VALJAJU SE MUTNI TALASI

Iz neobjavljenog ciklusa priča “Ruka čovjeka”, Slađana Jovičić:

 

VALJAJU SE MUTNI TALASI

 

Silazim niz stepenice. Malo je učenika. Miševi su se razbježali. I ja ću za njima. Ali ne bih da se skrivam u crnu rupu. Sve bih da gledam. I da pamtim. Dokle seže pamćenje? Kada počinje zaborav? A samozaborav? Gdje je granica između rosnih livada i pustoši? Postoji li granica?

Izlazim na crna škripava vrata i sa stepenica gledam barikade od kontejnera i pred njima neki crni ljudi u fantomkama. Gledam i čudim se sebi što ne osjećam strah. Tupo, zaleđeno u meni. Duboki ponor lične praznine. Sve ispred kao u nekom filmu. Ne događa se nama. Ni oko nas. Pripadam li današnjici? Ili iz neke daleke budućnosti posmatram? U tom slučaju boljela bi me prošlost. Blago bi spustila suzu žaljenja i čežnje nad životom koja bi gorko pekla nad uludo prohujalim vremenom. Ima neke sjete i u radosti i nepreživjele nade u žalosti.

Idem preko mosta. Uvijek zastanem na sredini i gledam kako se valjaju mutni talasi.

Gdje su svi ljudi sa ulice? Pametni bez potrebe ne izlaze. Dočekuje me mala stisnuta zgrada, sićušna u poređenju sa zgradom vlade pored nje. Sa druge strane je muzej, neznatan kao i fakultet. Preko, na raskrsnici – kapela. Odzvonila je tiho. I ona se u sebe povukla.

Nema predavanja do daljnjeg.

Ulazim u tramvaj. Nema puno putnika. Ovo je neobično jutro. Putujem dvije stanice. Nekoliko ljudi putuje. Gledaju ispred sebe ili kroz prozor. Niko nikoga ne smije pogledati. Ili ne želi. Pogađam ko su, šta su u ovom gradu. Mali ljudi kao i ja. Ulaze, izlaze ljudi na stanicama.  Pošta. Telefonska kabina. Zvoni u našoj kući. Dugo zvoni. Majka je sigurno u dvorištu. Javlja se uznemireno. Kaže da spakujem stvari i krenem na voz. Da nađem kumića. Vidimo se.

 

SAMI NIKADA NISMO BIRALI

 

Vraćam se pješice dvije tramvajske stanice. Mrki ljudi sa puškama. Mračno me gledaju prozori njihovih fantomki. Ali me niko ne pita ništa. Niko ne traži moje dokumente. Znaju li oni šta su sad? Znaju li šta će biti? Znaju li u čijim su rukama oružje? Znaju li koliko vrijedi njihov život? Neki je teški mir polegao po nama. A sutra …

Žurim ka domu. Koračam pored rijeke. Svaki grad ima svoju rijeku. Koliko mostova se proteže preko ove rijeke? Gledam u talase. Isto se ovako talasa naša rijeka. Ali je naša velika, duboka, mutna. Koliko sam ljeta provela pored naše rijeke. Silazili smo do posljednjih stepenica pored vode i tu provodili noći svirajući, pjevajući, sanjareći. Bili smo djeca. A da li smo sada odrasli ljudi? Ni ljudi ni djeca. Zatečeni, u trenutku zaleđeni. Bar nam je mladost bila lijepa. Kao da je sa ovim ratom gotovo i sa našom mladošću. Svirao je gitaru, mi smo pjevali, galamili, deklamovali stihove. Rođeni u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu. Bili smo silni, bunili se …. Sada smo tihi. Dolaze neki moćniji, gnjevniji, silniji, naoružani. Mi smo znali da naša sadašnjost nije savršena. Oni znaju kakvu hoće budućnost. Ali mi smo razglobljeni, mi nemamo sliku o njoj. Kao što nemamo predstavu smrti – tako kosi naša budućnost. A da li iko razmišlja o budućnosti. Šta poslije? Ko će dočekati budućnost? Niko neće ubirati njene darove.

Stoji na ulazu.

