DODIR IZDALEKA

Žarko Milenić
DODIR IZDALEKA
U romanu "Golo sunce" Isaaca Asimova objavljenom prije više od četrdeset godina ovaj klasik
znanstvene fantastike opisuje jedan budući svijet u kome ljudi nastoje što manje izlaziti iz svojih
domova. I zašto bi kad mogu sve ono što ih zanima vidjeti na svojim ekranima? One izuzetne
rijetke pojedince koji ponekad i izađu da bi nekog posjetili nazivaju "prljavim životinjama". Možda
nije prvi ali Asimov je još 1957. godine predvidio Internet. Danas je malo poznato kako je mnogo
toga o čemu se danas piše i govori u medijima u znanstvenoj fantastici odavno otrcana tema.
Odavno se u tom literarnom žanru pisalo o kloniranju i o tome stariji ljubitelji znanstvene
fantastike i ne žele govoriti. Prije desetak godina rukopis romana "Pariz u XX. Stoljeću" Julesa
Vernea, slučajno je pronađen i objavljen. Doista zvuči fantastično koliko je toga taj francuski
vizionar predvidio prije sto godina. Njegov izdavač nije bio zainteresiran da to objavi jer mu se sve
to učinilo prilično mračnim.
Ali još prije no što je Asimovov roman objavljen ta čudesna tehnika omogućila je da manje
pomaljamo nosove izvan svoja četiri zida. Mnogo godina ranije telefon nam je omogućio tu
privilegiju da od prijatelja čujemo najnoviji trač.
Kada je u moju ulicu stigao telefon jedna susjeda okrenula je broj njezine prve susjede i
rekla:
– Izađi na prozor da te vidim!
Na žalost većina naših telefonskih sugovornika ne stanuje tako blizu.
Ali danas nam Internet, odnosno videofon, omogućuje da onog koga nazovemo ne samo da
možemo čuti već i vidjeti. Naravno i on nas. Možemo komunicirati svakodnevno s prijateljem iz
dalekog grada, iz daleke zemlje, sutra iz dalekog planeta. Prijatelja kojeg tko zna kada ćemo opet
"uživo" vidjeti. Možda nikad. A možda nam u budućnosti neće za to ni trebati tehnika? Bit će
dovoljna telepatija.
U izvrsnom romanu "Grad i zvijezde" Arthura Clarkea spominje se i jedan mladi zaljubljeni
par koji su živjeli u dvije različite zemlje. Prije no što je došlo do njihovog prvog susreta oni su se
zavoljeli dobro se upoznavši pomoću telepatije. Odavno upoznavanje putem oglasa u rubrici
"Poznanstva" ili posredstvom agencija za upoznavanje nije ništa neobično. Ne čudi više ni
okončanje takvih veza pred matičarom nakon perioda dopisivanja. Internet je te veze pojednostavio
i ubrzao. Situirani sredovječni gospodin iz Europe ili Amerike pomoću Interneta stupit će u kontakt
s dvadesetogodišnjom udavačom iz Rusije, Kine ili Filipina. Dopisivat će se šaljući jedno drugom
e-mail poruke, razmjenjivat će fotografije putem Interneta, ćaskati putem chata, slati jedno drugom
SMS poruke. Pitanje je koliko tu ima ljubavi i je li u tom slučaju moguće spojiti ugodno s
korisnim. Na Istoku je manjak muževa i novca, na Zapadu nema baš puno mladih udavača ali ima
viška novca.
Jedna Ruskinja se preko agencije za bračne kontakte upoznala s nekim bogatim
Amerikancem. Ali kad je vidjela da Amerikanac u njoj vidi samo stvar, samo seksualni objekt i
sluškinju, vratila se natrag u Rusiju. Rekla joj jedna prijateljica da se vratila iz Raja u Pakao.
– Ovdje zaista Raj – reče na to povratnica. – Ali sam sigurna da je tamo bio Pakao!
Moj prijatelj, koji se kao izbjeglica iz Bosne nastanio u Berlinu, zbližio se bio s jednom
Njemicom. Nije je viđao baš često. Ona se opravdava da je prezauzeta. Eto i svoju najbolju
prijateljicu vidi najviše jednom mjesečno. On pretpostavlja da ta njezina prijateljica stanuje na
sasvim drugom kraju ogromnog Berlina. Ispostavlja se da stanuje blizu nje, u istoj ulici, iza ugla.
