Noć na Robin Hoodu, brodu za nas obespravljene i protjerane – Welcome to Sweden! P

Piše: Midhat Medić

15.06.2020.

Pisac Midhat Medić iz Prijedora sa adresom u Uppsali podijelio je sa nama i vama svoju izbjegličku priču, koja će vam, sigurni smo, približiti kako je izgledao bijeg iz rata u nepoznati mir

Noć je hladna, pretposljednja februarska 1993.

Od Dresdena nas je pratila snježna vijavica. Vožnja kroz nekadašnju Istočnu Njemačku se odužila. Prolazimo pored poluosvijetljenih zgrada. Svjetiljke žmirkaju nekako slabašno, prigušeno s “pola snage” istočnoevropski kao da pričaju priču o umiranju jednog vremena, jednog sistema tzv. “narodne demokracije”, karakterističnog po reguliranju svega i svačega uključujući slobodu ali i ljudski “um i dušu”.

Osjećam intuitivno, a i ta činjenica da vidim masu socrealističkih građevina govore mi da prolazimo Istočnim Berlinom koji je doskora, do prije nepune tri godine bio glavni grad komunističke Istočne Njemačke koja je oficijelno nosila naziv DDR, Deutsche Demokratische Republik, i bile sve drugo osim demokratske države.

Vidim kroz staklo autobusa da smo u nekoj širokoj ulici sa impozantnim zgradama koje su također slabo osvijetljene.

Šofer, prosijedi plavooki Bosanac iz cazinske Krajine, kako sam kasnije saznao, zaustavi autobus.

Iz dubokog razmišljanja trže me vozačeva prilično nervozna psovka i obračanje suvozaču Franji:

– Nešto mi motor čudno zvuči, majku mu je*em. Moraćemo najmanje pola sata stati i pogledati šta je. Možda je samo ulje, a možda… ne usuđujem se ni pomisliti. Stara je ovo krntija, moj Franjo.

– Pa ništa za to, promijenićemo ga, a i gume ćemo pregledati. Čini mi se da ove na desnoj strani baš i nisu dobro napuhane. Sad sam ih gledao. Ne brini ništa. Imamo mi “lufta”. U Rostock bi i tako stigli pet sati ranije, a trajekt za Trelleborg kreće večeras u deset sati.

Nisam mogao više izdržati. Probudih Jasnu na tren samo da izađem iz autobusa.

– Dokle smo stigli, bunovno iz sna me upita i namjesti se malo udobnije, sada i cijelim mojim sjedalom željna sna.

– Pazi, pazi šta vidim na uličnoj tabli! Unter den linden! Dakle mi smo u Berlinu. Sad nema dvojbe. Ipak odoh ja malo van da vidim gdje smo.

– Ok, samo čuvaj se i ne idi daleko od autobusa.

To njeno “čuvaj se” ponovljeno u životu na hiljade puta u posljednje vrijeme je dobilo novu težinu. Valjda nove okolnosti i nova prijeteća stvarnost, nova saznanja o ljudima i naprosto naša nova iskustva su tim riječima dale stvarni sadržaj, koji više ne zvuči kao rutinski izgovorena mirnodopska rečenica.

I činjenica da proživljavam ovaj spontani “time out” u ulici Unter den linden, tako znakovitoj ulici mi rađa misli i ideju da napišem priču o sudbinskoj i mentalnoj vezi ovoga što nam se evo noćas dešava i svega onoga što je iz ove ulice krenulo 1933. godine.

Nikada do kraja naučen “jezik i govor” sudbine.

Gledam od sinoć ta uplakana i uplašena lica u autobusu. Tuga i nemir prate ovo gorko i sudbonosno putovanje u daleki nepoznati svijet.

Gdje će se skrasiti ta naša lijepa dječica? Šta će biti s njihovim polupismenim i nepismenim majkama iz podgrmečkih sela, Vrhpolja, Biljana, Budelja, Sanice?

Sa očevima nažalost znam šta se desilo. Možda ih jednog dana neki “humanitarci” pronađu u masovnim grobnicama. Možda…

Šta li će konačno biti sa nama? Ja sam već na pragu pedesete, a Jasna pet godina manje. Da li je moguć novi početak? Tiha nada da će ovo kratko trajati me još drži. Nemam nijedan argument da će to biti tako, ali nada se probija kroz oblake mojih sumornih misli.

Snijeg je prestao padati.

