COVID – 19
Svijetom hara Korona. Bez ispaljenog metka padaju ljudi širom ove naše lijepe planete. Šta smo to činili prirodi i da li je ovo njena osveta čovjeku? Znam samo jedno – počelo se dešavati i nama. Dok smo slušali vijesti činilo se da je to sve daleko od nas i da se neće desiti nama. Govore nam kako da prebrodimo strahove, sada kada smo usamljeni u našim domovima. Najveći strah je od čovjeka. Većini ljudi samoća teško pada, ali ja sam navikao na samoću. Međutim, ostao je strah. Hoćemo li ostati normalni? Preživljavam dan za danom, kao i prije, budim se, ustajem, pijem kafu sa majkom, brinem se za njeno zdravlje, kuham, jedemo zajedno, perem, čistim, a potom sjedam da bih pisao ili čitao knjige. Na kraju dana pijem svoje tablete za spavanje i tonem u san. Zaboravljam sebe. Još tračak svijesti me pita da li imamo dovoljno namirnica da prebrodimo krizu za koju ne znam koliko će još trajati i mozak bez mog znanja planira sljedeći dan, kada ću otići u kupovinu i, izbjegavajući ostale ljude, brzo potrpati u korpu sve što je potrebno za narednih mjesec dana, preplašeno ću čekati u redu na kasi, platiti i užurbano napustiti samoposlugu. Gledaću ljude pod maskama u prolazu, distanciran dva metra od njih. Čudno je, ali ja više ne sanjam one strašne snove kao prije, u ratu, nemam više noćne more. Strahujem da će se ponovo pojaviti. Tada više neće biti mene. Možda opet poludim, jer ako nešto potiskujem u sebe, mogle bi me opet preplaviti prljave vode moje podsvijesti. Za sada normalno funkcionišem. A šta će se desiti sutra, to niko ne zna.
Otkrio sam u sebi ljubav prema kuhanju, pored ljubavi prema knjigama. Imam još jednu ljubav, ali je ne smijem viđati. Još malo, još malo, pa će i ovo proći. Tada ćemo šetati pored rijeke Save, ići u pozorište, bioskop, piti kafu u nekoj ljetnoj bašti, biće nam dozvoljeno da se ljubimo i volimo. Hoćemo li tada vjerovati ljudima? Biće ljeto u svom jeku. Nadam se. Ovi ljudi su preživjeli rat, i poplave, i klizišta, i zemljotrese. Preživjeće i ovo.
Kada je počinjao rat ja nisam bio svjestan šta nam se to dešava. Možda ni sada nisam svjestan. Sigurno ću znati kada sve ovo prođe. Jer u trenutku kada se nama stihija dešava nosi nas nešto što nam ne da da potonemo, ali kada sve prođe stigne nas strah, ožive traume i provrište iz nas. Kretao sam se, ratovao, bivao ranjavan, trčao kroz granate i nisam bio svjestan da sam mogao izgubiti život ili postati invalid. A sada, sada se plašim drugog čovjeka koji mi ide u susret. Hoćemo li se pozdravljati u budućnosti? Hoće li biti budućnosti za nas? Kažem, za nas, ali za mene i onako nema budućnosti.
Jutros sam krenuo do centra grada. Hodam opustjelim ulicama. Vrijeme je lijepo, sunčano, ali je grad mrtav. Stravična slika pustog trga. Ulicom prođe po neka sablast pod maskom, na rukama joj hirurške rukavice od kojih ruke postaju mrtvački blijede i isprane. Maske nam skrivaju lica. Kada bih mogao kupiti sve što će mi biti potrebno sljedeća dva mjeseca, ili tri, pet … koliko? Duže? Hoće li sljedećeg dana biti prazne police u trgovinama? Možda će mi biti potrebno brašno, ulje, šećer, so? Možda će mi biti potreban čovjek da sa njim razgovaram, popijem kafu? Postoje ti brojevi telefona kojima pozivam u pomoć psihologa u ovakvim situacijama. Meni nije potrebna pomoć, uvjeravam sebe. Evo, isplanirao sam cio dan, svaki sat, sve naredne sedmice … Pisaću i čekati kraj ovom stanju. kako da to nazovem? Epidemija kuge koja hara svijetom. Možda će nam u potpunosti zabraniti kretanje do prodavnice, apoteke, banke. Bićemo ovisni i za toliko od drugih.