Ali zato se njih dvije svakog dana čuju. I svoje posjete, naravno, najavljuju telefonom. Prije
dvadesetak godina bilo mi je vrlo čudno kad je moj tetak susjedi koja stanuje u istoj zgradi i to
samo kat više telefonirao i zamolio ga da mu posudi jednu knjigu.
Izbjeglice iz ratnih područja, ekonomski emigranti u potrazi za boljim životom stigli su
kojekako na Zapad. Tako i jedan Zijada u Berlin. On, dakako, nikad ne bi vidio Berlina da nije bilo
rata u Bosni. Dospio je tamo 1992. godine kao izbjeglica. Nije htio u rat iako je bio vojno
sposoban. Nakon četiri godine Zijad se pobojao da će se morati vratiti. Nijemci ga nisu trebali. I
što će im? Kao i sve izbjeglice iz Bosne i Zijadu je zaprijetila opasnost da će biti deportiran u svoju
zemlju. Ali on nije htio da zemlja njegovog rođenja i dalje ostane zemlja u kojoj će živjeti. Htio je
ostati u Njemačkoj. I dalje primati vrlo pristojnu socijalnu pomoć. U krajnjem slučaju i zaposliti se.
Rat u Bosni bio je završen. Zijad više nije mogao biti mobiliziran. Ali se njemu nije vraćalo u
bijedu. On se odavno navikao na lagodan zapadnjački život. Dakako nije se on mogao razbacivati
markama. Ali nije htio više ni životariti. Posao ga u Bosni sigurno neće čekati. I zašto bi? Nije bio
u ratu. On će tamo biti prezreni dezerter. I kao takav bez šanse da se zaposli. I da nije tako on je
završio samo osnovnu školu. Ako bi se zaposlio plaća bi mu bila mala. Vrlo mala, bolje rečeno.
Radio bi puno a zarađivao malo. A on je u Njemačkoj naučio ne raditi ništa a dobivati pristojno.
Kako je Zijo mogao ostati u Njemačkoj?
Njegova profesija Nijemcima nije bila interesantna. On nije, primjerice, ni medicinar, niti
inženjer elektrotehnike. Malo je imao i radnog iskustva. Ni dvije godine, a već je bio navršio
tridesetu.
Nije prijetila opasnost da će ga netko ubiti u njegovom rodnom mjestu. Nije tamo više bilo
opasno po život i on se nije mogao više izvlačiti na taj razlog. Neki bivši pripadnici Bosanske
armije iz njegovog grada rado bi ga istukli. Ali Zijad bi izbjegavao izlaziti noću iz kuće svojih
roditelja.
Nije imao ni liječničke nalaze da je psihički neuračunljiv. Pošto nije bio u nekom od logora
niti mučen takve nalaze nije ni mogao dobiti. Psihički je bio, dakle, koliko toliko stabilan. Zijadov
pokušaj da izbjegne služenje redovnog vojnog roka u jugoslavenskoj narodnoj armiji nije uspio.
Nisam lud da služim vojsku govorio je svojim jaranima i pravio se lud pred regrutnom komisijom.
Ali je bio loš glumac i simulator.
Preostala mu je dakle jedna jedina mogućnost – da se oženi nekom Njemicom, odnosno
njemačkom državljankom i sam u dogledno vrijeme postane njemački državljanin. Nije on bio
jedini emigrant muškog spola u Njemačkoj koji je tako razmišljao. Ponuda je bila jako velika a
potražnja manja. Tako je nastao i taj biznis. Vjenčanje radi papira. Nema danas više ljubavi, samo
račun, rekli bi neki. Sklapani su formalni brakovi iz računa. Mnoge Njemice, odnosno njemačke
državljanke, za tu uslugu tražile su marke. Ne znam kolika je bila tarifa. Pričalo se o minimum pet
tisuća maraka. Ali to je bila stvar dogovora. Moglo se, dakle, cjenkati. Zijad nije imao niti deset
maraka ušteđevine. Tako je mogućnost plaćanja njemačkih dokumenata otpala. Ali Zijad ne bi htio
pristati na tu cijenu i da je imao novaca. On je naučio dobivati a ne davati.
Smislio je strategiju. Javljat će se na oglase iz rubrike "Poznanstva". Nije Zijad znao za
Internet, nije imao čak ni pisaći stroj. Napisao je stotinu pisama upućenih na stotinu njemačkih
adresa svojom rukom i poslao ih.
Vjerovali ili ne, niti jedna od tih stotinu žena nije mu odgovorila! Što je tome bio razlog?