• Ja odlazim.
• Bolje je tako.
• A ti?
• Ne znam. Pokupiće me već neko.
• Nas uvijek neko pokupi. Sami nikada nismo birali.
• I da smo birali – razočarali bismo se.
• Ti bi da budeš siguran.
• Vremena su nesigurna.
• Hoćemo li se vidjeti?
• Ako preživimo, neći ćemo se – ali se nećemo prepoznati.
• Zagrli me.

Na sreću cimerke nisu bile tu. Izgubićemo se u sjećanju.

Izlazim sa narandžastim rancem na ramenu.

Sjedim u tamvaju i gledam u ranac pored mojih nogu. Sestra mi je taj ranac donijela iz Rusije. Drečav je. Ona je imala sreću da završi fakultet prije rata. Da okusi studentski život. Da ide na koncerte, u pozorište, u klubove. Moj život je prekinut u začetku.

• Sjeti se u kakvoj su bijedi ljudi živjeli ovdje prije nas! I borili se! I bili zatvarani! Pa opet stvarali! Tužna utjeha. Ali jedina. Na našim prostorima ljudi žive jedino da bi zidali istoriju. Pojedinac je nevažan. Zato su nam surovi životi. Ali nisu besmisleni. Svali kamen ima svoju istoriju. A čovjek … potomstvo koje će da izgubi. Svakih pedeset godina se posljednji put pričešćujemo 

  Odlomak iz neobjavljene  drame  “F 20”, Slađana Jovičić:

• (YOU ARE MY SUNSHINE)

   

  (Noć. Na drugoj strani pozornice je slabom lampom osvijetljena soba: krevet, mali sto, u uglu mala komoda. Na krevetu leže mladić i djevojka. Razgovaraju. U pozadini se čuje tihi, lagani bluz.)

  DJEVOJKA: Kada bi mogli otići negdje. negdje daleko iz ove zemlje, rata, ludila … Daleko od ovih ljudi koji nas preziru, koji nam ne vjeruju. To što smo izbjeglice izgleda kao da smo kriminalci. Ti ne možeš naći posao, a ja jedino mogu da konobarišem. Od čega ćemo platiti sljedeću kiriju? A dani tako brzo lete. Živimo iz dana u dan, od prvog do sljedećeg prvog. Hoćemo li živjeti na ulici? Ili da se vratimo?

  MLADIĆ: Sutra ću otići u ono pogrebno preduzeće. Traže radnika na izradi kovčega. Možda ću imati sreće. Plata je mala, ali ako se malo skupimo biće dovoljno za kiriju. A na ove ne obraćaj pažnju. Imamo jedno drugo. I to nam je dovoljno. Što se tiče odlaska, znaš da sam vojni obveznik. Ne bi me pustili preko granice. Ako me uhvate baciće me na najgori položaj. Samo me brine šta će biti s tobom ako mene dignu. Idi majci ako ja odem.

  DJEVOJKA: I moja i tvoja sestra su otišle. Sretnice.

  MLADIĆ: Njima je tamo kao i nama ovdje. One su stranci kao i mi.

  DJEVOJKA: Brinem se za majku. Ona je ostala tamo. Svakog dana je granatiranje. Teško joj je. Kako je otac otišao, ona polako kopni. A eto, nije htjela da ode. Neće ni sad. Moraću da je obiđem. Pitaću sutra gazdaricu za nekoliko slobodnih dana. Uvijek me pusti. Znaš, osjećam da me grize savjest što smo je ostavili tamo. Bože, kad bi čovjek mogao postupati po svojoj savjesti. A eto, ne daju okolnosti.

  MLADIĆ: Nemoj uvijek misliti protiv sebe. Ti si takva osoba. Ti si sebi najgora, najnepravednija, najsurovija. A nije tako. Ti sebe grizeš, o sebi misliš najgore. Shvati da je život takav. Nisi ti kriva ni za ovaj rat. ni za smrt tvoga oca, ni za bolest tvoje majke. Sve se dešava izvan nas samih, bez naše volje, a ranjava nas i ostavlja trajne posljedice.

  DJEVOJKA: Kad bi čovjek mogao braniti sebe kao druge.

  MLADIĆ: Kad bi čovjek mogao više voljeti sebe.

  DJEVOJKA: Užasno mi je na poslu.

  MLADIĆ: Najradije bih ti rekao da ne radiš. Da mogu brinuti o tebi. To je ono što mi najteže pada. Što moraš raditi sa tim odvratnim ljudima.

