Pisma iz Azije

Kafe „Şenol“ – made in Bosnia

Uhvatim se jednog mjesta ko pijan plota. Prije, u mom bivšem životu i navikama, ljeti bih se zakačio za Makarsku ili za Ulcinj. Volim obična pučka ljetovališta. Zapravo, volio sam.

Sad se odomaćih u Alanyai, ili Alanji kako se također često kaže, u ovom dalekom turskom primorju, prema granici sa Sirijom, gdje kiša u godini padne 60 dana.

Doduše, ne volim ni vrućine (eto ti Nordijca!), a u Alanyai je, beli, vruće. Četrdeset gradi u hladu. Izvan hladovine mogu biti nemjerljive žege.

Ne podnosim ni pregrijano more. Gnušam ga se kao i saune. Uopće ne shvatam kome prija ta sušnica. Ali, volim ljetovanje.

Volim ga zato što dok sam na moru, na ljetnjem godišnjem odmoru, kako se to nekada zvalo, ne znam za sebe. Ta gužva. I ta vrelina. I taj nametnuti, a dobrovoljno prihvaćeni ritam. Ta povodljivost i poslušnost kojima se prepuštam poput malog djeteta, poput jetima. Sve me to smješta u neki fini, nepodnošljivo lijep san, nakon čega mi se učini kao da sam opet rođen i tek započinjem život. Testiran sam i ovoga ljeta da funkcioniram u nepredviđenim, a neprirodnim uvjetima, da dobro podnosim vrućine i iscrpljujuće šetnje bazarima večernje Alanyae na Turskom Sredozemlju. U najprometnijem dijelu ovoga grada hotelâ Alanya ima više od sedamsto hotela – u tom krkljancu od butika i dućana, u tom šarenilu i bunilu, vidim: visi bosanska zastava i odnekud se čuje naša pjesma.

Gotovo je. Pukao sam. Proključao na dnevnoj žegi, hiljade kilometara od kuće. Ali, svejedno, ako je tako, onda i nije važno gdje sam.

Je li zastava? Opet pogledam. Jest. Ona naša, s ljiljanima. Je li muzika? Jest. I tonom i tekstom. Pjeva Dino Merlin, kao da je nasred Baščaršije.

Cafe Şenol. Tako piše na firmi. Pet-šest stolova i moderno uređeni šank, a na šanku stoji i naša evropska zastavica.

Iza šanka ustaje sredovječan čovjek. Ne djeluje turski. Plavokos ili je prosijed; ne razabire se na prvi pogled. Nazva dobrodošlicu na našem jeziku i traži mjesto gdje da sjednem. Nema se kud! Tu smo, naši, usred Azije! Zar je dovde Bosna dobacila!?

Odrastanje u Bosanskoj Krupi

Taj koji nas dočeka je Turčin, Jurt. Direktor je u jednoj ovdašnjoj školi. Kafana je bosanska, a njen pravi vlasnik je Bosanac, sa dna kace. Njegov sin Şenol. Upoznat ćemo se sutradan i tad ću se, nakon razgovora s njim, ponovo uvjeriti da bi, neplanirano, svijetom uskoro mogli dominirati ljudi iz Bosne. Bosanci.

Şenol je tridesetogodišnjak. Lijep ko slika, fino odgojen. Odrastao kod djeda i nene u Bosanskoj Krupi. Odatle mu je i majka Asema. Vješt poslu koji radi i koji mu priliči. Govori bosanski kao da je iz nekog turističkog aranžmana, a ne dio ovog šarenog turskog bazara. Sve u svemu, jedno od prijatnijih poznanstava ovoga ljeta.

– Ja sam bosanski Turčin, sa smiješkom će Şenol. “Majka i otac su se upoznali preko njene braće. S njima se moj otac družio u Njemačkoj. Preko njih je i upoznao moju majku. Kao što to biva, nakon poznanstva su se i uzeli. Ja sam odrastao u Bosni, u Krupi, kod djeda i nene. Do jedanaeste godine sam bio tamo, a onda su se moji roditelji preselili u Alanyau. Otvorili su ovaj kafe.”

Čim se pred palačom Ujedinjenih nacija zavihorila zastava Bosne i Hercegovine, Şenol je na radnji isturio ljiljane i samo im je, kad je usvojena nova zastava, i nju pridodao.

