Sjeverna pisma

UZEJR BUKVIĆ-NORVEŠKA JE TERRA INCOGNITA

– Vi rekoste da ste novinar? – presretne me pitanje tek što smo stigli u Sundalsoru, u Sundal-apartman; tako se zvao taj kolektivni smještaj za strance izbjeglice i poneki domaći izgubljeni slučaj.

– Jesam – rekoh, istovremeno iznenađen i počastvovan time što me prepoznaje naš prevodilac u kampu, gospođa Maj Jurid, Maja, kako su je svi zvali.

– Biste li za nas napisali nešto o vama i vašim iskustvima ovdje za časopis koji izlazi za Božić?

Prihvatih ne znajući ni za koga, ni čestito o čemu, sretan što neko od mene traži da uradim ono što mislim da znam i uzeh da, prvi put od kad sam u ovoj zemlji, napišem članak za novine. Pišem o nama i Norvežanima, nesvjestan da jedne gotovo i ne poznajem, a da o ovim drugim ipak nedovoljno znam, ili obratno; svejedno.

Iziđe tekst, čak i sa slikom brčanskog fotografa Muharema Čorbadžića, iz porušene Bosne, koja mi se zadesila u porodičnom prtljagu.

– Pa ti znaš pisati! – obrati mi se Maj Jurid, vjerovatno prethodno sumnjajući u moje bilo kakvo spisateljsko znanje, nakon što je tekst objavljen u nekom prigodnom biltenu ili časopisu pod naslovom Jul po Nordmere (Božić u Nurmere, oblast u Srednjoj Norveškoj). Veli još da joj je urednik novina rekao da je tekst odličan, ali da nema honorara. To je publikacija koju izdaje Amnesti International i ne honoriraju se prilozi.

Pomislih da bi bilo čudo da se plaća.

Tako je započela moja norveška faza novinarstva – volonterstvom, prije nego što će početi izlaziti Bosanska pošta i emitirati se program Bosanskog radija, koji smo pokrenuli Halid Rifatbegović i ja odmah nakon dolaska u ovaj gradić.

Poslije sam Maju susretao gotovo svakodnevno u kampu, bila nam je prevodilac jer je govorila neku varijantu srpsko-crnogorskog, svojevremeno se spandjala s nekim crnogorskim lutajućim muzičarem, otišla s njim u Crnu Goru, naučila malo taj jezik i kad su dosadili jedno drugome vratila se u Sundalsoru i smjestila se nama za tolka. Kasnije, kad smo malo bolje progovorili norveški sretao bih je i vidioda ona ustvari slabo razumije naš jezik. Primjećivala je na meni da izgledam neuobičajeno tužno.

– Volio bih da ne izgledam tako – rekoh joj. – Ali, čovjek, nažalost, ne može lahko uvesti kontrolu nad tugom.

Na šta bi ličio život da nije neostvarenih želja?

Mada pokušavam pojednostaviti taj slučaj i smjestiti ga u red običnog administriranja, nikad mi neće biti jasno zašto smo više puta optimist Halid Rifatbegović, Bijeljinac, i ja odbijani u traženju dozvole da porodice preselimo u Oslo. Na tri zahtjeva, tri odbijenice. Mi hoćemo, Norveška ne da.

S Halidom sam se devedeset druge sreo na trgu Bana Jelačića u Zagrebu. On izbjegao iz Bijeljine, ja iz Brčkog. On stanjen za desetak kila, ja tanji nisam ni mogao biti, a obojica bez pare.

Često sam za ovih godina norveškovanja pokušavao naći razuman razlog našim neuspjelim pokušajima da se dočepamo Osla, da bih se na kraju zadovoljio objašnjenjem da je to ipak stvar naše familijarne maleroznosti.

Ne vjerujem da iko više od mene ne podnosi zimu i život u malom mjestu, a zapade me jedno neizostavno i drugo po rasporedu, po transferu. Zimu jedino podnosim na tv-ekranu, mada ni tu ne zadugo, jer odmah počnem suziti kao da me neko okačio pod strehu na suhomrazici. Mala mjesta ne volim ni u prolazu. Stoga me oduševio moj poznanik Norvežanin Gunar, snimatelj i muzičar. Kad mu dosadi provincija – a Gunar živi u Fredrikstadu, koji je za moju Sundalsoru Chicago – on ode u vikendicu, ali ne na planini, ne u selu, nego u – Oslo. Čini to kad se zaželi muzike, kad mu usfali dobar film, kad mu manjka ljudi i života.

Gunar je u najužem centru Osla, u blizini Univerziteta, našao malu kuću i tu vikenduje. Svaka mu čast!

Ispraćam iz Sundal-apartmana za Oslo familije iz Kozarca, iz Lišnje, iz Ograđenovca kraj Brčkog, iz raznih sela i sela, ljude kojima će boravak u velikom gradu biti patnja, baš kao što je meni bila patnja gotovo deset godina proboravljenih u teško podnošljivoj egzotičnosti sjevera. Prvo, Sundalsore, a potom Kristiansunda.

Kasnije, kad sam mogao birati gdje ću boraviti, izgubio sam želju za selidbom u Oslo i odabrao Sarpsborg. Tješi me slaba utjeha – šta bi bio život da nije neostvarenih želja?