  DJEVOJKA: A moram. (Pauza.) Da znaš kako mi je teško. Učila sam i vjerovala da ću danas studirati. Pisala. A sada konobarišem. Sirovine me gledaju. Gazdarica iskorištava kao jeftinu radnu snagu.

  MLADIĆ: Pazi, koliko sada imamo gazdarica i gazda. Gazda i gazdarica stana. gazdarica na poslu, gazda, gazda, gazda, … Pa šta smo mi?

  DJEVOJKA: Mi smo svojina gazdarica, gazda, zemlje u kojoj živimo, u koju smo izbjegli, zemlje koju smo napustili.

  MLADIĆ: Mi nemamo osnovno ljudsko pravo na život.

  DJEVOJKA: Niko to sada nema. (Pauza.)

  MLADIĆ: Da. Život. Kada sam odlazio, bježao od svoje kuće na koju su položili pravo drugi, nisam razmišljao o životu. O budućnosti. Morao sam izaći iz svog grada. I nije bilo vremena za sjećanje. Nigdje, u gradovima gjde je vladao mir, nije bilo mjesta za mene. Zato sam se prijavio u vojsku kao dobrovoljac. Nije bilo zbog neke vjere ili rodoljublja. Već da pobjegnem od sebe. Nije to bilo zbog želje da se svetim, niti da dobijem nešto. Nema doma kada izgubiš svoj dom.

  DJEVOJKA: Ali si upoznao mene. Mogli bi zajedno graditi dom.

  MLADIĆ: Misliš?

  DJEVOJKA: Ne znam. Ja stvarno sad ne znam. Možda je najvažnije da se sada držimo jedno drugog. Da ovo preživimo.

  MLADIĆ: Šta će biti s nama kada se ovo završi?

  DJEVOJKA: Ne znam. Ja sam toliko toga željela prije ovog rata. A kada je počelo izgubila sam sve svoje snove i nade i želju da postignem ono o čemu sam sanjala.Rat je prekinuo moj život. A sada nemam snage. Nemam spokoja. Nemam mira ni živaca da išta započnem. Htjela sam učiti, studirati, raditi, pisati. A sada me proganja misao da sam bezvrijedna, da je u meni sve iščezlo. I rad i nadahnuće. Zanijemila sam. U meni je groblje. Prošla je godina dana, a meni se čini da je prošla vječnost. Sve što mi se dešavalo prije rata čini mi se da je to bilo u nekom drugom životu. I ne samo to. To je bila neka druga osoba koja je živjela moj život. A sada ne znam ko sam. Neka nepoznata konobarica. Gdje je ona pjesnikinja puna samopouzdanja, vjere u sebe. Sada sam tako sićušna kao mrav kojeg će zgaziti. Pretvaram se u automat koji vrši svoje programirane dužnosti. Sve dobro osjećam oko sebe, ali ne mogu ni riječi napisati. O sebi, o tebi, o ljudima oko nas. Svakog dana me iznenadi ljudska surovost i ljudska glupost.

  MLADIĆ: Ljudi su zavedeni. Ljudi su slabi. Ljudi se plaše.

  DJEVOJKA: Zar se zato ljudi pretvaraju u zvijeri? Zašto ratujemo? Zašto ginemo? Zašto rušimo sve što smo godinama stvarali? Zašto ubijamo drugog čovjeka? U šta vjerujemo? Kome poklanjamo svoje živote? Ko nam otima naš razum, svijest, ljubav, nadu, vjeru? Naš život! Zar postoji nešto veće i važnije od nas samih? Kako ti možeš ratovati, ubijati, ginuti?

  MLADIĆ: Sve to moram zaboraviti. Zaboraviti sebe. Mi smo samo broj. Puška  u tuđim rukama. I štit. Branik. Mi kao jedinke ne postojimo. I nije važna naša individualnost. To moram zaboraviti.

  DJEVOJKA: Da, zajedno smo jači. A šta će biti kada se sve ovo završi? Ako preživimo. Kada nestane tog jedinstva i zajedničkog života.Kada budemo bili prepušteni sami sebi. Šta će od nas ostati sa ovim što nosimo u svojim glavama i svojim dušama. Sa našim sjećanjima. To iskusvo neće biti potrebno nikom. Mi nećemo biti isti.