Brine me moja majka. Stara je i bolesna. Ona ovisi o meni, a ja o njoj. Je li to strapnja nad njenim životom ili je to sebičan strah nad mojim sopstvenim? Ne znam, ali budim se u strahu i uveče liježem u strahu. Moj život je bio strepnja i prije ovog stanja, a i poslije će biti, ako preživimo majka i ja. Svakodnevno joj ljubim čelo da bih provjerio temperaturu njenog tijela. Sumnjam u sebe. Možda sam ja kliconoša? Bio sam u apoteci, banci, trgovini … gdje sam još bio? … na česmi … Jutros je povraćala. Drhtao sam. Danas joj je bolje. Izmišljam recepte za jela koja ću kuhati, čistim po kući, dezinficiram. I ne nadam se da će nas neko posjetiti. Danas ćemo, umjesto kafe, kuhati čaj od nane. Majka spava. Obilazim je. Neka spava. Brže će joj proći dan.
Jutro je. Zvone crkvena zvona. Redovno zvone. Vrijeme je Velikog posta. Obavlja se služba, ali bez ljudi. Ljudi su ostali u svojim kućama da se mole.
Danas je padao snijeg u proljeće. I sutra će, kažu. Zaliha ogreva se smanjuje. Vjetar duva nemilice, čujem njegov fijuk oko kuće. Strahujem. Od čega strahujem? Da će ovaj olujni vjetar oduvati kuću. Od svega strahujem. Tako je počinjalo. Strahom je počinjalo, strahom se završavalo.
U Zagrebu se noćas dogodio zemljotres. Poginulo je jedno dijete. Šta nam se to dešava? Kakvo je ovo prokletstvo? Čemu taj strah? Ako umremo, nećemo znati ništa. Ni za strah.
Uveli su policijski čas. Ne izlazimo. A gdje da idemo kada su ulice avetinjski puste? Noćas su pronašli neke ljude koji su u to vrijeme bili van kuće. Šta to navodi ljude da noću lutaju? Dok sam bio bolestan nisam se mogao smiriti u noćnim časovima. Morao sam lutati. Zna li policija šta je nemir i strah? Postoji strah koji nagoni ljude u samoću. I onaj kada bježimo od sebe među ljude. Ali ja više ne bježim ni od ljudi ni od sebe. Zato odlazim u fiktivni svijet knjiga koji je postao moja stvarnost.
Osjećam se bolje dok pišem. Sve ono što je pogubno za moju svijest stavim na papir i strahovi nestaju, kao i bezrazložna ljutnja i bijes. Vraća mi se zadovoljstvo sobom i spoznaja da sam nešto učinio, nepravio, stvorio. Vrijedi li? Kao potvrda da ipak nisam jalov.
Danas sam ispunio normu koju sam sebi zadao za ovaj dan. Pisao sam i čitao. I sutra ću ako budem zdrav. Liježem u krevet. Čujem da majka u susjednoj sobi jednolično diše. Spava. San ne dolazi na oči. Razmišljam o bolesti. Ne, ne razmišljaj! Sanjaj! Sutra ćeš se probuditi. Biće lijep, sunčan, proljetni dan. Ljudi će se pozdravljati, rukovati. Proći ćeš kroz gužvu na trgu. U ljetnim baštama će sjediti mladi i ispijati sokove. Sunčaće se. Popićeš piće i krenuti dalje, do obale rijeke, sjedićeš na klupi i žedno ispijati aprilsko sunce. Gledaćeš Savu kako lijeno otiče. U pamćenje ćeš dozvati one dane kada se rijeka prelila preko svojih obala i potopila grad. Pa se povukla. Ništa ne traje vječno. Samo treba izdržati. Pamtim i kada je srušen most preko rijeke. Sagrađen je novi, isti takav most. Sutra je proljeće. Uskoro će i moj rođendan. Pa Vaskrs. Planiraj šta ćeš ispeći za Vaskrs! Koje kolače pripremiti? Ofarbaću sva jaja u crvenu boju. Samo crvena!
SLAĐANA JOVIČIĆ
