SLAĐANA JOVIČIĆ

Slađana Jovičić je rođena 10. 04. 1971. godine u Brčkom. Osnovnu i srednju školu završila je u Brčkom, a Pedagoški fakultet u Bijeljini. Profesor je razredne nastave i engleskog jezika. Pisanjem se bavi od nižih razreda osnovne škole. Prva pjesma “Jesen”, koju je napisala u petom razredu osnovne škole, objavljena je u Đačkim novinama. Kao učenik srednje škole aktivno se bavi pisanjem, te postaje član tadašnjeg Književnog kluba “Pablo Neruda” u Brčkom. Prvu zbirku pjesama, “Humke snova”, je objavila kao maturant 1990. godine. U pjesmama predstavlja sebe i svoju generaciju u predratnim godinama, njihove krize i nedoumice svojstvene njihovim godinama, kao i jednu mračnu sliku društva u kojoj egzistiraju i traže sebe njeni vršnjaci.

U toku rata na ovim prostorima Slađana je zanijemila. To je bio period tišine u koju su se slagale slike svijeta oko nje, bez snage da se razumiju, objasne, predstave ili opravdaju. Tek nakon rata vratila se pisanju, sada sa zrelijom poezijom, jasnijom slikom o sebi, o ljudima oko nje i njihovim postupcima, sa izgrađenom vizijom društva i mjestu čovjeka u tom društvu. Godine 2009. je objavila zbirku pjesama “Posluh savjesti”, u kojoj pjeva o sebi, o ljudima koji su otišli, o onima koji su ostali, koji su preživjeli rat.

U romanu “Bezimena djeca”, objavljenom 2016. godine, predstavlja život graničnih likova ili ljudi sa margine društva. Za takve uslove života njenih junaka osuđuje rat i ratno ludilo, te poratno društvo koje je gotovo jednako surovo prema malom čovjeku koji u tom društvu živi bez ljudskog dostojanstva kao i život u ratu. Razlika je u tome što u uslovima rata pripadamo nekome i negdje, a u slobodi smo, nažalost, prepušteni sami sebi i veoma teško nalazimo izlaz.

Nakon lirske proze, autorka je objavila drame, “Control Freak” i “Somnambul”. Drama je bila novi izazov u pokušaju da se predstave granične ličnosti, sada likovi njenih drama. To su psihološke drame, sa slikom društva u pozadini. Cilj je naslikati iščašene likove koji žive u društvu bez osnovnih etičkih vrijednosti, gdje je korupcija i kriminal svakodnevna pojava, da ne govorimo o vladajućem nacionalizmu koji postaje osnovno mjerilo vrijednosti u takozvanom demokratkom društvu. Postavlja se i pitanje kakvu omladinu možemo odgajati u takvom društvu i koje su njene vrijednosti. Sa druge strane, tu je tradicionalna porodica koja se raspada, izrodivši “slabe” osobe,

nesposobne da se uklope u takvo društvo i njegove norme. Takvi likovi, bez podrške u porodici i čvrstog oslonca bivaju osuđeni i ekskomunicirani iz društva. Međutim, oni nisu usamljena pojava u našem društvu. Tu su bludnice, psihijatrijski bolesnici, ratni invalidi, prosjaci, ljudi sa ulice … tu su i predstavnici mlade generacije koji su rođeni u poratnim godinama, djeca bez pravog cilja i izgrađenih etičkih vrijednosti, što predstavlja najtežu i neizlečivu ranu našeg društva.

2019. godine u časopisu “Susreti” je objavljena drama “Raskršća”, drama o dvije sestre, starice, koje su živjele daleko jedna od druge, da bi posljednje dane života provele zajedno. Postavljaju pitanja jedna drugoj, pitanja na koja nemaju odgovora: da li su bile bliske, slične, jesu li patile, koliko su bile potrebne jedna drugoj, čega se sjećaju, šta ih je rastavljalo u životu, a šta ih to sada, pred smrt veže. Sva ta pitanja ostaće otvorena, a o ljudima koji su otišli možemo samo nagađati. I sjećati se.

Iste godine objavljena je i zbirka pjesama, “Igra od praiskona”. Ta praiskonska igra je pjesma, jer u početku bijaše pjesma i ljudska potreba da govori o svojim osjećanjima, da se sjeća i da čovjeka spase od zaborava.

Kada je pisanje zaborav, potreba, terapija. Jer sve što bismo rekli drugima, umjesto molbe, opomene, vriska, plača, smijeha i suza, reći ćemo pjesmom. Ili u obliku pisma, dnevnika, drame. Biti svoja savjest i savjest društva.

Slađana Jovičić živi i piše u Brčkom.

Nezaposlena je.