Novi roman Midhata Ajanovića
Piše: Uzeir Bukvić
Novi roman Midhata Ajanovića, autora koji nosi spisateljsko iskustvo više književnih žanrova
Ovaj Sarajlija koji živi u Švedskoj pisac je apsolutno raskošnog repertoara
Sve što je nejasno ili donosi nesreću ili što će poslati
takvo pojavljuje se prvo u ljudskim snovima.
Svaka nečasna rabota ili ideja, svaki kriminal ili nedaća
svaka pobuna ili katastrofa nužno bacaju svoju sjenu
u snovima mnogo prije nego se javi u stvarnosti. (Ismail Kadare)
Smisao svake pa i najmanje stvari koju napravimo
danas nalazi se u budućem vremenu. (Cormac McCarthy)
Može li se nešto istovremeno beskrajno voljeti i patološki mrziti? Može! I to, u mom slučaju, najvažnija sporedna stvar na svijetu – nogomet. Fudbal. Da, da fudbal. Volim taj prokleti sport, trčanje za tim okruglim predmetom, pogotovo kad sam u udobnosti dnevne sobe, ispred modernog tv ekrana, ili u novinarskoj loži Ulevol stadiona u Oslu, na tom taman stadionu norveške prijestolnice, gdje se, s novinarskom akreditacijom, a bez ikakvih obaveza udobno smjestim uz kafu i neki slatkiš i uživam u toj areni koja se zove fudbalska utakmica.
Ali, ima ova idila i drugu tamniju stranu medalje. Dva novinarska zadatka u mojoj dugoj novinarskoj praksi (skoro da cijelog života i nisam ništa drugo ni radio osim što sam posao; za radio, novine i televiziju. Sartr smatra da je čovjek ono što radi, znači ja sam autentični novinar) su mi zagorčavala život: Titova štafeta i fudbal. Oboje mrzim kao sjećanje. Nisam se zanimao nikad ni za jedan sport, čak sam izbjegao i nastavu fizičkog odgoja u gimnaziji, isposlovao sam nekako da me školski ljekar, pri domovima zdravlja “mrski socijalizam” je imao i posebne školske doktore pri domovima zdravlja, tako da sam s obzirom da je nastava fizičkog odgoja, takozvana fiskultura, najčešće organizirana kao predčas. Meni je to bilo naporno, jer sam živio podaleko od gimnazije, a fizičkog sam imao dovoljno i bez tih časova.
“Oslobađa se nastave fizičkog vaspitanja”, stajalo je na ljekarskoj preporuci.
Svojevremeno, a to je sada bilo već veoma davno, u prošlom stoljeću, honorarno, ali za lijepe pare, sam za “Oslobođenje” pratio sport u Brčkom. Brčko je bilo grad sporta; fudbal stabilna Druga liga, sportovi na vodi i odbojka vrh jugoslovenski, tako da je posla bilo i previše. Sve, sve, ali fudbal? Prvo, nigdje se ne može lakše i neosjetnije nazepsti nego na fudbalskoj utakmici i dženazama. Ni jedno ni drugo ne možeš napustiti dok se ne završe; dok hodža ne najavi Fatihu, a sudija ne odsvira kraj utakmice. Tek onda za novinare su u to doba nastajale muke. Sve utakmice počinjale su i završavale se istovremeno i svi dopisnici u isto vrijeme jurišaju na redakciju novina da predaju izvještaje. Telefonom, naravno. Prvo moraš imati svoju osobu dežurnu te nedjelje u pošti. A onda veze. Taman dobiješ stenografa u “Oslobođenju” kreneš sa diktiranjem – pukne veza. I onda Jovo nanovo. I tako ponovo, pa ponovo dok nekako ne staviš tačku, zahvališ se dežurnoj telefonistkinji i slomljen završavaš taj vikend.
Ne volim nogomet ali volim knjige o tom sportu… Imam ih tri: biografiju Zlatana Ibrahimovića, koju je sa švedskog preveo Šefko Kadrić, prerano nas napusti taj višestrano zanimljiv Bosanac u Švedskoj, roman “Safet Sušić” sarajevskog autora Zlatka Topčića (njegove imam čak tri knjige, jednu sam kupio, jednu mi je poklonio autor, a treću kupih greškom u knjižari u Tuzli, gdje mi je prodavač upakovao umjesto knjigu Derviša Sušića, Topčićev roman “Safet Sušić”) i evo najnovije, novu knjigu, sarajevsko izdanje, jer je knjiga objavljena i u Hrvatskoj, “Kraj sezone” Midhata Ajanovića Ajana.
Dva kraća romana “Jalijaš” (na švedski preveden 2006. godine kao “Huligan iz Sarajeva”) i “Gađan”, mogli bi se uzeti kao početak Ajanove literarno prozne aktivnosti, tematski oba oslonjena na Bosnu, konkretnije Sarajevo. Možda je za bh. literaturu i gubitak što se ovaj autor još malo duže nije zadržao u Bosni i tom prostoru jer je, kao rijetko koji savremeni bosanski pisac upućen u život i “arhitekturu” sarajevske čaršije i njene “pozornice”. Sarajevo i jeste poput velikog otvorenog teatra, nalik Indijskom tradicionalnom teatru Katakali, u kome se nešto dramski zanimljivo neprestano dešava.