Kafe Şenol nije samo kafana, to je mjesto gdje naši ljudi, nakon napornog i iscrpljujućeg obilaska turskih dućana, predahnu od vrućine, umora i svakodnevnih kupovina i nadmudrivanja s trgovcima. Od kad su Alanyau kao ugodno ljetovalište otkrili naši iz Bosne i iz dijaspore, ovaj kafe je pravo malo savjetovalište. Tu se mogu dobiti vrlo korisni praktični savjeti, a da se ne muči i upinje sa jezikom. Neformalni turistički ured, mjesto susreta i ugodnih večernjih ćaskanja uz domaću kahvu, dobro tursko vino i nostalgičnu bosansku muziku.

Pisanje iz nove Evrope

– U Alanyai, kao, uostalom, i u cijelom turističkom svijetu, konkurencija je neumoljiva i svaki gost je bitan. Ali, meni su važni i razgovori s našim ljudima. Iako mi u kući govorimo gotovo isključivo bosanski, ipak i ovako osvježavam svoj maternji jezik. Okolni Turci sa simpatijama gledaju na ovaj bosanski kutak.

Ove ili, neizostavno, iduće godine će u Bosnu. Ako dođe do kakvog zanimljivog poznanstva, moglo bi biti i ženidbe.

– Mislim da će mláda ipak biti iz Bosne, kaže.

Kaže da je sedam-osam Bosanaca kupilo kuće u Alanyai. Dodaje da su Nijemci (ima ih više hiljada; niko i ne zna tačno) i Holanđani već starosjedioci u Alanyai, a i Norveška je ovdje otvorila biro za trgovinu stanovima. I ne slučajno! Otvorena je i Norveška crkva Sjemankyrke, usred islamske Turske.

Nisu više ni Turci što su nekad bili. Nema tradicionalne nasrtljivosti uličnih prodavača, uobičajene svim narodima Orijenta. Nema više takvog šarma, koji ponekad zabavlja, ali i smeta.

– Svi koji su u bilo kakvoj vezi sa turizmom, prije svake sezone prolaze kurseve, tako da se svakodnevni način ophođenja podešava prema naravi gostiju, kaže Ertan Nizamoglu, direktor hotela u kojem sam boravio.

Ovaj tridesetogodišnjak (!) rukovodi novim hotelom Seaport u starom dijelu Alanyae. Kao i većina mladih i obrazovanih Turaka, na trenutnu evropsko-azijsku poziciju Turske gleda apsolutno realno i bez kompleksa.

– Želio bih napisati pismo iz Azije, rekoh mu.

– Možeš i pismo iz nove Evrope. Alanya je već podobro dio Evrope, sa prihvaćenim evropskim standardima. Ovdje godišnje boravi više od milion gostiju iz Evrope. Oni žele evropski standard i Turci im nastoje udovoljiti. To je naš interes za ulazak u Evropsku uniju i na tome ozbiljno i radimo. Životni standard se poboljšava, a zaustavljena je i galopirajuća inflacija.

Ova prostrana i mnogoljudna zemlja, bogate i slavne prošlosti, predstavlja veliki izazov turistima. Nije to samo zbog toplih ljeta i vrućeg mora, nego i radi mnogih drugih zanimljivosti i pogodnosti. Razumljivo je što su mnogi Evropljani, eto i naši uz njih, Tursku i Alanyau odabrali kao alternativnu, sezonsku domovinu, zemlju za odmor i uživanje.

Moj novi poznanik Ertan veli da Alanya ima devedeset kilometara morske obale, a to znači devedeset kilometara plaže i ljeta od aprila do novembra, a temperatura rijetko pada ispod petnaest stepeni. Džennet na zemlji!

Nema voćke koja ovdje ne uspijeva. Stoga treba petkom otići na pijacu, nagledati se i nauživati u izobilju svakojakih blagodeti, koje, po za nas bagatelnoj cijeni, nude seljaci. Vrijedi obići tu pijacu i zato da mi, kojima je ovo bliska kultura, napunimo oči.

