JESEN U JUŽNOM WELSU

Llansteffan je malo mjesto u Južnom Welsu, u Kraljevstvu Britanskom, gradić od tri hiljade stanovnika, baš gradić; ima crkvu, klasični pub restoran i jedan granap, s kafe bifeom otraga, za jedva pet-šest osoba. I ništa više, a više mu i ne treba. Ima i tvrđavu, zidine, ostatak nekadašnjeg grada – utvrde kakvih je puna ova pokrajina. Gdje nema tvrđave, nema ni povijesti, smatra se u ovoj zemlji. Nema ga na običnoj turističkoj karti, ima samo susjedni grad – Carmarthen. Llansteffan je geografski nezanimljiv.
Kako stići do grada kojeg nema? Može se vozom od Birminghama, gdje je najbliži aerodrom na koji slijeću avioni iz Skandinavije, ali je nepraktično, valja triput presjedati, a i skupo je. Može i autobusom, ali je još nezgodnije. Kolima renta cara se stiže najbrže i najjeftinije u Llansteffan.
Znao sam da se u ovoj zemlji vozi lijevom stranom i da automobili imaju volan na desnoj strani. Koliko sam rob vožnje desnom stranom puta i koliki sam zapravo ljevak, saznao sam kada sam se upustio u avanturu vožnje lijevom stranom. Kad nestade autoputa, a Engleska ima zaista dobre autostrade, i kad je trebalo tih posljednjih petnaestak kilometara voziti običnim lokalnim putem, rekoh – ni govora. Vozit ću za taksijem, pa nek košta šta košta. Tek ću u povratku shvatiti kakve sam se zapravo jednostavnosti uplašio. Iz Carmarthena do Llansteffana vodi jedan jedini put i ne možeš i da hoćeš pogriješiti. Niti ima kavih skretanja, niti ćete naići na kakvu raskrsnicu koja će vas eventualno zbuniti. Cesta prava, pravcata, prava seoska. Taksista, koji vozi «tacsi» a ne taxi, jer se na velškom jeziku tako piše (Velšani ne govore engleski i vrlo su ponosni na svoju kulturnu osobenost i jezičku neovisnost), bi pomalo iznenađen kad vidje da sam s kolima, ali čovjek radi za pare i vozi gdje mu se kaže. Pronađe nekako moje konačište, platih mu, ne mnogo, ali ne htjede primiti bakšiš, kaže da je dovoljno to što sam platio. To me dodatno iznenadi – taksista a neće bakšiš. Svašta u božjoj bašti! Odveze me čak potom i na plažu jer susjed moje buduće gazdarice, vlasnice mog budućeg konačišta, reče da je gospođa na plaži. Shvatila je da dolazim u četiri poslije podne pa je otišla na plažu da iskoristi vrijeme do mog dolaska. Nije sigurno ni pomislla da ću stići prije tri sata. Otkud da ode na plažu?- pomislih gledajući u tmurno nebo i osjećajući se veoma prijatno u kaputu. Gazdarica izgleda ima vrelu krv. Shvatiću sutradan pravo značenje te plaže za ovo selo u kome ću provesti nezaboravnih sedam dana, ubijeđen da nikad više neću gubiti vrijeme po morima i plažama, izložen beskorisnoj patnji, vrelinama, gužvama i dokolici koja samo otupljuje mozak. Tragaću za mjestima poput Llansteffana, gdje se nađoh neplaniranim povodom i u nepoželjnim okolnostima.
Noću more, a danju rijeka.
