PETKOM S IVANOM ŠOJAT

UMIJEĆE LJEPOTE
Aristotel za umjetnost veli da je oponašanje, Schellingu je ona najviši stupanj čovjekove duhovne djelatnosti, dok kroz razmatranje povijesti umjetnosti Hegel tvrdi kako je umjetnost pojavnost gdje unutarnje, duhovno upravlja formom. I tako, sve do Nietzschea koji, gonjen svojom temeljnom postavkom o moći, kaže kako čovjek svoj najjači instinkt, volju za moći, afirmira upravo kroz umjetnost. A to nas dovodi do današnjeg sve prisutnog utilitarizma koji u svemu traži neku korist i jasno definiranu funkciju, uvodi načelo korisnosti te osobito sad, u vrijeme krize pokreće pitanje: čemu služi umjetnost? Jer, sve što ničemu ne služi valja dokinuti. Tako nalaže taj do apsurda izbrušeni utilitarizam. No, umjetnost mu izmiče svojom svevremenom ulogom moralnog i društvenog korektiva, svojom snagom da ukaže na nepravde i nagna na razmišljanje. Jer, umjetnost to čini oduvijek, još od antike, pa preko srednjevjekovnih mirakula kojima je u život svetaca uvodila neuk i nepismen puk , sve do danas, kad moralno i socijalno budno potiče na pravdu. Premda često rođena u elitističkim okvirima za zabavu probranih (poput baleta), umjetnost je uvijek težila približiti se svima, izaći iz tih uskih okvira koji je, onako buntovnu, zapravo nikad ne bi mogli obuzdati. Polako i uporno uvijek se borila za pravdu i ravnopravnost, otvorila je teatre svima, progovorila masama bliskim jezikom, uvela žene (predugo izopćene) u svoje izvedbene forme, zapravo sustavno podizala golom oku nevidljive revolucije. Umjetnost ne samo da je svjetionik – ona je i vidikovac sazdan od svih knjiga, svih dramaturških osviještenja koje smo čitali ili im nazočili, a koji nam omogućavaju da s veće visine sagledamo velik i kompleksan svijet. Ona je i liječnica za ono najranjivije u nama. Poput mjesečine koja doista u tananim nitima po nama škropi dok sjetni ili umorni od svega slušamo Beethovenovu „Mjesečevu sonatu“. Kad u zanosu ostanemo bez riječi, umjetnost umjesto nas kazuje ljubav, ona nas Jesenjinom ili Matošem tješi nakon odlaska nekog kog smo voljeli, razgali nas kad posustanemo, upozori nas kad se uzoholimo. Bez umjetnosti bismo se možda zapitali: čemu i zašto uopće mi? Bez nje ne bismo znali da je najvažnije oku nevidljivo.

Ivana Šojat