Kako je doživio Brčko 1903. godine Šveđanin August Heimer
Kako je doživio Brčko 1903. godine Šveđanin August Heimer
Preko jednog drvenog mosta, vjerovatno najdužeg na svijetu (755 m), prelazi željeznička pruga preko Save i mi smo u Bosni, a u isto vrijeme u jednom novom svijetu. Minareti u Brčkom, gradu koji je smješten na južnoj obali, pokazuju odmah da smo zagazili u islamsko područje.
Brčko, budući bosanski Hamburg, bilo se odjenulo u svečano praznično ruho kako bi primilo daleke putnike, pa je taj prvi dojam koji su dobili pri susretu s novom zemljom i njenim stanovništvom bio izuzetno povoljan. Grad ima nešto više od 6.000 stanovnika, od toga je oko pola muslimana. Vrlo neobično bilo je za jednog Nordijca i protestanta da ga u pola pet ujutro probudi glas mujezina koji je tada s minareta pozivao vjernike na molitvu.
Važnost i značaj Brčkog kao trgovačkog grada povećava se svake godine. Plemenita trgovačka roba su suhe šljive. Ako je godina bogata šljivom, posvuda u okolini dime se pušnice, a potom se vuku beskrajni redovi svih mogućih vrsta vozila teško natovarenih šljivama za Brčko. To skromno sitno voće najvažniji je izvor prihoda cijelog područja. U slabim godinama iz Brčkog se izveze šljiva u vrijednosti oko pola miliona kruna, a kad su godine rodne čak do tri miliona. Za vrijeme velike cjelosedmične pijace šljiva u gradu i oko njega pulsira grozničav život. Strani kupci iz raznih zemalja hrle ovdje zajedno, novci se vrte, u svim kafanama i restoranima sviraju muzičke kapele, a na prostranoj ravnici oko Brčkog drže seljaci svoje velike stočne i žitne pijace. Stanovništvo i s jedne i druge strane Save u svojim živopisnim šarenim nacionalnim nošnjama talasaju žamoreći ulicama i uživaju uveče u mehkoj šljivovici i slatkim prženim tikvama, raduju se ringlšpilima, vidicima, Indijancima, gutačima vatre i drugom.
Neizmjerno značenje za veći dio Bosne ima šljiva. Godišnja proizvodnja šljive u prosjeku iznosi preko 100 miliona kilograma. Ovo voće, koje je poznato i traženo daleko preko državnih granica, prilično je krupno, ima tamnoplavu koru i čvrsto, žuto, šećerom bogato meso.
Bosanske šljive idu samo u jednoj neznatnoj količini u prirodnom, svježem stanju na voćno tržište unutar i izvan zemlje. Veći dio boljih sorti se suši, a slabije upotrebljavaju za spravljanje džema i šljivovice, jedne vrste vrlo omiljene rakije ili likera. Sušenje obavljaju najčešće sami proizvođači koji kasnije svoju robu plasiraju na tržište. Sušenje se još uvijek najčešće obavlja u primitivnim bosanskim „pušnicama“ (pećnice za sušenje šljive) i mada one imaju mnogo nedostataka, ipak je teško privoljeti konzervativno stanovništvo da nabavi nešto bolje. Vlada je sada uvezla francuske aparate za sušenje i prodaje ih po nabavnoj cijeni i na otplatu. Za Brčko i četrnaest drugih mjesta, u kojima je koncentrirana trgovina šljivama, vlada je izdala specijalne propise koji dozvoljavaju samo prodaju dobro sušenih šljiva. Jedno trgovačko preduzeće iz Minhena u Brčkom je osnovalo fabriku za konzerviranje u kojoj podvrgavaju sušene i sortirane šljive jednom u Francuskoj pronađenom načinu očuvanja, zvanom „étuvage“, kako bi povećali njihovu otpornost i dali im jednaku tamnoplavu boju.
Pri odlasku članova ekskurzije ujutro 1. septembra (1903. op. prev.) vidjela se na brčanskom trgu neobična, šarenolika slika: u jednom dugom redu manje ili više udobni vagoni koji su nas trebali voziti dalje u unutrašnjost zemlje, krajnje loše zaprege seoskog življa sa upregnutim malim mršavim konjima, ili češće malim žutobijelim volovima, a između njih raznolike narodne grupe u svojim karakterističnim nošnjama, s turbanima, fesovima itd. Čak se tamo i par pokrivenih muslimanki kretalo među svjetinom.
Iz Brčkog smo se vozili dalje vagonima preko Majevičke planine do Donje Tuzle, od čega prva dva sata kroz savsku ravnicu.
P.S.
„Putopisi” Dr. Augusta Heimera, iz koje je ovaj odlomak, vrlo je zanimljiva knjiga koja sadrži dva njegova dosad nepoznata putopisa: “Kroz Bosnu i Hercegovinu” (1903.) i “Slike s kraškog područja i Dalmacije (1904.), koje sam slučajno pronašao, preveo i objavio na našem jeziku. Heimer je putovao u avgustu i septembru 1903. godine, kao član međunarodne geološke ekskurzije, koju je organizirala austro-ugarska vlada, iz Budimpešte, preko Bosne i Hercegovine do Jadrana, a zatim je nastavio svoje putovanje kroz Dalmaciju do Trsta. Tokom tog putovanja on je zapisao sve što je doživio i vidio, a zatim to objavio u pomenutim putopisima, kombinirajući vlastita zapažanja sa bliskim geografskim, etnografskim, povijesnim i geološkim činjenicama dobivenim od poznatih znanstvenika, kulturnih djelatnika i drugih izvora. Poseban dojam ove knjige su opisi Bosne i Hercegovine i Dalmacije u to vrijeme, viđeni očima jednog Šveđanina prije 117 godina.