Koze koje ne jedu

Pamukale je neizostavno turistiško tursko hodočašće. Biti u Alanyai, a ne obići Pamukale i te čarobne bijele izvore, ostatke rimske civilizacije, sa dobro očuvanom arenom i drugim brojnim tragovima drevne kulture, isto je što biti u Sarajevu, a ne otići na Vrelo Bosne, ili biti u Mostaru, a ne vidjeti Neretvu, ne preći preko Starog mosta. Dobar dio puta vodi kroz pravu pustinju. Sama golet. Ali, i tu, na toj ispucaloj žutoj zemlji, na tom čolopeku – pasu pustinjske koze. Poput priviđenja, čitava stada crnih koza se zalijepila za beživotnu terakotu i pasu. Nigdje ni traga vegetaciji; ni travke!

Prvi put se uvjerih da tkanina od konjske dlake daje najbolju hladovinu. Naš vođa puta Mehmed nas je lahko ubijedio da svratimo u jednu nomadsku porodicu. Živi na toj goleti, u najimproviziranijoj kućici-šatoru, pokrivenom pokrovcem od konjske dlake. Uprkos vanjskoj žegi, u tom skrovištu je bilo vrlo ugodno. Hladovina.

Domaćica Fatma – mogla bi biti šezdesetih ili sedamdesetih godina; teško je ovakvim osobama odrediti starost – vrlo učtivo nas posluži čajem. Naš vodič joj, također učtivo, poljubi ruku, a najmlađoj djevojčici iz našeg karavana Fatma dade na peškeš vunene čarape, koje je vjerovatno sama plela.

Zapalo mi je da putujem u grupi s Nijemcima. Valjda zbog jezika. Uz ruski i norveški, taj jezik ponajbolje razumijem, živio sam dvije godine u Austriji, u Innsbrucku. Time nisam bio baš počastvovan – Švabo do mene dva-tri puta prde bez pardona. Ne bi nimalo zabavno, iako to shvatam kao dio njegove kulture, nije baš kulturno. Ali, kod tolikih svojih sunarodnika, kud – po ovoj žegi i u malom i pregrijanom mini-busu, u prostoru od par kubika – mene nađe za konzumenta njegove „kulture“?

Sve se zaboravi pri susretu sa Pamukalama i usputnom posjetom čarobnom svijetu turskih ćilimara i u njima tepiha. U gradu Denizli je smještena jedna od najvećih turskih ćilimara. Ćilimi se tkaju po selima, a ovdje je nešto poput ogromne galerije. Gleda se, trguje i distribuira. Uz turizam, tepisi su vrlo važan oslonac turske ekonomije. Čak pola miliona Turaka se bavi ovim drevnim zanatom.

Turcima ćilim nije samo proizvod. O njemu govore s oprezom, bogobojažljivo, nijansirano, kao iskusni draguljari o dijamantu, strastveno do neke granice, dajući do znanja da ste došli u svijet legende o čarobnom letećem ćilimu.

Neizostavno će reći da se u Turskoj izrađuju najbolji tepisi na svijetu. Od čuvene angorske vune, iz okoline Ankare, i najkvalitetnije turske svile. Podvlače da to nije indijska nego turska svila. Najkvalitetnija na svijetu.

Pokazuju kako se i s koliko strpljenja prave tepisi. Za jednu mustru svilenih ćilima se na samo jednom kvadratnom metru ostavi i cijela godina, a to mogu raditi samo izuzetno zdrave i darovite tkalje.

To su tepisi za carske dvore i duboke džepove.

Umjesto tepiha, kupih tepih-razglednicu i poslah je kćerki Tahiri, sa željom da, kad jednom bude osvajala svijet, neizostavno obiđe i Denizli i ovu čuvenu ćilimaru.

Ploveće sećije

Kad se pregrijete, kad vas ošamuti vrelina azijskog sunca – koje je vazda zamagljeno sivom zavjesom – samo na desetak kilometara od grada je neobično izletište, dolina za osvježenje. Dinçaj.

Dinçaj je, zapravo, rijeka i ona, bar ovih ljetnih dana, nema ušća. Na tri-četiri kilometra od mora, ima korito, ali nema vode. Voda se pojavi istovremeno kad i prva terasa nad koritom, uz koju postarija žena Hedija na pregrijanom saču peče mirišljave pšenične jufke. U Tuzli to zovu jufčice od čega se sa kuhanim kokošijim mesom sprema vrlo ukusno jelo. Načinom spravljanja i ukusom me podsjetiše na djetinjstvo. Nedostaje im miris kolača (tako smo ih mi zvali) iz djetinjstva, koji tom jednostavnom pšeničnom, ali ukusnom, jelu daje – kukolj. Moderna agronomija je izbacila kukolj iz pšenice i tako lišila pšenično tijesto tog opojnog uspavljujućeg mirisa. Kad se djeca najedu tog kolača, spavaju kao opijena.