Izbjeglištvo je tema koja, logično i očekivano nije mimoišla ni ovog autora. Romanom “Iseljenik” Ajan je smatrao da se odužio toj spisateljskoj zadaći, vjerujući da će se time što je moguće prije iščupati iz tog živog blata. Ali teško. Ako legneš kao Šveđanin noć će te “protjerati” i ustaćeš kao stranac. Jer biti stranac nije samo status, biti stranac je sudbina. Time se uzaludno baviti i sigurno ćeš upasti u mreže nostalgije i promašenosti. Koga jednom rat obilježi tome nema spasa. Ratne rane ne liječi vrijeme nego im samo pomjera rok neizlječivosti. Iz tog života niko nije izašao bez nekog ožiljka.
Ako se i za jednog pisca, prozaistu, jer Ajan je prije svega prozni pisac, autor romana, može ustvrditi da je tematski gledano, apsolutno raskošnog repertoara, onda je to Midhat Ajanović. Svaki njegov roman, od “Jalijaša” pa do “Kraj sezone” potpuno su tematski autentične cjeline i nigdje se ne dodiruju niti ponavljaju. Naprotiv, Ajan se potvrdio kao vješt pripovjedač u raznim žanrovima. Mom čitateljskom ukusu posebno mjesto imaju “Portret nacrtan ugljem i kišom” i “Salijevanje strave”. Volim knjige iz kojih osim čitalačke radoznalosti i te literarno estetske dimenzije kakvu očekujem od proze, važna mi je i ta edukativna funkcija knjige. Rekao sam to autoru, nakon susreta s njegovim romanom “Salijevanje strave” da sam iz nje dosta toga saznao i da me time podsjeća na turskog nobelovca Orhana Pamuka i njegov roman “Zovem se crveno”.
Obradovao me je i susret sa njegovim romanom “Dva muža Karoline Loftmans” (koji je također preveden na švedski jezik). Konačno se ispunila davnašnja želja ovoga pisca da napise roman kriminalističkog sadržaja. I napisao ga je i to roman koji može da fascinira čitaoca raznim iznenađenjima, koje nije očekivao od autora kao što je Ajan.
U našoj prirodi je negdje skriveno u potaji i ta loša osobina, jer čovjek ni moralno nije savršeno biće, zvana pakost. Čekaš da neko pogriješi, da mu nađeš mahanu. Pratim sve što je na našem jeziku do sada objavio Midhat Ajanović, a objavio je dovoljno, i ni za jedan njegov roman, jer Ajan je prije svega prozni pisac, ne bih se mogao zakleti da je negdje promašio. Neće ni sa ovim najnovijim. I stoga vam želim ugodno čitanje!
Kao što se moglo i očekivati, od autora koji nosi spisateljsko iskustvo više književnih žanrova, Midhat Ajanović Ajan je novom knjigom, romanom, ušao u oblast distopijske literature, nedostajućeg žanra u bosanskohercegovačkoj književnosti. I ne samo bosanskohercegovačkog nego i šireg kulturnog prostora. Sa ovim žanrom koketirao je nešto malo Alija Isaković, u “Pobuni materije”, u drugim južnoslavneskim jezicima Borislav Pekić, u “Besnilu”, Ajanović je doduše i ranije u romanu “Salijevanje strave”, “Katapult” i “Gađan” doticao se i ove teme, ali novi njegov roman “Kraj sezone” apsolutno pripada tom žanru. Ovim romanom popunjena je i ta praznina u bh. književnom prostoru.
Ne znam kojom spisateljskom energijom je vođen autor ovog romana koji bi se komotno mogao prihvatiti u ovim dramatičnim danima i satima kao vremenu primjerena literatura. Kao svojevrsni sanovnik za tumačenje kolektivnih snova. Kao priručnik za lakše tumačenje lekcije kojom pokušava da ovlada ova Planeta. Zamislim se i brine me živimo li mi to po scenariju tog romana. Je li ovo zaista kraj sezone ili će biti, makar utješno, sudijske nadoknade, kako je i sam autor bio namijenio naslov svom novom romanu.
Najviši dometi literature distopijskog tog žanra, djela Zamjatina, Orwella, Boye, Dicka, Lema, Attwoodd ili u novije vrijeme Maja Linde, Catherine Chanter i drugih, imaju funkciju da upozore danas na ono što se može dogoditi sutra.
Distopija se po definiciji bavi mogućim civilizacijskim, društvenim, ali i promjenama samog čovjeka uvjetovanim onim što se događa u svijetu politike, tehnologije, kulture i komunikacije, smatra Ajanović
Roman Sudačka nadoknada, između tri tipa romana distopije, najbliži je drugom tipu distopije, ali ima i određenih elemenata trećeg budući se iz događaja i opisa svijeta bliske budućnosti može iščitati civilizacijska kritika današnjeg historijskog trenutka, posebno paradoksalne situacije u kojoj se demokratske zemlje samoinicijativno odriču temeljnih načela demokracije.
