Kiša u Alanji

U turskoj regiji Alaniya, ili Alanja – kako neki to izgovaraju, u godini kiša padne samo šezdeset četiri puta. Uplatih tamo dvije sedmice ljeta i uputih se u Aziju.

Do Alanje avion leti četiri ili tri sahata, ovisno o tome je li sat podešen prema turskom vremenu (ala turk) ili ste zadržali evropsko. Što bi se reklo, hadžijsko putovanje. Boing nov-novcat; glava turska, rep njemački, Lufthansin. Već na aerodromu shvatih da sam napravio dobar pazar i da me čeka pravo-pravcato ljeto.

Kad negdje putujem, kad odlazim, a idem često nekamo, nosim obično tri knjige; dvije za čitanje i jednu moju, da se falim.

– Vi ste iz Bosne, pita me mlad trgovac u prodavnici bescarinske robe – duty free shopu na “Gazipaša” aerodromu u Alanji, u Turskoj; crnomanjasto momče, zavirujući u moj pasoš. Turčin po svemu, samo s jedva primjetnim blažim nijansama u liku i ophođenju u odnosu na prave Turke.

– Ja sam Emin, predstavi se, babo mi je iz Bosne, iz Prijedora. Nikad nisam bio tamo, a slabo govorim i vaš jezik, razumijem ga, ali ne pričam, po imenu sam znao odakle ste iako imate norveški pasoš.

Ali, tek u autobusu od Antalije mi bi jasno s kim ću ljetovati. Sve sama skandinavska socijala – elita: ljudi puni reume i kostobolje, nateklih zglobova, isturenih čukljeva, kokuzi koji triput mjere, jednom sijeku. Dodatno me zbuni voditeljica grupe uputama na svom filipinsko-švedskom jeziku. Uplaši me. Te: “Pazite gdje držite pare!”, te: “Pazite gdje ih mijenjate!”, te: “Gdje jedete i šta pijete!”, te: “Pazite gdje i kako kupujete!” Idem li ja ovo na ljetovanje? I u kakvu zemlju?

Ko sam ja u ovoj zemlji

Uprkos povijesnim činjenicama koje su Tursku imperiju svele na prostor Male Azije i tek ćošak Evrope, ovo je, ipak, moćna zemlja. Na njenom prostoru žive otprilike Njemačka i cijela Skandinavija, s tim što ljeti dobar dio Nijemaca i Skandinavaca emigrira na tursko more. Skandinavci su, ipak, najzahvalniji turisti. Valjda ošamućeni azijskom vrućinom, kako zalegnu na pržinu beskrajnih plaža u Alanji, ne mrdaju. Kao zmije sunčarke – umrtve se i samo što dišu. Možeš im komotno ostaviti i more i plaže i hotele, ništa neće usfaliti, i samo ih pokupiti kad im istekne smjena.

Neka disciplinirana Šveđanka prvoga dana donese na plažu pepeljaru. Fale joj još termos-boca s kafom i bingo; dva obavezna životna rekvizita svakog Skandinavca. Ali, sutradan kraj svakog suncobrana osvanuše stočići s pepeljarama! Tako skandinavska usjedilica doprinese unapređenju turskog turizma.

Od Turaka se može štošta naučiti o turizmu, a posebno o trgovini, a i njih u ponečemu korigirati. Njihovu ljubaznost treba razumjeti jer im je to način života. Prenaglašena bliskost djeluje čak perverzno i čini nam se nastranom, a ustvari nam to svakodnevno odavno nedostaje.

Ako se, pak, kojim slučajem, ne osjećate najbolje i mislite da vam je potrebna pomoć doktora,Turska ima najekspeditivniju zdravstvenu službu. Samo što se požalih vodiču da mi nije baš najbolje – a kad mi je bilo? – samo što okrenu telefon, ne prođe ni pet minuta, pojavi se mladi ljekar s priručnom apotekom i na jednom od svojih jezika upita me šta mi je.

Veliki broj Turaka koji rade u turizmu govori sasvim solidno norveški ili neki drugi skandinavski jezik.