Iz ovih krajeva je i slavni engleski pjevač Tom Jones, ali je mjesto izvukao iz anonimnosti izvjesni Amir, koji se bavi „popravljanjem ljudskog mozga“, kako bi se laički moglo nazvati to što on radi, a čime će se moderna medicina baviti narednih pedeset godina. Nekidan gledam i slušam na popularnom TV programu Discovery debatu upravo na tu temu. Govorilo se o tome da će se čovjek naučiti da upravlja svojim mozgom, do tada, zna se, mozak komanduje čovjekom. Eto, to radi taj Amir, sve osim imena i žene mu je englesko. Mlada i lijepa žena mu je Arapkinja. Osim arapski govori i engleski, dovodi ljude iz cijelog svijeta, obučava ih kratko u tom malom a idiličnolm gradiću, što je dvostruko dobra stvar: pomaže ljudima i donosi korist Llansteffanu.
Llansteffan nije ovozemaljski po mnogočemu. Većina odraslih radi u obližnjim gradovima, a oni koji ne rade uglavnom vrijeme provode na obali. Na rijeci, kako oni kažu i kako stoji u karti mjesta – river. Duž cijele obale su poredane klupe, različite i po starosti i po izgledu, na kojima od ranog prijepodneva sjede ljudi, ispijaju čaj ili kafu, razgovaraju i gledaju u rijeku. Izgleda da je meni suđeno da u ovom mom drugom životu drugujem s rijekama. Godinama, ma kakvim godiama, sad već decenijama, gledan na rijeku Glomu u Norveškoj, koju sam pri prvom viđenju doživio svojom i koja mi je dugo bila jedini sagovornik u teškim danima. Zima mi uskrati eglen jer moju rijeku, moju drugaricu, okuje ledom, a potom, da ne ozebe, prekrije snijegom. Odvojih se od priče o Llansteffanu i njegovoj rijeci, njegovoj river. Na nekim klupama duž obale piše ko ih je postavio i darivao. A rijeka, nit je rijeka niti je more. Iz znatiželje joj liznuh vodu – slana. Znači, more je. Nizvodno se čak širi u beskraj i po tome je more. Danju je vodotok riječni, a naveče, kad Atlantik nakvasa, kad u ovu uvalu naspe dovoljno vode, njeno korito poprimi izgled zaliva. Danju, kad veliki okean popusti, voda se povuče u svoje pravo korito, mjestimice napravi čak i bukove i nalikuje na planinsku rijeku. Tada beskrajna pješčana plaža izgleda kao široki ćilim prestrt raznovrsnim školjkama i ostalim bespomoćnim bićima koja je more prekonoć donijelo i povukavši se ostavilo.
Bonnie i Clayde našega doba
Napokon sam u Llansteffanu pronašao moje daleke pretke. Mora da sam u nekom ranijem životu pripadao ovom narodu, ili makar živio u njegovom susjedstvu. Rekoh već da se osim rijeke i obale sve u ovom uramljenom svijetu dešava u jednoj prodavnici i jednom pub restoranu. Pub se otvara u podne, prodavnica ujutru. Trgovina je kao mala mjesna pozornica na kojoj se svakodnevno igra uobičajena predstava sa uglavnom istim akterima i pred stalnom publikom. Trgovinu neobičnog imena «Sherifs office» vodi još neobičniji bračni par – Tim i Nannu. Kao iz filma Bonnie i Clyde. On, bivši glumac i reditelj, ona kostimograf u teatru, okanili su se umjetnosti, iznajmili granap i u njemu nastavljaju svoju beskrajnu životnu igru, u svojoj režiji i po svom nenapisanom scenariju, to je njihov Kabuki teatar. Nije to samo prodavnica, mada je i to, i to jedina, iako je malena, samo tri sa tri, u njoj ima svega pomalo, ali najveći prostor zauzima pult sa novinama i to je ono što je čini posebnom, više nego prodavnicom. Ja sam obično kupovao vodu i to kišnicu. Prvi put sam vidio da se prodaje pakovana kišnica: na etiketi fino stoji naslikan oblak i iz njega curi voda pravo u moju bočicu. To me asociralo na dalmatinsku ili hercegovačku čatrnju s kišnicom. Fine li iluzije!
– Odakle si? – pokušava da sazna Nannu dok mi priprema, po svom receptu, sendvič.