U autobusu tišina. Krupna žena, muslimanka, seljanka s podvezanom maramom koja je plakala sve vrijeme od polaska autobusa sa zagrebačkog kolodvora sad u snu jeca. Ostali spavaju. Čuje se povremeno hrkanje i neartikulisani zvuci, nekakvo hroptanje, nalik na buncanje ljudi koje je zahvatila vrućica. Kad malo razmislim, i nije to daleko od istine.

Ova nevesela družina je maksimalno traumatizirana i mozak, naravno, sad pod okriljem tople autobuske noći “radi svoje” i prerađuje svježa iskustva dnevno nakupljenog jada i čemera. S toga nije nimalo čudno to jecanje, buncanje i hroptanje.

Odjedanput mi sijevnu misao kroz glavu. Pa ova čeljad je iz ključko-saničkog kraja, zavičaja mojih roditelja koji su bili isto ovako protjerani 1941. godine i obreli se u Prijedoru iz kojeg nas sada tjeraju neki novi “pravednici”, vjerovatno njihovi potomci. Stvarno ništa nije slučajno.

Sudbina me evo opet na ovom neobičnom putovanju povezala sa ljudima iz roditeljskog zavičaja prema kojima sam počeo osjećati bliskost. To je taj “jezik i govor” sudbine koji nikad ne naučimo do kraja. Saznanja o njegovom postojanju nam se događaju u prelomnim tačkama naših života. Čini se da je ovo putovanje jedan takav događaj.

Bezbroj misli mi se mota po glavi, o našoj sudbini koja nas upravo sad premješta iz toplog zavičaja u neke nove nepoznate krajeve.

Zašto se ovo dešava?

Takoreći do jučer smo razmišljali jedino o poslovnoj i turističkoj svrsi putovanja. O posjetama rodbini i prijateljima. Svi smo imali svoje želje i svoje živote. Šta je ovo sada? Kakvo je ovo putovanje? Zašto nam se čini ova nepravda u ime nečije “pravde”?

Jasna me klimnula i probudila iz polusna i dubokih razmišljanja.

Pogledao sam okolo u šumu brodskih dizalica i kontejnera. Autobus se jako sporo kretao prema ogromnom brodu – priključivao se, ustvari, podužoj koloni teretnih kamiona, šlepera i drugih raznovrsnih vozila. Valjda ćemo i mi tim ogromnim brodom?! Izgleda, krećemo se, vidiš, u koloni. Gledaj molim te kako se brod zove – “Robin Hood”! Sjajno ime, koja simbolika! Evo Robina Hooda nama u susret. Došao po nas obespravljene i protjerane. O Bože, možda sve i ne ispadne na kraju loše?!

Onako mislim, da izvineš, učinilo nam se.

Tek sad u prostranom salonu ovog ogromnog broda – trajekta vidim da smo mi putnici ovog “autobusa sudbine” jedna mala grupa od tridesetak ljudi, žena i djece. Ustvari tačnije, svega nas je pet odraslih muškaraca, desetak žena i petnaestero djece između dvije i petnaest godina. Pored dva vozača i mene, tu su još dvojica – Ibro i Salih, oba sredovječni ljudi suhonjavi, koščati s beretkama nakrivljenim, ne na standardan i prepoznatljiv francuski način, već na onaj specifičan način kako ove kape nose bosanski muslimani. Oba su vrlo šutljiva i odgovaraju samo na pitanja, a koja na ovom putu baš niko ne postavlja previše.

Žene su odmah po zauzimanju mjesta u uglu ovog salona počele sa razmotavanjem zavežljaja sa hranom. Sjedimo pored njih. Zapahnjuje nas miris luka, sudžuka i pogače. Krupna žena, podbuhla od plača, s maramom nemarno podvijenom, vadi pitu, totalno isušenu sa tek rijetkim prepoznatljivim tragovima sira. Sve stavljaju na zaobljeni i izduženi salonski, brodski stol.

Jasna raspakuje našu priručnu plavu torbu i vadi preostala četiri sendviča. Sve stavlja na sto zajedno sa ostalom hranom obraćajući se svima:

– Evo malo ovih sendviča, poslužite se. Bujrum!

– Daj djeci, možda neko od njih hoće, dodajem.

Niko od odraslih ne prilazi hrani. Desetogodišnji dječak se meškolji i pilji u Jasnine sendviče, ali se ne usuđuje dohvatiti ih:

– Mama, ja bih jeo, ipak izusti.

– De uzmi, sine, komad pite, majčinskom blagošću ga gleda i dodaje krupna.

– Neću pite, ja bih onoga, pokazujući prstom na sendviče progovori Ado, kako sam kasnije saznao da se zove.

