ISCIJEPAMO SE NA KOMADE I TO ZOVEMO LJUBAV

ISCIJEPAMO SE NA KOMADE I TO ZOVEMO LJUBAV

Melisa Hajrić
Bilo mi je dvadeset godina kad sam se jedne noći, po prvi put u životu, probudila sa željom da zapalim cigaretu. Oh, kako bih voljela da pušim, da pijem ili da se trujem opojnim drogama. Umjesto toga, stojim na balkonu, obgrljena samo istrošenim crnim kaputom. I režem se oštrim žiletima svojih misli. Tad je on još bio tu. Ležao je u mom krevetu i činilo mi se da je, čak i u snovima iz ne znam više kojeg razloga, ljut na mene. On je bio strastveni pušač i nikad mi to nije smetalo. Bila sam mlada i puno toga mi tad nije smetalo. Sa stola sam zgrabila njegove cigarete. Bio je drugačiji i lijep, ali nije bio moj i to mi nije smetalo. Hrkao je glasno i raspored mladeža na njegovim leđima me nije podsjećalo na nijedno sazviježđe. Ipak, osjećala sam se dobro i nisam zamjerila filmu koji me laže. Voljela sam ga klišeizirano mnogo, a on mene nije. Nije mi smetalo, bila sam sretna. Osjetila sam kako se proteže kroz bijelu posteljinu. Trljao je oči i polupospanim glasom prošaptao:
– Dodaj i meni jednu.
Zapalila sam je svojom i stavila mu među zube. Sjedili smo u tišini i mraku.
– Znaš šta mi se čini posve suludo?
– Šta?
– Da se ljudi toliko čude kad im kažeš da si prestao vjerovati u Boga.
– I, šta sad?
– A što niko ne pita zašto si prestao vjerovati u Djeda Mraza, bajke ili sretne krajeve.
– Ne znam. Zar je važno?
– Ti baš ništa ne shvaćaš.
Ponovo smo šutili i dugo gledali jedno kroz drugo. Osjećala sam se glupo. On je otišao prije zore, poljubivši me samo u obraz. Poslije sam ga viđala sa nekom drugom, pa sa drugom i onda sa nekom novom. Javljao se s vremena na vrijeme, nekim danima se pravio da me uopšte ne poznaje. Ostalim danima ja nisam poznavala njega. Mijenjala sam brojeve telefona da me ne može više zvati, samo da bih mu sa novog slala poruke o tome kako niko nije kao on. Ovisili smo jedno o drugom kao o drogi i isto toliko smo bili i toksični.
KNJIŽEVNE VERTIKALE
Share via
Copy link
Powered by Social Snap