– Iz Bosne! – rekoh.
– Zanimljivo, dodade.
– Ali ja živim zapravo u Norveškoj, pokušah da popravim svoj nacionalni rejting, što ne izazva nikavu dodatnu reakciju, te me bi sram tog moga srama i te bespotrebne upadice.
Ovdje se, inače, dolazi kao na svakodnevnu prozivku: dame uparađene, dotjerane, s kerovima neizostavno, s kucama, poznaju se i pozdravljaju i kerovi i ljudi, ravnopravno, s blagim simpatijama i prema kerovima, čini mi se. Svakome se zna i ime i navika. Nema smrknutih osoba. Nema teških faca, i nema nepristojnosti. Nema krkana! Ne može vam se desiti da prođete ovim gradićem, a da vas svaki, ama baš svaki, prolaznik ne pozdravi i to vrlo ljubazno se naklonivši, blagim elegantnim dodirom šešira i s osmijehom. Taj manir ne može a da ne godi i prijatno vas uznemiri. U ovu malu radnju – pričaonicu, jer ovdje se najmanje kupuje i prodaje, a najviše ubija vrijeme i šali, dolaze i na jutarnju nedjeljnu kaficu. Jedan bračni par, kad saznade da sam iz Bosne ( on je bio u mirovnim snagama tokom rata u Doboju), pozva me čak i na večernji parti. Više, doduše, insistira žena nego on, što mi i ne bi baš neugodno, ali – ne odoh.
Kasnije ću shvatiti koliko ovaj svijet zapravo ne drži do nekih formalnosti i s kolikom lakoćom i ležernošću funkcioniše. Nije ništa neobično što će vam Tim kupljenu robu spakovati u već korištene najlon kese koje vadi negdje ispod pulta. Neprodata roba, voće i povrće, iznese se ispred radnje u kartonskoj kutiji i može se uzeti bez ustručavanja i plaćanja naravno i odnijeti stoki, konjima najčešće. Jedna otmjena dama uze dvije mrkve i dvije jabuke, za svog ljubimca, kaže, a ko zna.
Pratim dijalog dvoje starijih Engleza za doručkom u našem pansionu. Llansteffan nema hotela pa namjernici uglavnom borave u manjim prenoćištima tipa Bed & Breakfast.
– Hoćeš li se poslužiti još čajem? – pita ona.
– Ne, hvala! – odgovara on.
– Imaš li možda još viška butera, ja sam moj već potrošila? – pita ona.
– Imam pola pakovanja, mada to pripada meni, ali izvoli! – kaže on
Slušam nepristojno i pitam se kakav li je tek dijalog ovo dvoje u ljubavnom zagrljaju.
Pozadina Šerif oficea je mali bife, a ustvari svojevrsni muzej ili arhiva mjesta. Uz dva-tri stola i kafe trakt iz vremena Kolumba. Nannu me pokušava, čitajući sa zidova isječke iz novina i pokazujuući fotografije, upoznati sa zanimljivostima iz života ovog gradića. Odusta tek kad primijeti da ja ustvari gledam u nju, a ne u njenu za mene nečitku zidnu čitanku. Osjećao sam se kao da me je neko ubacio među korice velike slikovnice.
Boravak u Llansteffanu sličan je slušanju fine bajke, kojoj ne možeš ništa ni oduzeti niti dodati. Šteta bi bilo u ovom idiličnom kutku išta mijenjati. Zatečen neočekivanošću, čovjek ostaje zbunjen i onim što je vidio i onim što mu se desilo.
Dugo je trajalo opraštanje u Šerif ofisu. Nanu mi je spremila brašnjenik, velik kao da ću putovati danima. U finu plastičnu gajbu upakovala je sendviče, voće i porvće, kolače, sireve i razna grickala i naravno neizostavno vodu iz oblaka. Veći dio brašnjenika ostao je na aerodromu u Birminghamu. U povratku je išlo nešto lakše lijevom stranom.