– De, de uzmi, samo ti uzmi, uskoči Jasna.

– Gospođo, more li mali uzeti ovo? Nako, mislim, da izvineš da nejma krmetine unutra, s očiglednom zabrinutošću priupita krupna.

– Ma kakve, ženo, krmetine! Ne pada mi na pamet! Mi ne jedemo krmetinu, i mi smo muslimani.

– Ah, tako sestro moja lipa i prilipa, sad mi je nekako lakše. Ja s Ibrom od jučer nama, od Zagreba, otkako smo sjeli u autobus, govorim o vama dvoma. I on i ja smo mislili da ste Vlasi. Nekako tako izgledate. Učinilo nam se…

Welcome to Sweden

Brod se polako primicao švedskoj obali koja se počela u sumaglici nazirati. Prema redu plovidbe ostalo je još četrdesetak minuta. Primjećuje se nova dinamika među putnicima, do tada opušteno zavaljenih u udobne sofe i fotelje. Jasna je otišla da se umije i dotjera. Ja sam krenuo prema družini u uglu salona jedan sprat ispod.

Sad mi se ova čeljad čini još jadnija, utučenija. Osjeća se umor i pospanost. Djeca su postala sasvim tiha.

Ponovo gledam krupnu ženu koja je očigledno “vođa puta” za nekolicinu djece, ali i dva starija čovjeka, već pomenute Saliha i Ibrahima. Ne mogu zaključiti ko je kome ovdje šta u rodu. To uostalom i nije tako važno.

Ova žena djeluje kao da je sad iz štale “od krava”. Nemarno povijena marama, neparne bluza i dimije i nekakav pohabani debeli jelek. Na nogama cipele sa deformisanom petom, onako kako sam jedanput čuo izraz “zapapučene” ili još češće i popularniji naziv “klapare”.

Mislio sam tada da li je to bila odjeća “u nuždi i brzini” ili je to stil. Nisam baš potpuno siguran ni u jednu alternativu. Obje imaju dovoljno i podjednako argumenata i “za” i “protiv”. U svakom slučaju to se zateklo na toj sirotoj zemljakinji u trenucima bijega pred dušmanskom kamom ili puškom.

Stao sam uz prozor, bolje reći široki stakleni zid. Trelleborg se već sasvim raspoznavao. Primijetio sam mnoštvo starih zgrada u crvenoj fasadnoj opeci. Par crkvenih tornjeva i mnoštvo upaljenih svjetiljki. Još se nije razdanilo, još je polumrak iako će skoro sedam sati prijepodne. Luka i ulice su bile osvijetljene. Sve obećava da će dan biti sumoran i mračan, na širokom brodskom staklu se vide sitne kapljice kroz koje se probija vidik.

Konačno stiže i Jasna. Rekla mi je da ide da se umije i počešlja. Zadržala se predugo u toaletu. Bio sam se jako zabrinuo za nju. Odavno je već nisam vidio ovako sređenu, našminkanu sa improviziranom i lijepo složenom frizurom. Isticao se lijepi tirkizno-plavi šal ispod ljubičastog kaputa na kojem je mjesto našla i njena omiljena bijela polarna lisica.

Opomenula me da obučem kaput i stavim svoj novi šal. Uradio sam to što je ona propratila komentarom:

– Tako, brate, uspravi se i gledaj samo naprijed. Moramo izgledati pristojno. Kad se malo dotjeraš lakše se živi. Ti nikako to da zapamtiš!

Samo sam se osmjehnuo na ove riječi blagog prijekora. Znao sam ja dobro ove njene skokovite obrate u raspoloženju. To je bila njena priroda na koju se u početku bilo teško navići. Vremenom sam i tu osobinu zavolio.

Sasvim smo se približili obali. Vozač našeg autobusa je stajao po strani i pričao sa drugim putnicima na za nas potpuno nerazumljivom švedskom jeziku. Naši saputnici, naši novi poznanici, su se još više stisnuli jedni uz druge kao stado pred nailazećim nevremenom.

Vozač nam prilazi i objašnjava:

– Samo vi koji nemate ispravne dokumente, odnosno koji imate neke izbjegličke papire morate ostati zadnji. Ostali, a vas je svega petero, možete produžiti i poslije pasoške kontrole čekati na obali u pristanišnoj zgradi. Ja ću naići sa autobusom i nastavljamo dalje prema Stockholmu.

