Iz neobjavljenog ciklusa priča “Ruka čovjeka”, Slađana Jovičić

 

NAJBOLJE BI BILO DA ODEŠ

 

Moja cimerka otvara prozor naše trokrevetne sobe u domu. Gledam proljetnu noć kroz prozor. Zapravo zvjezdano nebo. Veliki mjesec. I pločnik. Jedno usamljeno drvo škrto krije svoje pupoljke. Ali su grane zelene. Moćan div. Lisnati čuvar pod naletima vjetra navaljuje na prozor.

Sjedim na krevetu. Vidim sa ove strane teglu na prozorkoj dasci. I zavežljaj u crvenoj kesi.

Uzima teglu i zavežljaj. Pažljivo ih polaže na sto u sredini sobe. Okolo su skupila tri naša kreveta, naspram vrata.

Navikla sam se na miris domaćeg sira. Ovčijeg? Kozijeg? Ne znam. Otvara teglu. Iz kese “Levis” vadi sudžuku. Ona reže hljeb, komade sira, sudžuk. Njena mlađa sestra se presvlači u uglu iza nas. Sjedamo da jedemo.

• Ni sutra neće biti predavanja.
• Tebi bi bilo najbolje da odeš.

To je savjet prijatelja.

Gledam je. U njenim crnim sjajnim očima ne osjećam ni mržnju, ni prezir, ni podsmijeh. Ozbiljna je. Zabrinuta. A ja sve uzimam olako. Ako bude rata …. Preživjećemo. U školi smo učili o velikom ratu. Bila sam užasnuta. Mislila sam da samo nekolicina preživi. A sretnici da su oni koji su ostali zdravi. Sad kada je rat na pragu – nema straha. Samo napeto iščekivanje. Šta se dešava u ratovima?

Mlađa ima dugu svilenkastu kosu i plave oči. Ne liče – mada su sestre. Ćuti i gleda pred sebe. Kao da sam nepozvani gost u njihovoj sobi. Njoj nije prijatno. Ne gleda me.

Teško gutam. Plašim se da ću se udaviti. Stegne se tako grlo, zaigraju prsti, oči nemaju snage da gledaju pravo, usne se preobraze u crtu. Ćutim.

Raspremamo sto.

Idemo na spavanje.

Laku noć.

Nikome.

ZA JEDAN TOPAO ZAGRLJAJ

 

On je portir u našem domu. Ne gleda djevojčice koje tu stanuju. Mlad je. Ali stariji od nas za jedno iskustvo kojim nas plavi život. Veliki brat koji ćuti o našim malim tajnama.

Noću mu jedna djevojčica dolazi u sobu. Ne ljubi je, ne ljubi ni ona njega. Ali se uveče iskrade iz svoje sobe, tiho odškrine vrata njegove sobe i bosonoga, u dječijoj pidžami liježe kraj njega. Privuče mu se u zagrljaj. Ne diše, ne miče se, ćuti. Prolomi munja nebo i obasja sobu zlosutno. Djevojčica se trza. Toplo je prigrli sebi i počne tiho da pjevuši. Sluša njen isprekidan dah koji polako prelazi u ravnomijerno disanje. Trza se u snu. Ona je ničije dijete. I nikada neće postati žena. Natkrili se djetinjstvo nad životom. I zaustavi odrastanje. Biva to kod nekih ljudi da zauvijek ostanu djeca.

Dolazi tako svake večeri. I ne ište ništa. Pruža joj topli zagrljaj.

Ujutro odlazi u školu. Popodne se vraća sa knjigama. Koliko knjiga to dijete nosi. On zna da ih ona čita. Ali taj svijet iz knjiga u kojem živi ona ne može nadoknaditi njega. O čemu čita. Šta piše. Kaže mu – lijepa književnost, u kojoj je oduvijek opisivana najveća bijeda, najveći bol, najljepša ljubav, najstrasnija mržnja, rušilački gnjev … Pa eto – u svoj toj bijedi, to je lijepa književnost. Kao život. Kaže da ona u nama sije plemenitost. A život gorčinu koja nam steže i suši grlo.

Evo je večeras na vratima. U naručju drži mače. Crno, sa velikim očima, okruglom glavom, šćućureno, prljavo, smrznuto. Uzimam ga sebi. Slušam kako glasno prede. Drhti.

Ona je moja tajna.

JEDINI PREŽIVJELI

 

Nemamo noćne zastore na prozorima. Nemamo ni zavjese. Goli smo pred pogledima. Imamo velike prozore koji sve vide. I radoznale poglede iza njih pred kojima smo razgolićeni. A mi se skrivamo.

Cimerke ravnomijerno dišu dječijim snom.

Gledam svjetlost koja se nazire u noći. Odzvanjaju klompe u hodniku.

U snu se vraćam kući. Otvorena vrata širom zjape. Zovem oca, sestru. Niko mi ne odgovara. Zatičem majku na pragu kuhinjskih vrata kako leži. U ruci joj kutija sa tabletama. Uzimam je u naručje i nosim. Sinu mi misao – kako je lagana. Kao dijete. Da sam ranije stigla. Iznosim je u dvorište. Zovem u pomoć. Tutnji u noći. Sve kuće, sva vrata, svi prozori slijepo zjape. Kao da je cijeli grad pomorila kuga. A ja sam jedini preživjeli. Zar

moram preživjeti kraj? Vi sretnici, koji ste otišli. Zašto ste me ostavili? Ili su se sklonili. A ja sam ostala na vjetrometini sa majkom koju nosim na rukama. Spuštam je na travu i čekam.

Gušim se. Ispuštam dušu, laganu kao dah. Tako izgleda umirati. Budim se u znoju. Kroz prozor me ravnodušno gleda noć. Sklapam oči, ali kapci ne zastiru pogled usmjeren u daljinu. Gledam prizore u snu. Otvaram oči. Preda mnom se vuku sijenke. Žmiriti. Ne gledati. Hajde, misli na ono ljepše. Ono … Ne mogu da se sjetim.

Slađana Jovičić