Što duže boravim u ovoj zemlji, čini mi se da je sve manje poznajem i teže shvatam. Niko kao Norvežanin nije tako usavršio slojevitost jednostavnosti, zagonetnost prostog, tu teško prepoznatljivu udaljenost bliskosti. Tačno kao sat, kao suza jasno, da ne može biti jasnije! Iskrenom, naivnom i neiskusnom, s prvim susretom, s prvim koračajem na tlo ovog poluostrva,nekad se nije ni smatralo dijelom Evrope, sve izgleda prosto, ali ga vrijeme demantira i uvjerava da je došao u tvrdu zemlju, u kojoj je – što mi je, u večernjem razgovoru, diskretno ali nepogrješivo, savjetovala moja norveška poznanica koja živi u Londonu – ne treba očekivati da se obogatiš, da nađeš ljubav i trajno prijateljstvo. Sve je istovremeno lahko, a sve je nedostižno. Zbunjujuća lahkoća dodira. Norveška mi je bila i ostala terra incognita.

Neizostavno, nakon što se zatvore mjesni dućani, tačno u predvečerje, naša brigada je preuzimala grad u Sundalsori.

Sundalsora je mjesto, a nije grad. Neće to njeni stanovnici. Država bi htjela, ali oni neće. Hoće da su to što su mjesto; ni selo, ni grad. Dva puta je zakazivan referendum na tu temu i dva puta je propadala namjera da se promijeni status. Helem, kad sve utihne, kad se sve zabravi, od pošte do štedionice, a upale reklame i Sundalsora započne svoj život večernje intime, grupa bh. izbjeglica iz Sundal-apartmana krene na svoj svakodnevni zadatak. U grupi ili po grupama, ovisno o broju i temi razgovora, cilj je gradski trg, neka vrsta većeg tržnog centra, koji je bogata Sundalsora (Sundalsora je jedna od najbogatijih komuna u Norveškoj) pokrila velikim staklenim krovom, nad kojim su se nadvile dvije planine, dva planinska vrha, tako da se čovjek osjeća kao da je okačen na nebu ili da je u ogromnom prevrnutom staklenom zvonu i ponekad zaista ne znaš jesi li na zemlji ili na nebu. Ta nesvakidašnja iluzija naročito se intenzivno doživljava zimi kad pada snijeg.

Po danu se ovdje punim tempom odvija život, ali kad padne noć, onda bi svo to carstvo pripadalo nama.

Nije se tih prvih mjeseci u ovom medijski izoliranom prostoru, gdje je teško dopirao i radiosignal, a o televiziji i da ne govorimo, znalo šta se događa u Bosni. Ali, ovdje, u ovome štabu, u ovoj našoj intimnoj bazi, dobijale su se i gubile bitke, krojili planovi za budućnost Bosne i Hercegovine, krojila i korigirala međunarodna politika i domaći političari, prenosile vijesti dobijene kratkim telefonskim razgovorima i kontaktima, smišljala se budućnost našeg povratka ili eventualnog ostanka. Tu nam je bilo suho i toplo za hladnih ili kišovitih večeri. Bez bojazni da nekog uznemiriš, moglo se razgovarati na sav glas u ovoj gluhoj, pustoj i zatvorenoj pričaonici.

A onda je u naš život ušla Bosanska pošta. Pokazivao sam prvi broj novina mojim norveškim poznanicima kao da sam dobio unuka. Moja prijateljica Eli Torske me čak, oduševljena tom mojom promjenom, častila jednogodišnjom pretplatom na ove novine, koje su redovno stizale na njenu adresu u Skolegata dvadeset jedan u Sundalsoru. Bile su to jedine novine koje su stizale u ovu kuću, a da nisu čitane. Doduše, tada je Bosanska pošta na norveškom donosila i kraće izvode iz interesantnijih tekstova pa su domaćini mogli imati uvid u ono šta donosi taj broj. Eli je bila, vjerujem, i prva i jedina Norvežanka pretplatnica Bosanske pošte.

Imale su u Sundal-apartmanu ove novine podobar čitalački potencijal. Uz moju i Halidovu porodicu, bili su tu Gačani Nasuf i Jasna, sestra mu Naza, sa Irmom i Albinom, Ismet i Zerina Telarević, iz Bileće, sa sinovima Senadom i Avdom, pa Alendari iz Ljubuškog, Eko i Biba s djecom Ninom i Hanom i majkom Mirom (vratila se u Mostar), Đulići iz Jajca, Serdžad i Sejdefa, sa sinom Anvarom, pa drugi Telarević, Nusret iz Bileće, sa suprugom Aleksandrom i dvoje djece (oni su jedini ostali u tome mjestu zbunjujuće privlačnosti), Macići iz Mostara, Selma i Ibro, sa Samirom, Mersihom i Nejrom i još troje Selminih sestrića: Muamerom, Majdom i Kemalom (među prvima su se vratili roditeljima u Bugojno, ali se Selma namijesila hljebova u Sundalsori dok ih nije ispratila i ako se izakoga može reći da je junački podnio taj Sunndalsoraegzil onda je to Selma), pa Ćustovići iz Mostara (odselili u Australiju nakon neuspjelog Mitinog pokušaja da u Sundalsori etablira autolimarsku djelatnost), pa brigada iz Doboja, Željka sa dvoje djece, pa Zoran, pa Marjana (sad su svi u Trondhaimu), Cica iz Sarajeva, sa troje djece: Krtistinom, Goranom i Igorom, pa Ivanka sa dvije kćerke, također Sarajka, Huko iz Sarajeva, sa suprugom i dva sina – Zlaja i Alen; Kazazići iz Mostara, Zijo i Fatima, sa djecom Semirom i Sabinom i Fatiminim roditeljima Atijom i Ilijazom; pa Hajdarevići iz Mostara, brat i sestra Mufrid i Selma iz Sarajeva, Semir iz Bugojna (prvi koji se oženio mještankom Norvežankom, dobio kćerku i rastao se; drugom vjenčanju sam i sâm kumovao: Samir iz Prijedora se u Kristiansundu sreo sa Norvežankom Turid, odlučili su da se uzmu, dobili dijete i rastali se).

(Iz još neobjavljene knjige “Berači molti” prostori i ljudi)