  MLADIĆ: Manje ćemo vjerovati ljudima, sebi. Manje ćemo vjerovati u budućnost.

  DJEVOJKA: Manje ćemo voljeti. (Pauza.) Sanjaš li svoju prošlost? Ja ništa ne znam o tebi.

  MLADIĆ: Ni ja ne znam ništa o tebi.

  DJEVOJKA: Znaš me ovakvu, slabu i ništavnu.

  MLADIĆ: I ti poznaješ u meni jedino vojnika.

  DJEVOJKA: Pa kakav si bio prije?

  MLADIĆ: Ne znam. Nisam bio učenik generacije kao ti. Bio sam prosječan. Volio sam društvo, muziku …

  DJEVOJKA: Jesi li imao djevojku?

  MLADIĆ: Bila je jedna. Otišla je.

  DJEVOJKA: Jesi li je volio?

  MLADIĆ: Mislio sam da je volim. A ti? Koga si ti imala?

  DJEVOKA: Ne znam šta je to bilo. Bio je malo stariji, ali dovoljno u tim godinama da mi pomogne da osrastem, da učim o životu. Ipak, malo sam toga naučila. Bio mi je, prije svega, prijatelj. Neko ko me je učio o umjetnosti, muzici. Govorio mi je šta da čitam, šta da slušam, da li je dovoljno dobro to što pišem. Pomogao mi je da se sasvim ne osamim. Pomogao mi je da odrastem.

  MLADIĆ: Pa zašto onda niste ostali zajedno?

  DJEVOJKA: Ne znam. Učinio je nešto za mene neoprostivo. Nisam mogla preći preko toga. Bila je povrijeđena moja sujeta. A ja sam lagala sebe da sam ga prerasla. (Pauza.)

  MLADIĆ: Hoćeš li tako i mene prerasti?

  DJEVOJKA: To se i tebi može desiti. I meni. Svima nama. To se jednostavno ljudima dešava. Ako se i to desi važno je da ostanemo u lijepoj uspomeni.

  MLADIĆ: I on je ostao u lijepoj uspomeni?

  DJEVOJKA: Uvijek pamtim samo ono što je lijepo. Loše stvari zaboravljam. Trpam u neki pretinac. Zaborvljam i ono što me je povređivalo. I opet nesmotreno dozvoljavam da me povređuju. Zato sam vječni početnik. Naivno dijete.

  MLADIĆ: Naivnost je najbolja potvrda nas samih.

  DJEVOJKA: Vodeća kvaliteta idiotizma.

  MLADIĆ: Dobrota koja se graniči sa ludošću. I u ratu je tako. Na jednoj strani ubijaš. Na drugoj strani gineš. Idiotizam i heroizam. Tamo gdje diktira srce razuma nema. Samo ljubav. Ne ljubav. Idealizam.

  DJEVOJKA: Da. Ni tu nema mnogo pameti.

  MLADIĆ: Iz idealizma su činjena sva velika djela. Pregora, žara, ideje vodilje koja nas vuče napred, u kojoj izgaramo, zbog koje živimo.

  DJEVOJKA: Sav heroizam je u tome da najmanje mislimo na sebe. Živimo za druge ljude.

  MLADIĆ: Živimo za ideju.

  DJEVOJKA: I ginemo za ideju. (Pauza.) Jesi li ti heroj?

  MLADIĆ: Ja sam kukavica. Heroji su mrtvi. (Pauza.)

  DJEVOJKA: Da li me voliš?

  MLADIĆ: Volim te. A ti mene?

  DJEVOJKA: Mislim da te volim. To se može promijeniti.

  MLADIĆ: Zašto misliš tako? O tome se ne misli. To se zna.

  DJEVOJKA: Ne znaš to ni ti. Mi smo dva čovjeka na pustom ostrvu. Oko nas je more nepoznatih ljudi, stranaca, ludaka, fanatika, bezumnika, prestupnika, zločinaca, heroja, kukavica … Oko nas bjesni rat. Oko nas gori svijet. A mi se držimo jedno drugog da preživimo. Grčevito se opiremo onome što se oko nas dešava. Zajedno smo, a možda čak nismo ni istomišljenici. Razlikujemo se vjerovatno. Ali sve to nije važno. Mi mislimo da se volimo jer smo dvoje utopljenika, izgnanika, bludnika.

