sad je to najveća evropska pijaca, sa više od tri i po hiljade radnji i dućana.
– Na Arizoni nema mjesta za mene. Na Koridoru sam bio ponovo našao sebe. Koridor mi je ostao na srcu. Tamo mi je bilo lijepo.
Dok pripovijeda o svojim vremenima, na koljenu pridržava staru klavirku, požutjelu od dugih godina i još duže upotrebe. Liče jedno na drugo, ko da su braća blizanci. Zapravo, rijetko ili nikako svira i pjeva. Njegova pjesma je u priči o pjesmi i muzici iz sada već nepostojećeg vremena, kad je bio lijep i mlad i kad ga je nepredvidivost zanata dovela u ovaj grad.
– U aprilu sam kupio ovu klavirku i izišao s njom na ulicu. Ulica je mnogo teža od kafane. Na ulici moraš imati kulturu, paziti na repertoar. Ja sam uvijek vodio računa šta sviram, a moj repertoar je Višegrade grade, Tebi, majko, misli lete, U svijetu sam život ostavio… Ostao sam, burazeru, bez harmonike. Da mi je samo doći do kakve dugmetare. Nije ovo za mene. Ja sam čitav život svirao na dugmetari. Za dva mjeseca sam morao naučiti na ovoj, ali mi fali dugmetara ko` kruh.
Vrijeme je da dodju bolja vremena
Zastane, prevrće očima; zbunjen, razočaran i osamljen.
– Da znaš samo u kakvu sam ja pao depresiju. A bio sam kavaljer, volio sam ljude, volio sam bratstvo-jedinstvo, što jest jest. Kako se samo istumbo ovaj život! Vrijeme je, bre, da dođu bolja vremena. Mi Cigani smo neodređeni ljudi. Fali nam obrazovanje, ali imamo instikt, svugdje se prilagođavamo. Ja sam sa osam godina svirao na slavi, sa četiri počeo na harmonici, ali niko od mojih ne svira. Ja ću biti kraj. Sa mnom će umrijeti i svirka u familiji Paunovića. Šteta… Imam šestero djece, četiri sina i dvije kćerke. Nijedno nije krenulo mojim stopama. Rajko je završio kibernetiku u Sarajevu. Supruga Hajrija je farmaceut. radila je na Koševu… Lijepo me primio ovaj grad. I zakon i građani i oni u OHR-u. Nikad nisam bio ni svjedok na sudu, a kamoli da sam došao u sukob sa zakonom.
Imam na žalost i drugačija iskustva. Lijepo je čuti priču o Distriktu s ovoliko iskrenosti i simpatija. Cigani su izgleda najiskreniji patrioti, oni koji za to imaju najmanje razloga.
Šokirao me drukčijim odnosom prema gradu i Bosni susret s kćerkom mog prijatelja Hrvata. Rođena je u Bosni, i pradjedovi su joj iz Posavine, ali odrasta u drukčijim okolnostima domoljublja. Mlada, lijepa Bosanka. Na licu joj se vidi ko je i odakle je. Obradovana je susretom, mada me jedva pamti. Rastali smo se kad je tek kretala u školu. Pružih joj novine, Oslobođenje, na šta se moja mlada evropska prijateljica stre kao da joj, ne da joj ne daj Bože pružam otrov. Ili ka da sam gubav.
– A, ne! Ne čitam to! – veli.
Upitah kćerku drugog prijatelja, bivšeg kolege koji je završio časno i kao čovjek i kao novinar , šta planira i gdje vidi sebe u budućnosti.
– Da završim školu,veli, i da se preselim u Beograd.
Studira u Švedskoj, u koju je došla u ratu. Ljeti navrati u Brčko, na burek i ćevapčiće, ali cilj je Beograd.
Za sagovornika ću, dođem li opet u Distrikt, izgleda jedino imati Boru, bivšeg harmonikaša.
Zbunjen tom istinom, izbezumljen praznom nadom, ne znam više ni koliko smo dugo razgovarali, ni kako smo se rastali.
Upitao me, na kraju, imam li želju da mi nešto odsvira.
– Sviraj šta hoćeš! – rekoh svjestan da to što radi odavno više nije muzika.
On i započe:
– Mujo kuje konja po mjesecu…
Po mjesecu, bezbeli, Boro, nego šta, po mesecu!
Ne znam u čemu je sličnost između Borine priče o pjesmi i muzici i onoga prodavača ptičje pjesme na plaži u Aziji. Tek, i priča o pjesmi može vas se veoma snažno dojmiti, baš kao i prijatni ptičji cvrkut bez ptice.
UZEIR BUKVIĆ
