PETKOM S IVANOM ŠOJAT

Ima ih koji vele kako je gotika u arhitekturi trenutak kad je čovjek opipljivo spoznao vlastitu oholost. U svojoj monumentalnoj knjizi, „Vrijeme katedrala“, Georges Duby opisuje šumama obraslu Europu iz koje katedrale odjednom počinju izrastati kao čudesa, opisuje civilizacijski skok razvoja do tad nemogućih umijeća koja podižu vrtoglave zvonike i lukove, otvaraju divovske prozore, a zatim te prozore bojaju staklima vitraja, staklima koja se rađaju gotovo alkemijski, iz vatre. Usred gotike, međutim, dolazi kuga koja europejski zamah arhitektonskog primicanja Nebu vraća na mjeru čovjeka i ljudima u podsvijest priziva svijest o smrtnosti.

Začudno, a opet tako očekivano, nakon najveće pošasti rađa se renesansa, ponovno rođenje, preporod, jedan od najkrupnijih kulturnih pokreta i iskoraka u povijesti umjetnosti. Rađaju se divovi na čijim ramenima i danas postojano stojimo: Cervantes, Ariosto, Leonardo da Vinci, Michelangelo, Rafael, rađa se pojam univerzalnog čovjeka, genija, padaju opkopi i zidine oko gradova, u zgrade se pušta još jarkija svjetlost od one gotičke.

Vazmeno, otajstveno, čak i ako to ne želimo priznati, uvijek ima Uskrsa nakon smrti i uvijek ima nade. Čak i ako se nakon ovog svega neki neće promijeniti, nego će sebično ostati isti i sami u svojoj tako ljudskoj nedostatnosti koja si umišlja da je samoj sebi dostatna. Svatko ionako naposljetku baštini ono što je posijao. U ljubavi je ionako kao i u tuzi – neizmjerno. Samo obratno. Kao u dugom putovanju od svjetla do mraka i natrag.

Ovoga vam Uskrsa zato ne želim trpezu krcatu propadljivog, nego srca puna nesebične ljubavi koja uvijek samo bdije nad voljenima i čuva ih od sviju zala. I svjetla vam želim, obilje blagoslova