I Dinçaj kao da pripada ovozemaljskom džennetu. Hladna, bistra i zelena rijeka. Što je dalje od izvora, hladnija je i bistrija, puna ribe, nanizana neobičnim restoranima s plovećim sećijama. Na njima se baškare Evropljani uz izvrsno tursko pivo i raznovrsne rahatluke, koje im na vodi serviraju maštovite turske aščije.

Dovoze ih preduzimljivi turski vozači takozvanog Dolmuş taksija, ali se najčešće dolazi iznajmljenim džipovima, pa se sve doimlje kao safari nadomak grada.

Domaći turisti, s očito tanjim novčanikom, koriste slobodna mjesta uz rijeku, gdje se na svoj način rashlađuju i predaju uživanjima.

O ovoj čarobnoj dolini bi se mogle pisati bajke.

Ovdje definitivno shvatih da hljeb uopće ne goji. Dan sam proveo sa dvije turske familije. Došli su rodbini čak iz Ankare i na teferič ponijeli hrane kao za omanju aščinicu: punu gajbu (baš gajbu) finih turskih vekni, džak povrća i roštilj. Nema mesa, nema ćevapčića, samo sir i so. Na roštilju se peče povrće, patlidžan i dugačke ljute paprike (nisu feferoni nego baš paprike; ljute kao otrov, štipaju džigerice i otvaraju apetit). Manja djeca jedu ovaj vegetarijanski sendvič u pola vekne, ona malo starija po cijelu veknu, sva su mršava kao štiglići, ali zdrava i povazdan ne izlaze iz hladne rijeke.

Sjećanje na Nasrudin hodžu

Alanya ima raznoliku turističku ponudu. Od najluksuznijih hotela za vissa goste, do običnih aščinica, sa tradicionalnim orijentalnim jelima, u koje najčešće dolazi lokalni svijet. Dokon – kakav bih drugo i bio u ovo doba i na ovome mjestu – otkrih lokal gotovo u srcu grada koji ne pripada nijednom stilu ni vremenu. Podsjeća na motive iz priča o Nasrudin-hodži. Usput da spomenem, ovaj hodža stoji u glavnoj informativnoj brošuri turističke Turske kao dio važne kulturne baštine. Turci Nasrudin hodžu, tog famoznog svjetskog putnika i čarobnjaka, smatraju svojim iako se o njega otimaju i druge kulture. I mi ga malo svojatamo.

Na ulazu u ovu avliju-restoran postavljena je nemarna reklama od neonske spirale: «Čorba» i tri zastave – njemačka, Evropske unije i turska. Kafana je – a to je oveće dvorište – uz samu ulicu; sva natrkivena divljom vinovom lozom.

Ispod nje nikako nije vruće.

Vlasnik je sredovječni Turčin. I njegova žena povremeno poslužuje i sve razumije, potvrđujući to jednom jedinom neturskom riječju: «Okej!» Ali, glavni su njihovo troje djece. Ukupno nemaju petnaest godina, a odlično obavljaju posao. Najmlađi, Osman – nema više od tri godine – donosi jelovnik i prima porudžbine. Stariji, Džihan, carski uslužuje i osvježava mirišljavom vodicom. A sestra – ime joj nisam uspio zapamtiti – naplaćuje i rješava eventualne nesporazume.

U krajnjem dijelu ugodne bašče, na betonskoj sećiji, spavaju i odmaraju se umorni gosti.

Turska je muslimanska zemlja, sa gotovo stopostotno muslimanskim življem. Ali, naš vodič za Pamukale, dobar poznavalac povijesti svoje zemlje, a i evropske prošlosti (školovao se u Heidelbergu), govorio je više o predislamskoj Turskoj nego o Osmanskom carstvu i modernoj Republici. Na centralnom kanalu Turske televizije je dva dana emitiran program povodom kršćanskog datuma Preobraženje, uz sudjelovanje brojnih svećenika.

I, još nešto, što me i dirnulo i imponiralo mi: pri spominjanju Bosne, svako će se prema vama ponijeti, posebno mlađi, vrlo bojažljivo, oprezno čak, kao da se radi o hamajliji.

Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, sa adresom u Norveškoj.