Poezija Midhata Medića
Piše: Uzeir Bukvić
Muzej ostavljenih sjećanja. Tako sam naslovio ovo moje kraće obraćanje ili osvrt na poeziju iz nove knjige „Svjetioničarev pečat“ autora Midhata Medića.
S razlogom su mi kao moto poslužila dva epitafa s dva udaljena nadgrobnika, jedan s bosanskog i drugi sa obala Kaspijskog jezera, nekog nepoznatog Azerbejdžanca, tako udaljena a gotovo identičnih poruka.
„Ja sam bil kako vi este
A vi ćete biti kakov esam ja“, piše na kamenom biljegu, bosančicom, na nadgrobniku u Bosni.
Daleko od njega, na obalama Kaspijskog mora, na nadgrobniku pokojnika Azerbejdžanca nađen je epitaf skoro istog sadržaja:
„Hej, okreni se
Ja sam u vječnosti
Ti privremeno“
Nisam, velim, slučajno ova dva epitafa uzeo kao moto za ovaj kratki esej ili samo doticaj knjige poezije „Svjetioničarev pečat“ Midhata Medića. Pronaći će se u njima dva nomada, jedan iz Bosne iz Prijedora i jedan iz dalekog Isfahana, u sada zajedničkom zavičaju, u tom učenom švedskom gradu Uppsala. Jedan s mirisom prijedorskih lipa, drugi isfahanskog šafrana.
U nevakat me, nekako istovremeno, zatekoše čak tri knjige istog autora, Prijedorčanina Midhata Medića, sa stalnom adresom u švedskoj Upsali; dva romana „Čekrk“ i „Švicarska bolnica“ i tek taze objavljena zbirka poetiziranih zapisa, kako to sam autor smatra, „Svjetioničarov pečat“.
Za sebe često kaže da je već u godinama mada po onome što radi ne bih rekao da je kao pisac i potrošen. Jer za pisca se nikad ne zna; jedno je objaviti i objavljivati knjiige, a drugo nositi to literarno breme u sebi. Tako neko literarnu slavu doživi do tridesete i tada kaže zbogom i literaturi i životu. „U tridesetoj vješala predstoje“, kaže tragičar Jesenjin. Drugi pak svoju literaturu nose sa sobom sve do pedesete, poput jednoog od najvećih književnih imena velike Indije, Rabindranat Tagore, koji je svog „Gradinara“ objavio tek u pedesetoj i doživio je svjetsku slavu i zaslužio i dobio Nobela.
Stoga me ne brinu Medićeve godine. „Ostariće kad bude potrebno“, tako smatra Markes.
Neko nema vremena ostarjeti. Neko ostari prije vremena. Neko nikada.
U ove posljednje ima šansu da se ukrca i Midhat Medić.
Spomenuh nevakat i Medićeve knjige. Lakše bi bilo s njegovom prozom, dva zanimljiva i tematski i misaono zanimljiva romana, aktuelna, bez obzira na vrijeme i događaje o kojima govori, ali s poezijom, za koju i sam veli da su to poetizirani zapisi, poezija u prozi ili obratno, znam da mi za to nedostaje čitalačkog kuveta, da me poezija uznemiri i često baca u stanja koja više nisu primjerena mom „uzrastu“. Pogotovu u ovo doba goddine, u ovome vaktu i zemanu i ovdje gdje su me vile donijele.
„Loše vrijeme za ljubav i poeziju“, smaatra naša pjesnikinja s juga potkontinenta, Vasvija Dedić Bačevac.Vjerujem joj, mada se u ljubav ne miješam, ali poeziju ponešto shvatam.
Ovdje je sada sezona mraka. Živim u mraku, u ovoj zemlji mraka i oblaka, a nema mraka bez sjevera, nigdje noći nisu tako mrkle kao ispod zvijezde sjevernjače, živim poput slijepog miša, s glavom i mozgom obješenima na dolje, osjećajući život iz nemoguće perspektive, kad nedostaje mašte i kad je teško baviti se nečijim sjećanjima.
Pokušavam u takvom stanju da razumijem autora, koji mi se u neviđeno povjerava, je li ovo što je još bio rukopis poezija ili proza ili i jedno i drugo; kratke priče ispisane jezikom stiha, na koje se teško priviknuti jer smo prerano zaboravili Homera.