Zijadov slab njemački jezik? Da sastavi obrazac takvog pisma pomogao mu je jedan profesor
njemačkog jezika koji je u Berlinu također bio izbjeglica. Uostalom ni Zijadovo znanje njemačkog
nije bilo tako loše. Sporazumijevao se on na njemačkom bez problema.
Uz svako pismo je Zijad poslao i svoju fotografiju. Objektivno govoreći on nije bio baš Alain
Delon, ali nije ni ružan. Moglo bi se reći da je zgodan.
Zijad nije u svojim pismima htio zavaravati sve te žene. Rekao je kako se zove i odakle je. I
da je izbjeglica. Tim ženama je bilo jasno da on nije bogataš i što mu je cilj. Niti jedna od njih nije,
dakle, bila humanistkinja.
Bio je to pokušaj spajanja ugodnog s korisnim. Vjerojatnost u uspješnost takve veze ipak je
mala. Prije da će se dogoditi emigrantu ono što se dogodilo spomenutoj Ruskinji. Sve ima svoju
cijenu, netko bi mudro zaključio.
Sutra će nam tehnika omogućiti da vidimo rođaka ili prijatelja koji živi daleko ne samo na
dvodimenzionalno, na ekranu, već kao trodimenzionalnu sliku odnosno njegovu holografsku
projekciju. Imat ćemo utisak kao da razgovaramo s osobom od krvi i mesa.
Prije nekoliko godina je u mnogim novinama objavljena vijest kako je jedna žena u
Kolumbiji morala prodati kuću kako bi platila telefonski račun za čiju visinu može zahvaliti svom
sinu. Pubertetlija je kad majke nije bilo kod kuće nazivao brojeve seksi vrućih linija. Razlog što je
stigao tako visok račun je taj što su sugovornice bile iz Sjedinjenih Američkih država.
Da je taj klinac bio priključen na Internet i imao neki od kompjutorskih programa za
telefoniranje račun bi bio mnogo mnogo manji. Eto što nam omogućuje tehnika. Štedi kilometre,
štedi nam vrijeme, ali i novac. Danas se kiselo smijemo kad se sjetimo koliko smo samo prije
desetak godina platili svoje računalo. Mnogo više no što danas stoji najnoviji pentium. A koje su
bile jadne mogućnosti tadašnjeg računala. Onda su nam izgledale fantastične. Mnogo fantastičnije
no što nam danas izgleda pentium. I fantastičnije no što će nam sutra izgledati kvantna računala
naspram kojih će ovi današnji izgledati kao igračke iz kamenog doba. Iz godine u godinu, iz dana u
dan, sata u sat sve se manje čudimo.
Seksi damu s druge strane žice možemo kao i sve druge osobe ne samo čuti već i vidjeti.
Danas na dvodimenzionalnom ekranu sutra već i u tri dimenzije. Ali ovdje se javlja jedan problem.
Izgled dotične dame će nas najvjerojatnije razočarati. Slušajući taj zanosni glas zamišljali smo onu
koja je s nama razgovarala sasvim drugačije. I čuti samo glas a ne vidjeti sugovornika ima svojih
draži. Zato mnogi nisu baš oduševljeni pojavom videfona. Osim što mene može razočarati izgled
naše sugovornice, bojim se da će i nju razočarati moj izgled.
Kad se pojavila fotografija u boji mnogi su mislili da će crno bijele fotografije biti
zaboravljene. A one se još više izrađuju nego prije. Kad se pojavio film mislilo se da će kazališta
izumrijeti. A kazališne predstave se gledaju više nego ikad prije. Onaj problem izlaska iz tople
sobe, onaj problem odlaska u kazalište ili bilo gdje drugdje ipak mnogima i nije problem. Doduše
uskoro ćemo moći gledati kazališnu predstavu u svojoj sobi. Trodimenzionalni glumci bit će poput
onih pravih. Naravno bilo bi glupo pljeskati im. Pokušamo li da glavnom glumcu poslije izvrsne
interpretacije stegnemo ruku dodirnut ćemo – ništa.