  MLADIĆ: Zašto bludnika? Mi se volimo. Blud nije voljeti. To je božji čin. Idite, volite se, množite se. Osim toga, to je priroda.

  DJEVOJKA: Za koga da se množimo? Da rađamo jadnike kao što smo mi? Osim toga, to nije priroda. Mi sa volimo iz straha da ne ostanemo sami. Iz straha da ćemo sutra poginuti. Mi se volimo iz užasa. Mi se volimo zbog zaborava. Mi se grčevito branimo od smrti.

  MLADIĆ: Da poginem sutra, hoćeš li se sjećati ovoga što smo kratko imali?

  DJEVOJKA: A ti? Onako kako bi se ti sjećao mene.

  MLADIĆ: Ne vrijedi o tome razgovarati. (Pauza.) Dođi. (Uzima je u zagrljaj. Ona stavlja glavu na njegovo rame. Napolju zavija pas. To djeluje jezivo.)

  DJEVOJKA: Pas zavija. Tako je zavijao u noći kada je otac poginuo.

  MLADIĆ: Psi zavijaju. To ne mora ništa da znači. (Leže zagrljeni.)

  (Iznenada se čuje bat teških koraka koji se približavaju vratima, a potom lupanje na vratima. Ponavlja se lupanje i glas koji traži da se otvore vrata.)

  GLAS: Otvori!

  MLADIĆ: (Brzo ustaje sa kreveta.) Ko je?

  GLAS: Policija!

  (Mladić prilazi vratima i otvara ih. U sobu upadaju četvorica vojnih policajaca.)

  POLICAJAC 1: jesi li ti Marko Jovanović?

  MLADIĆ: Jesam.

  POLICAJAC 1: Znači ti si taj dezerter, majku ti jebem!

  MLADIĆ: Nisam dezerter. Upravo sam došao sa ratišta. Ovdje sada živim.

  POLICAJAC 1: Pričaj mi priču.

  MLADIĆ: Evo, ovo je moja vojna knjižica. (Pretura po novčaniku i dokumentima. Pruža vojnu knjižicu policajcu.)

  POLICAJAC 1: To me ne intersuje. Pokazaćeš je nadležnima. Ja samo znam da sam te ovdje našao. Hajde, spremaj se! Požuri!

  MLADIĆ: Gdje me vodite?

  POLICAJAC 1: Vidjećeš.

  (U međuvremenu djevojka je ustala iz kreveta i nijemo gledala ovu scenu sa rukama na licu. Mladić se oblači i uzima ranac iz ugla. Gleda djevojku.)

  DJEVOJKA: (Hvata mladića za ruku. Nijemo se gledaju za trenutak. Djevojka prošaputa.) Čuvaj se.

  MLADIĆ: Hoću. Javiću ti se.

  (Mladić je spreman. Odlazi sa vojnim policajcima. Vrata se zatvaraju. Čuje se bat koraka koji se udaljavaju. Djevojka se vraća na krevet. Skuplja noge, obgrlivši rukama koljena i povije glavu. Čuje se zavijanje psa.)

  (Zamračenje ovog dijela scene. Osvjetljenje na lijevoj strani scene na kojoj se nalazi bolesnica na krevetu, te ljekari oko nje koji je gledaju. Bolesnica se grči i plače. Zatim se uspravlja i sjeda u isti položaj kao i djevojka, obgrlivši koljena.)

  BOLESNICA: (Sklopljenih očiju.) Tada sam naučila Očenaš. Oče naš … (Mrmlja riječi Očenaša.) koji si na nebesima … dođe carstvo Tvoje, … volja Tvoja … Hljeb naš nasušni … I oprosti nam dugove naše … No izbavi nas od zloga … Amen … (Tišina. Bolesnica počinje da vrišti, hvata se za glavu, liježe u pozu novorođenčeta i počinje da se trza u grčevima. Doktorka joj prilazi i stavlja ruku na čelo. Doktorka počinje tiho da pjeva neku pjesmu, i dok pjeva bolesnica se polako smiruje, grčevi postaju blaži. Doktorka i dalje pjeva pjesmu, dok na sceni polako pada mrak.)

  DOKTORKA: (Pjeva.) You are my sunshine …