Ne vidim ipak razlog za dilemu: „Važno je ono o čemu knjiga govori, a ne i kako”, smatra Jan Paulin, uzoritost nekadašnjeg pariškog književnog života. A ova Medićeva knjiga govori dovoljno i mudro. I kazuje puno. Poput okamanjenih poruka s nadgrobnika, mnoge uvjerljive rime iz ove zbirke su kratke snažne, dojmljive hećaje, baš kao da su skinute i prepisane s okamanjenih knjiga – Stećka, s povijesnih i kulturnih stranica Bosne ili sa dalekih obala Kaspijskog mora.
Velim da sam Midhata Medića kao pisca upoznao kasno, tek negdje krajem minule godine. Ne znam šta je toliko čekao. Valjda da dođu teška vremena i loši prijatelji. Bez toga izgleda nema dobre literature. Ili je bilo potrebno ostati bez zavičaja. Srasti uz neki novi, naći novu rijeku umjesto mirne i pitome Sane, sad uz tu vodu, čudnog imena Fyrsen, pisati Sani pisma. Ko vojnik sa fronta djevojci koja će ga sigurno ostaviti.
Izgleda da je tako suđeno; pisati o zavičaju, a ne biti u njemu;, pod tuđom strehom i tuđim nebom.
Uzela me je ipak, priznajem, ova Medićeva poetska hećaja, ugazio sam i ograisao od nje. Nešto mi je učinila. A znam kako je kad ti u polarnoj noći na san dođe zavičaj. Ne znam je li tada sreća biti pjesnik ili je još manja ne biti poeta. Promašenost je ipak ne biti svjestan praga zaborava. Kao da nisi bio ni rođen.
A možda je u pravu Hivzi Bjelevac kad kaže „da je pjesniku bilo najbolje da se nije ni rodio“.
Na prvoj stranici ove neobične knjjige, ove literarne Odiseje Midhata Medića, prvi njeni harfovi, prve bukve, privukli su moju pažnju, nešto epsko u njoj, ta „odiseja pisanja“, kupilo me kao slušača, a ne kao čitača. Taj susret s praznim bijelim papirom, to bojno polje na kom bezuspješno i sam vojujem cijelog života.
Taj strah od izgovorene a nenapisane riječi. A znaš da nema uzmicanja. Ko nije orao „te nebeske njive“ taj ne zna i ne razumije značenje važne poruke koja kaže „da nema veće planine od praga zaborava“.
Ovom knjigom, ovom autobiografijom u stihu Medić je najavio novo literarno štivo bosanskohercegovačkih pisaca u Švedskoj, koji se, srećom, još drže maternjeg jezika, pomjerajući time granicu zavičaja svoga jezika.
Sa dvije prethodne knjige proze „Čekrk“ i „Švicarska bolnica“, Midhat Medić je sasvim stabilno stao na književno tlo zemlje Nobelove, mada se u literaturi javio u prilično poznim godinama. Zapravo počeo da objavljuje, a ne i da piše, jer upravo rukopis njegove najnovije zbirke demantuje ovu prethodnu tvrdnju. Uostalom cijelog života pišemo jednu knjigu i samo je pitanje vremena kad će biti objavljena.
Nedostajalo bi ovim poetskim zapisima kad u njima ne bi bilo čisto poetskog upravo, kad ne bi bilo pjesme neobičnog i zagonetnog naslova „Časite časi, danite dani“. U osnovi posvećenoj jednoj brezi. Mada u podnaslovu pjesme stoji Posveta planeti Zemlji.
Ima li iko da ne voli breze? Tu šumsku ljepoticu jeseni. Breza je drvo jeseni. Breza ne da prirodi da skidajući ljetnu odoru, izlazeći iz blagoslovenog ljeta odlazi tmurna i tužna. Breza je svojom vatrenom ljepotom uz „osmijeh“ otprema u zimsku jednoličnost. Ni Jesenjin nije bio ravnodušan spram njene ljepote. „Pod prozorom mojim, mala brezica je, okićena snijegom ko od srebra da je“, tako slavni poeta tepa svojoj brezici.
U pjesmi pomalo zbunjujućeg naslova „Časite časi, danite dani“ pjesnik se upravo obraća brezi sa „Tebi se obraćam ljepotice. Tebi ili ljudskoj savjesti stvorenoj za ograničen rok trajanja“.
Pjesnik se obraća brezi zarobljenoj u neumoljivi smrtonosni zargrljaj stakla, betona i čelika. A ona je zapravo već bila osuđena da se davi u tom ropstvu, bespomoćna i lijepa, naslućujući u njenoj sudbini i njenoj zarobljenosti i budućnost vasione. Budućnost Planete kojom upravlja „sebična klika“. U ovom prezrenom vremenu breza je jednostavno poput ljepote.