Naša grupa se razdvoji. Njih petoro krenuše kroz tunel zajedno sa mnoštvom drugih. To su kako sam tada s okusom gorčine shvatio bili “normalni” putnici. Za nas je bila dilema da li da se pridružimo “normalnima”. Naši papiri su bili skroz uredni i ja sam imao u džepu poziv za tromjesečno studijski boravak sa svim plaćenim troškovima, sa pečatom i potpisom Univerziteta Uppsala.

U to zlohudo vrijeme, kome je sa naših prostora bilo do “studijskih projekata i boravaka”. To je bio dokument i svjedočanstvo o prijateljskom gestu mojih švedskih domaćina. To su bili papiri dobijeni iz “humanitarnih razloga”, odnosno papiri spasa. Ti papiri su nam davali za pravo da se uključimo u kolonu “normalnih”. Okrenuo sam se Jasni i rekao:

– Šta misliš da idemo i mi tamo kroz onaj tunel kud ode većina?

– Ne, nikako! Ti idi, ja neću. Druga je stvar što ja neću da prihvatim realnost i što ovako ovom kupovinom i šminkom prizivam nešto drugo, nešto što su nam oteli. Mi smo ipak izbjeglice, na kraju krajeva. Šta ako se situacija ne smiri za ta tri mjeseca. Gdje smo onda prispjeli. Ja vjerujem da će se smiriti, ali…

– Tako je, imaš i ti pravo.

Uskoro smo i mi dobili svoj, ali poseban tunel. Ušli smo u prostor skoro hermetički zatvoren. U staklom ograđenoj prostoriji sa “šubom” sjedila je ozbiljna policajka. Dva policajca su naprijed ispred “šube” među nama. Niko ništa ne čini. Prilazim policajcu i pitam na svome prilično zahrđalom engleskom za razlog čekanja. Policajac je vrlo suzdržan i jedva nekako procijedi kroz usta:

– Čekamo na prevodioca za srpski jezik. Jedan broj ovih ljudi čekaju predstavnici norveškog Crvenog križa i UNHCR-a, i oni će nastaviti put prema Oslu.

– Da li mi možemo proći? Ja ću odgovarati na pitanja na engleskom.

– Možete, izvolite ovuda samo iza mene.

Pred nama se našla ona ista policajka iza šube. Profesionalno, ali sa nekom vrstom respekta je pogledala papire sa Univerziteta Uppsala. Malo je zadržala pažnju i na Jasninom neizbjegličkom izgledu. Nije rekla ništa. Otišla je iza stakla i telefonirala. Rekla je da je razgovarala sa izdavaocem ovih papira i da je sve u redu, dakle ok. Udarila je pogranične ulazne pečate u naše jugopasoše i rekla:

– Welcome to Sweden!

Te iste riječi su stajale vidljive i na zidu pristanišne zgrade. Naš vozač je postao očigledno nervozan. Upitao sam ga:

– Kad krećemo dalje?

– Bog zna!

– A što, šta je bilo?

– Ma neće oni naši da im prevodi srpski prevodilac. Rat ko rat, Bože šta nam je učinio… I Šveđani – ko Šveđani sad traže nekoga ko prevodi na bosanski jezik, a takvih skoro da i nema. Idem ja pogledati i pokušati nagovoriti onog Srbina prevodioca da se predstavi i kao prevodilac za bosanski, ako bude htio, znaš ti njih a i nas, je*o ti nas!

Zagrlio sam Jasnu. Stajali smo jedan trenutak na otvorenom. Pored nas su ležale naše dvije putne torbe i jedna oveća plastična kesa. To je sve što sada imamo i što smo uspjeli spasiti. Počeo je padati snijeg nošen neugodnim vjetrom sipajući nam sitne pahulje pravo u lice.

Bilo je hladno i prijalo je ipak “pod strehom” na kojoj se isticao natpis Welcome to Sweden.

Autor teksta je Midhat Medić (77), pisac iz Prijedora koji od 1993. godine živi u Uppsali, u koju je stigao kao izbjeglica iz BiH. Literarnu karijeru započeo je u svojoj 70. godini, a do sada je objavio četiri djela/knjige proze: “Vojskovođa Timošenko u prijedorskom mektebu”, “Čekrk”, “Švicarska bolnica” i ove godine knjigu poezije, poetiziranih zapisa “​Svjetioničarov pečat” – sve u izdanju Daorsona – Švedska. Nedavno je na našem portalu objavljen tekst našeg dopisnika Uzeira Bukvića, u kojem je pisao o Midhatu Mediću i njegovoj posljednjoj knjizi.