Kad sam imao osam godina mogao sam na prvom (i tada jedinom) televizijskom programu
gledati jednom tjedno crtani film. I to jedan jedini. Ako se ne varam taj željno očekivani dan bio je
utorak. U terminu prije prvog televizijskog dnevnika. Nije prošlo mnogo vremena a crtani filmovi
su se prikazivali svaki dan u to vrijeme. Onda je osnovan Drugi program. Pojavili su se (za one s
dubljim džepovima) prvi televizori koji su prenosili emisije snimljene u boji. Isprva je malo bilo
takvih emisija. Malo nas je bilo koji smo mogli kupiti takve televizore. Ako smo gledali prenose
takmičenja u klizanju na ledu morali smo se zadovoljiti komentarima Milke Babović koja je
nabrajala nijanse na haljinicama slavnih klizačica.
Kasnije, s boljom antenom mogli smo gledati programe i ostalih televizijskih postaja bivše
Jugoslavije. Onda sa satelitskom i programe drugih zemalja. Na satelitskoj postaji Cartoon
Network crtani filmovi se prikazuju tijekom cijelog dana. Ali nije li to previše? Ne izaziva li to
dosadu? Ja sam imao kao dijete svega nekoliko igračaka. Sjećam se i sada jedne vjeverice od gume
koja je znala pištati na stisak. Današnja djeca brzo zaborave na lutku koja hoda i zna reći nekoliko
rečenica čim ga rasture. Tada im pažnja skrene na nešto trenutno interesantnije.
Postali smo tevefili. Bolje reći – tevemani. Danas skoro da nema kuće u kojoj nema
televizora. I to bar jednog. Mnogi ih imaju u skoro u svakoj sobi. Još malo pa će u svakoj sobi biti
i računalo. Kad se umorimo od buljenja u ekrane buljit ćemo u monitore.
U mom romanu "Preludij" jedan od likova po imenu Ferdo cijeli dan bulji u televizijski
ekran. Bez obzira što je na programu. Ferdo je otišao s trideset godina u mirovinu na osnovu
mišljenja psihijatra. Nije bio agresivan sve dok mu neki neznani posjetitelj nije zaklonio svojim
tijelom ekran. Zbog toga ga je Ferdo premlatio.
Moj prijatelj Slavko, kome mogu zahvaliti što sam uplovio u čudesni svijet knjiga,
godinama ne čita knjige. Za to krivi televiziju. Gleda svašta. Čak i (južno)američke televizijske
sapunice koje neki zgodno nazivaju trakavicama. Oba termina su dobro pogođena. Sapunica je
dobra i za ispiranje mozga, a trakavice se teško možemo riješiti. Za jednu takvu Slavko kaže da je
glupa i dosadna, ali je ipak gleda. Priznaje da je odavno ovisnik o televiziji.
Slavkova supruga pak više od televizije voli knjige. Pokušava nagovoriti njihovog
devetogodišnjeg sina da zavoli knjige. Ali on više voli filmove. Majka ga pokušava uvjeriti da se,
kad čita, u njegovoj glavi vrti predivan film. Uzalud. Mali bježi od dosadne mame i uzima daljinski
upravljač.
Sjetimo se i izvrsnog filma "Fahrenheit 451" francuskog redatelja, scenarista i glumca
Francoisa Trifauta snimljenog po istoimenom romanu poznatog američkog znanstveno-
fantastičnog pisca Raya Bradburyja. U toj antiutopijskoj priči zabranjeno je posjedovanja knjiga.
One koje se pronađu zapljenjuju se i spaljuju. Ljudi su se okrenuli televiziji. U filmu i romanu
ismijana je ta ovisnost televiziji. A roman je napisan prije no što je televizija i postala raširena i
uobičajena pojava. Takve satirične elemente pronaći ćemo u mnogom znanstveno-fantastičnim
filmovima i pričama ili romanima.
Većina nas smo tevemani. Mnogi to ne želimo priznati. Poput jednog francuskog
intelektualca koji na pitanje jednog drugog intelektualca da li je gledao jednu televizijsku emisiju
odgovara:
– Ne, ja ne gledam televiziju!
– Stvarno?
– Čovječe to je za seljake.
– Istina je da mi je porijeklo seljačko.
– Eto vidiš… Ne znam zašto su u dva sata pustili onoliko loš film!
Publicisti i pisac Pero Zlatar je osamdesetih u jednom intervju izjavio kako je televizija
zabava za bedake. Od tada gledanost televizije zasigurno nije opala već porasla. Nije mi poznato je
li se neki ljubitelj televizije zbog toga uvrijedio.
Zvuči zaista fantastično izjava Raya Bradburyija. On nema u svojoj kući televizor niti ga
gleda. Samo je uspio pomiriti se s radio aparatom.