Iako je autor u nekim svojim ranijim knjigama, kao primjerice Salijevanje strave, koristio određene elemente distopije ovo je prvi njegov roman čisto distopijskog žanra i jedan od prvih pokušaja da se distopija afirmira i unutar hrvatske književnosti s obzirom da je objavljeno i hrvatsko izdanje. Mjesto radnje koncentrirano je na prostor današnje BiH i Hrvatske, ali i balkanskim okruženjem i Evropu čiji je oblik radikalno izmijenjen. Država formirana na tom prostoru nakon kataklizme u svijetu u kojem sada živi još samo 200 milijuna ljudi, gdje je životinjski svijet uglavnom istrijebljen, a zemlja 99 posto neobradiva zasnovana je na tehnokratskoj ideologiji onako kako je ona definirana u 1950-tim godinama dvadesetog stoljeća.
Centralizirana tehnokratska država racionalizira produkciju hrane i energije te kontrolira medije i obrazovanje kao i odnose među ljudima do mjere da je zakonski regulirano ko s kim može ući u brak. Nedostatak stambenog prostora, hrane, pitke vode i energije, te zatrovan zrak ambijent su u kojem ljudi pokušavaju organizirati novu civilizaciju. Neka vrsta trilersko-distopijskog zapleta nastaje kada dvoje glavnih likova uđu u zabranjenu ljubavnu vezu. Pripovijedni postupak je polivalentan, radnja se naizmjenično opisuje od strane tri različitih pripovjedača, često međusobno kontradiktornih, od kojih ni jedan nije posjednik apsolutne istine. Osim toga čitatelju su predočena i pisma koja glavni lik slučajno pronalazi, a koja je napisao njegov djed, te tako funkcioniraju kao spona između našeg vremena i svijeta bliske budućnosti kakav je realno moguće da se doista dogodi. Likovi-pripovijedači su: Neven, nogometaš, lijevi branič u nogometnom klubu koji ima odlične šanse da osvoji Ligu prvaka. Za Nevena je to i mnogo više jer mu novac od nagrade očajnički treba kako bi svom ocu kupio stan i spriječio vlasti da ga upute u «odlagalište» gdje se prema zakonu završavaju ljudi koji napune 70 godina. Lidija, djevojka koja je živjela u sirotinjskom predgrađu Anex i koja se stoga prisatala udati za Bernarda, jednog od moćnika iz tehnohratske vlasti koji sebe vidi kao primjer «novog, augmentiranog čovjeka» koji uz pomoć transplantacije organa i nove tehnologije uvećava psiho-fizičke sposobnosti i produljuje život. Dramski katalizator nastupa onog časa kada se Lidija upusti u ljubavnu vezu sa Nevenom.
Nevenov otac (neimenovan), stariji, deziluzionirani čovjek koji je iz ekonomskih razloga u vlastiti stan primio podstanare i time se izložio jezivom teroru, budući da njih dvoje žele njegov stan samo za sebe. Nevenov djed (neimenovan) kojeg poznajemo kroz njegova pisma napisana unuku dok je ovaj još bio beba u predkataklizmičkom svijetu. Knjiga prati neku vrstu alternativne varijante Lige prvaka i strukturirana je po istom načelu: osmine finala, četvrtfinale, finale, i napokon finale. Prateći Nevenov tim koji putuje na utakmice s raznim protivnicima upoznajemo novu, postkataklizmičku Evropu kao i različita rješenja problema nestašice energije i hrane u raznim zemljama, ali i manipulacije resursima koje stvaraju nove, drastične klasne razlike i tehnološki zasnovanom teroru nad temeljnim čovjekovim slobodama kakva je pravo na privatnost. Kako se priča približava finalu nogomet prelazi u drugi plan, a u prvi plan dolaze detalji koje otkrivaju da je i u novom društvu i radikalno izmijenjenim okolnostima čovjek jedino u stanju praviti «svijet koji pokreću neprijatelji”, kako je to formulisao još Goethe. Je li moguće zabraniti proljeće? Izgleda da jeste. Posmatram ga samo iz dnevne sobe koja je sad moj jedini dozvoljeni prostor. I par kvadrata terase s pogledom na rijeku Glomu, na kojoj sam kršeći daredbe režima zasadio ljubičice. Ali i ona nešto nerado cvjeta, kao da joj se i cvjeta i ne cvjeta. Možda svojim botaničkim instiktom osjeća da nema kome.
U djedovom dnevniku, meni osobno najzanimljiviji dio Ajanovog romana, u dnevniku, stoji pojašenjenje uzroka katastrofa. Ona su rezultat toga kaže se u dnevniku, što smo u prošlosti manje više svi željeli imati više nego što nam treba. Rezultat sutrašnje katastrofe, koja je na žalost neizbježna, bit će to što neki od nas ekstremno žele imati više nego što im treba. Više nego ikome treba. Da bih ja mogao imati sve ti ne možeš imati ništa, pravilo je ove civilizacije.
“Čovjeku neko mora reći stop. A tko to može? Samo država. Ili Bog.”
Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, sa adresom u Norveškoj.
