REBEKA, KĆI BOŽIJA
Teodora Kipa
Na pragu apatičnosti vežem kaiš crnih sandala uprljanih akrilnom bojom kojom sam prethodne godine farbala zidove dnevne sobe, pa strogo odlučujući da ne brinem za svoje trenu-tačno stanje, putujem sa ocem do „Podgoričke banke“.
Trinaesti maj u službi je bipolarnih apstrakcija: kiša, sunce, vjetar, oblak, sunce, kiša, oblak, vjetar; vjerovatno nameće i razne identifikacije od kojih je jedna želja mog oca da podigne novac i povede mene sa sobom. Ako je potrebno govoriti o vre-menu, onda je to samo u svrhu današnjih odjevnih kombinacija. Na ćošku stare, neobično ružne zgrade… Za taj kvart kojeg nazi-vamo Pejton, moglo bi se reći da ne postoji način da se uljepša. Ne preostaje nam previše prostora za melanholiju jer je jedno od rijetkih mjesta koje nije renovirano od kad naše devedeset šesto godište zna za sebe, a moguće i prije. Ipak je nekoliko savjesnih stanara napravilo tri malene, šarene bašte koje, okružene ulicom i isparavajućim asfaltom, utiču na psihu poput svjetlucavih bise-ra, ko ih uopšte i primjeti.
Dvije sive, muške, sportske trenerke; poslovne ženske pantalone i košulja, muške old school farmerice sa crnim kožnim kaišom; helanke i kratka majica, ponovo helanke i šuškavac; crveni muški šorts za kupanje i moj otac. U banku može ući samo jedna osoba, pa svi ostali stoje u redu i iskazuju svoje nestrplje-nje, kako kome dolikuje. Odlučujem da čučnem i smotam cigaretu. Naslanjam se na prljavi stub i osjećam kako je to pravo mjesto, kompatibilno mojim osjećanjima, teksas zvonaricama, elegantnoj crnoj bluzi i raščupanoj kosi.
Otac je sada prvi u redu. Donja usna mu je pojedena – to je njegov način. Posmatram velika, teška, staklena vrata i senzor. Štarkov smoki obišao je cijelu planetu, iznenadno pomišljam, pa nastavljam da meditiram nad ambalažom te nesretne grickalice, kada se otvoriše vrata za očev prolazak.
Nonšalantnog stava, osviješćena o moći koju posjeduje, u
milisekundi skenirajući sve usule čekače, iz banke izlazi plavooka ljepotica, varajući Botičelijevu Veneru prodornim, neustrašivim pogledom koji bi mi jasno dao do znanja da se tu nikad nije ni radilo o naivnosti, da nisam odlučivala da čučnem. Upijam sekunde njenog prolaska, očarana dominacijom uspješno materijalizovane ljepote u ljudskom tijelu. Ne pamtim. Kao da je prošla naga.
Trinaesti maj u službi je bipolarnih apstrakcija: kiša, sunce, vjetar, oblak, sunce, kiša, oblak, vjetar; vjerovatno nameće i razne identifikacije od kojih je jedna želja mog oca da podigne novac i povede mene sa sobom. Ako je potrebno govoriti o vre-menu, onda je to samo u svrhu današnjih odjevnih kombinacija. Na ćošku stare, neobično ružne zgrade… Za taj kvart kojeg nazi-vamo Pejton, moglo bi se reći da ne postoji način da se uljepša. Ne preostaje nam previše prostora za melanholiju jer je jedno od rijetkih mjesta koje nije renovirano od kad naše devedeset šesto godište zna za sebe, a moguće i prije. Ipak je nekoliko savjesnih stanara napravilo tri malene, šarene bašte koje, okružene ulicom i isparavajućim asfaltom, utiču na psihu poput svjetlucavih bise-ra, ko ih uopšte i primjeti.
Dvije sive, muške, sportske trenerke; poslovne ženske pantalone i košulja, muške old school farmerice sa crnim kožnim kaišom; helanke i kratka majica, ponovo helanke i šuškavac; crveni muški šorts za kupanje i moj otac. U banku može ući samo jedna osoba, pa svi ostali stoje u redu i iskazuju svoje nestrplje-nje, kako kome dolikuje. Odlučujem da čučnem i smotam cigaretu. Naslanjam se na prljavi stub i osjećam kako je to pravo mjesto, kompatibilno mojim osjećanjima, teksas zvonaricama, elegantnoj crnoj bluzi i raščupanoj kosi.
Otac je sada prvi u redu. Donja usna mu je pojedena – to je njegov način. Posmatram velika, teška, staklena vrata i senzor. Štarkov smoki obišao je cijelu planetu, iznenadno pomišljam, pa nastavljam da meditiram nad ambalažom te nesretne grickalice, kada se otvoriše vrata za očev prolazak.
Nonšalantnog stava, osviješćena o moći koju posjeduje, u
milisekundi skenirajući sve usule čekače, iz banke izlazi plavooka ljepotica, varajući Botičelijevu Veneru prodornim, neustrašivim pogledom koji bi mi jasno dao do znanja da se tu nikad nije ni radilo o naivnosti, da nisam odlučivala da čučnem. Upijam sekunde njenog prolaska, očarana dominacijom uspješno materijalizovane ljepote u ljudskom tijelu. Ne pamtim. Kao da je prošla naga.
KNJIŽEVNE VERTIKALE