Druga krajnost je jedan francuski slikar, veliki zaljubljenik u televiziju. U njegovoj sobi je
postavljeno desetak televizora koje on istovremeno pali i svakodnevno hrani gladne oči.
Samo jednom sam gledao dva filma zaredom. Na pola trećeg sam zaspao. Poznajem mnoge
koji gledaju filmove (ili što ih već drugo zanima) od kasnog popodneva do tri sata iza ponoći. Za
jednog od njih priča se u mom susjedstvu da je takav bio i dok je bio oženjen. Onda nije ni čudo
što ga je žena ostavila. Drugi se opet žali na svoju ženu. Gleda televizijske serije i filmove do
kasno. Tvrdi da je to jedino značajno što joj se dogodi u toku dana. Ako on bude uporan može
dočekati da nakon gašenja televizora odu u krevet, a da odmah ne zaspu. Problem je taj što on
mora ustati rano, jer kao i većina nas radi prvu smjenu. Onda mu se na radnom mjestu često
zadrijema. Zbog toga ga je njegov šef kritizirao.
Kad je Jean Michel Jarre prije desetak godina održao koncert u Pekingu bio je nemalo
iznenađen kad je vidio kako se na pola koncerta dvorana počinje prazniti. Ali razlog tome nije bila
njegova interpretacija. Od deset navečer u Kini ne voze autobusi ni taksisti. Kinezi rano legnu i
rano ustaju. Poslije deset sati u Kini se u to vrijeme nije emitirao televizijski program.
Flaubert je išao na sud kad je njegov znameniti roman "Gospođa Bovary" proglašen
nemoralnim. Također francuski pisac Boris Vian je išao na sud ali ne zbog istog razloga. Povod je
bio njegov roman "Pljuvat ću na vaše grobove", koji je objavio pod pseudonimom Vernon
Sullivan. Razlog što je Vian objavio taj roman pod angliziranim pseudonimom vjerojatno je bio
prijedlog njegovog izdavača iz komercijalnih razloga. Kao moderni pisac eksperimentalnih romana
Vian je bio ljubitelj znanstveno-fantastičnih i kriminalističkih romana. Kao što je pisao tekstove za
jazz glazbu ovaj avangardni pisac je poželio okušati se i u pisanju takozvane trivijalne literature. U
tom romanu ima više erotskih opisa. No, Vian je optužen zbog nečeg drugog. Godine 1947. u ulici
Depart trgovački putnik zadavio je svoju djevojku Anne-Marie Mason. Policija je na stolu te
hotelske sobe otkrila Vianova knjigu otvorenu upravo na stranici u kojoj je opisano ubojstvo
identično stvarnom. Roman je zabranjen a Boris Vian optužen za poticanje nemorala i nasilja.
Prije nekoliko godina vijest o dječaku koji je pištoljem ubio svog također maloljetnog
prijatelja obišla je svijet. Suvišno je reći što je dječaka ubojicu potaklo na takav čin. Bilo bi,
naravno, glupo tužiti autore filma ili televizijske serije koja je izravno dječaka nadahnula na zločin.
Kao što bi bilo glupo tužiti redatelja (i njegove suradnike) filma "Taksist" jer su nadahnuli jednog
Amerikanca da izvrši (srećom neuspjeli) atentat na tadašnjeg američkog predsjednika Regana.
U Kanadi se i te kako vodi računa o tome kako se postupa s djecom. Udarite li čak i svoje
dijete, a da se za to sazna, može vam se lako dogoditi da vas proglase nepodobnim roditeljem i da
vam dijete oduzmu iz vaših pandži te povjere na čuvanje odgojnim ustanovama koje će, za razliku
od vas, i te kako voditi računa o njegovoj osjetljivoj psihi. Istovremeno nikom u Kanadi ne pada na
pamet da, bar u vrijeme prije ponoći skine s televizijskog programa kanadskih televizijskih postaja
filmove prepune silovanja i ubojstava.
U jednom intervjuu skladatelj Goran Bregović, koji je diplomirao filozofiju, priča kako je
jednom posjetio oca. Najednom je nestalo struje. Smak svijeta. Nisu mogli gledati televiziju. Koja
tragedija. Htjeli, ne htjeli morali su razgovarati.