I još dublje i još dalje, uzvikujući;
Časite časi
Satite sati, Danite dani!, opominje pjesnik. Obraćajući se brezi kao posljednjoj opomeni pred naivnom vjerom u vjernost.
Tebi se obraćam ljepotice, nježno i panično će pjesnik!
Priznajem da me poezija optereti, zatekne nepripremljenog da primim sve te poruke, te se osjećam kao poste restante.
Obraćajući se brezi pjesnik vidi sebe. On bi da ostane tamo gdje mirisi traju i gdje bjeline blješte, a suze ne peku. Da nije onog Međutim! Ne da mu se. Prevelike su želje i uvijek se nađe ono Ali! Sad žali i sebe i brezu.
Nestajemo nas oboje zajedno, šapuće bespomoćno poeta, jer tako biva s onima koji bi previše. „Cvilimo u staklenoj prašini u betonskom koritu stenjemo“.
Epizoda Zagreb ili Šezdesetosma
Pogodi me šezdesetosma. Nađe me. Zateče! Sjećanje ne treba svjedoka. A zatvorenih očiju se najbolje vidi. I šta će mi to sjećanje, sada kad sam „u nešto drugo, beznadežno pretvoren“.
Nisam vodio dnevnik, kaže autor ove pjesme poeme, nego je to sad samo ispovjednik, tek tako da ostane zapisano, makar kao sjećanje.
„Čovjek je ono što radi“, smatra Sartr.
Tog proljeća smo mislili da je život negdje drugdje, zarobljeni pogubnom originalnošću Balkana. Bezbrižno toga ljeta zaljubljeni na kamenom zidu jednog samostana na otoku Braču pjesnik i njegova Jasna zagrljeni kroz čemprese gledali su rumenu Lunu.
Sad su na obali vode Fyrsten u švedskoj Upsali samo prognanici, pokušavajući odagnati misao što probija.
Jer, progoni ih miris prijedorkskih lipa i Jasninog bosiljka, ostavljenog na prozoru njene kuće u Bosanskom Novom. Nije to patetika, ni nostalgija, ni izgubljene iluzije – to je život. I njih dvoje.
Od romantičnog i nezloslutnog ljeta na otoku Braču do progonstva i dvoje zagrljenih na klupi pored vode Fyrsen u učenme gradu Uppsala na sjeveru Švedske. Njih dvoje, dva sjećanja. Oba ko jedno!
„Danas mirišu prijedorske lipe“, s mislima o povratku.
„Časite časki
Danite dani,
Otišao sam da se vratim razumniji“, dodaje pjesnik. „Vratio sam se bogatiji“
Međutim!?
„Ja sam prognanik (progovara iz pjesnika), sa švedskom adresom i prtljagom iz zemlje Bosne.“
Tragom Isfahanskog šafrana
Šafraanskim tragom, na ledenom trotoaru učenog švedskog grada Upsale; s lažnim pasošem, lažnog trgovca šafraanom i lažnog perzijskog taksi šofera, lažnim tragom šafrana „prodaje“ sjećanja na rodni cvijetni Isfahan Ali Reza. Prognanik ili bjegunac, svejedno, isti im je zavičaj.
Samo je sjećanje svačije! I nesreća! Pjesnik i ovaj pamtilac šafranova mirisa dva su sad pobratima u ovom nepostojećem vremenu, vrijednog prezira, oba prognani iz vremena i zavičaja. Sad se ovaj „prodavač šafranova mirisa“ pokušava misaono pomiriti uz miris švedskog prazničnog šafranskog kolača, dok njegov roditeljski dom samuje negdje na rubu Isfahana.
„Staro vrijeme, stari cvijet,
Novo vrijeme, novi cvijet.“
Svejedno je, jesu li njih dvojica na isfahanskom ili prijedorskom putu – oba su na sigurnoj stazi da budu samo sjećanje.
Uskoro će i strpljiva vlasnica Bronstrons kaffea u Uppsali najaviti fajront. Valja ući u dugu skandinavsku noć na sjeveru potkontinenta. Predugu! Ko nije čekao to svanuće, taj trzaj vasione, taj ne zna šta je čekanje.
Ne znam koliko je važno baviti se formom. S takvim utiskom izlazim i iz ovih Medićevih proplamsaja, poetiziranih zapisa, kako ih on imenuje, a on to najbolje osjeća, ili čiste lirike kako je ja nesavršen i neuk čitač razumijem, ja sam je prihvatio takvu, što joj niti škodi, a niti koristi.
Jer, misao je važna i poruke koju nam šalje. Jer i sreća i tuga i ponos i izdaja imaju isto značenje u stihu i prozi.
Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, sa adresom u Norveškoj.