Po mišljenju kritičara najbolji roman američkog pisca Kurta Vonneguta ostao je njegov prvi
roman "Mehanički pijanino". Ovaj priznati američki satiričar nije volio da njegova djela svrstavaju
u žanr znanstvene fantastike. No povjesničari znanstvene fantastike "Mehanički pijanino"
svrstavaju u antiutopijska djela. U tom romanu opisan je budući svijet u kojem umjesto da čovjek
vlada strojevima oni vladaju njime. U jednoj epizodi opisan je i posjet izvjesnog indijskog
maharadže Americi. U jednoj tvornici kućanskih strojeva objašnjavali su maharadži koliko sati
strojevi uštede vremena svakoj kućanici. Maharadžu je zanimalo kako te kućanice koriste to silno
slobodno vrijeme. Njegov sugovornik začudio se pitanju. Kako što rade? Pa gledaju televiziju!
Osamdesetih godina pomislili smo da će kina propasti. Novi američki hit na koji su i oni u
većim gradovima morali mjesecima čekati dok ga ne vide u kinima mogli su se pogledati na
kućnom videu odmah poslije svjetske premijere. Doduše pokazala se istina tvrdnja kako je gledati
film na televiziji isto što i slušati Bacha na tranzistorskom radio prijemniku. Ali kina nisu propala.
Propisi o korištenju video kaseta (što će da se proširi i na softvere) se sve više poštuju. Nema više
piratskih video kaseta. Originalne se ipak pojavljuju u video klubovima i u prodavaonicama kad
željno očekivani filmski hitovi budu najprije ostvarili zaradu u kinima. Nisu više ni kina što su
nekad bila. Nisu doduše ni televizori. Video kasete zamjenjuju DVD diskovi, njih će opet
zamijeniti neko novo elektroničko čudo koje će sve manje biti čudo. Slika i zvuk su za naše
pojmove sve fantastičniji, odnosno sve sličniji slikama u stvarnosti.
Muškarac koji gleda novu "zečicu" u "Playboyu" ili na Internet adresi, muškarac koji sluša
seksi glas dame s druge stane telefonske žice, muškarac koji gleda porno zvijezdu na ekranu ili
sutra u 3D izdanju može se samozadovoljavati. A što ako je poželi dodirnuti, imati? E pa sad…
Neki čitalac odavno ugaslog ilustriranog tjednika "Reporter" izrazio je želju stupiti u kontakt
s foto modelom čiju je fotografiju vidio na stranicama te revije. On se zaljubio u nju na prvi
pogled. Ustvari se zaljubio u njenu kolor fotografiju. Njegovom zahtjevu nije udovoljeno.
Odgovoriše mu da je to nemoguće. To će i u maloprije spomenutim slučajevima biti teško
izvodljivo. Muškarac može kupiti gumenu lutku koja sliči na njegovu omiljenu starletu. Ali to nije
to. To jest dodir ali nije pravi. Muškarac budućnosti moći će kupiti klona željene dame.
Na jednoj američkoj internet adresi moglo se prije nekoliko godina vidjeti ono čega se Ivo
Andrić užasavao ljubomorno čuvajući svoju intimu. Neka djevojka instalirala je kameru u svoju
spavaću sobu. Kasnije se to moglo vidjeti i na jednoj hrvatskoj Internet stranici. Djevojka koju su
muškarci mogli gledati tijekom cijelog dana u njezinom stanu (najgledaniji su, dakako, bili prizori
u kupaonici i spavaćoj sobi) kratko vrijeme je uživala popularnost i dala intervju za jedan poznati
ilustrirani tjednik. Muškarci koji su imali strpljenja mogli su vidjeti mnoga čuda. Ako to možemo
nazvati čudom. A to isto mogu vidjeti u sobama svojih djevojaka ili supruga. Ti isti muškarci
užasnuli bi se i na samu pomisao da se takva kamera postavi u sobu njihovih partnerica. Tu važi
pravilo – tuđe hoćemo, svoje ne damo.
Bosanskohercegovački pjesnik Savo Teodorović je 1984. godine objavio zbirku pod
naslovom "Dodir izdaleka". U Teodorovićevoj zbirci su i ovi stihovi: "Branim te od samoće u
toploj sobi/ za ljubav s tobom/ za dodir izdaleka (…)"
Dodir izdaleka može biti samo privremeno rješenje. Tek pravi dodir, bliski susret četvrte ili
neke daljnje, još intimnije, vrste je pravi dodir i pravi susret. Sjetimo se poslovice – Daleko od
očiju, daleko od srca. Slika koju vidimo na ekranu čini se blizu naših očiju, no ipak je tako je
daleko.
1998.