Kod Turaka me posebno fascinira nevjerovatna potreba da vas identificiraju, da prvo saznaju odakle ste. Ako ne mogu dešifrirati jezik kojim govorite, obavezno će upitati odakle ste. Valjda da bi ostvarili bolji kontakt i znali koju strategiju da primijene, šta li? Ja sam im ostao zagonetka.

– Ja sam Turčin, rekoh. Ovo je moja pradomovina.

– Ne, ne, ti si Danac. Ili Holanđanin. Ili Finac. Ne, ti si Finac.

– Ne, velim. Ja sam Turčin. I došao sam tražiti pretke i miraz.

– Ne, ti si Rus, vele na kraju i baš me tu smjestiše.

Trešnjarevo u Managvatu

Oficijelno, petak je u Turskoj neradni dan, mada, bar u vrijeme turističke sezone, to i nije pravilo. Petkom je u većini mjesta pijačni dan. Ali je ponedjeljkom, pedesetak kilometara od Alanje, u mjestu Manavgat najveća pijaca u Turskoj. Ako ništa drugo, na ovu pijacu vrijedi doći, pogotovu čovjeku sa sjevera, željnom zeleni, da napuni oči voćem i povrćem koje se nudi u izobilju. Vrijedi doći i samo zbog trešanja! Pogotovo meni, koji sam iz kraja u kome se, trešnji u čast, svake godine u vrijeme njenog sazrijevanja organizira Trešnjarevo, narodni sajam u Gornjem Rahiću, kraj Brčkog. Iz nostalgije, željan trešanja, više sam ih pojeo za četrnaest dana u Alanji, nego svih osam posljednjih godina u Norveškoj, gdje se mjere i prodaju na grame. Na dobro da iziđe! A one, u snu se ne usnile, ne možeš ih se nagledati! I lubenice! I, kad sam kod lubenica, džaba ti svi moji jezici, i oni što ih znam i oni što ih ne znam, da ne bi mostarskog. Zamislite, i Turci za lubenicu kažu karpuza; isto kao Mostarci. Eto dokle je dopro kulturni uticaj Mostara! Znatiželjno, kupih jednu, misleći da sam potrefio pravu. Teglio sam je po zvjezdanu čekajući kad ću se skljokati od vrućine i umora. Kad, u hotelu, a ona zelena kao zelena trava. Bijeli se k'o tikva. Vrijedi vidjeti ovu pijacu ponedjeljkom i zbog male predstave na malom trgu u Manavgati. Privuče vas miris somuna. Ustvari, miris pite ispod sača; ako još umijete čulima prizvati taj užitak. Desetak žena u dimijama i sa šamijama mijese pite okolo velike bošče. Ustvari, nit’ je pita, nit’ pecivo, ni lepine, ni palačinci. Peče se na vrelom saču i rasprostire ugodan miris po čitavom trgu i gradu.

Pijačni dan u Turskoj počinje noć uoči i završava se naredne večeri. Dok se ne rasproda ono što se donese. Plaća se svim valutama, najčešće turskim lirama i eurima. Bolje je opredijeliti se za lire. To je, naime, dobra prilika osjećati se milionerom jer se gotovo sve plaća milionima lira.

Čaj iz kutije

Turci su evropskoj kulturi ostavili tursku kafu ili kahvu. Oni sami je rijetko piju. Piju čaj, za što, vjerovatno, postoje i praktični razlozi. Čaj, i to jedna vrsta – turski čaj, pije se u svakoj prilici. I nudi. Ponudit će vam čaj u prodavnici, u brijačnici, u zlatari, nakon ručka, u nekoj čak neobaveznoj situaciji. I nikad ne znaš gdje se priprema i odakle stigne. Čajdžinice kao da su tajna i nisam mogao dokučiti gdje su. Grad je prepun nekih malih jednostavnih kutija. Nanizane su po banderama i zidovima, slične termostatu, na kome se samo pritisne dugme i poruči čaja koliko vam treba. Tek, začas je kraj vas čajdžija sa specijalnim poslužavnikom, sličnim tasu na terazijama, na kome nosi male duguljaste čaše s tamnim čajem. Ta turska čajna veza funkcionira fantastično.

Čaj sam popio samo s kundurdžijom. Privuče me izgled njegove radnje, a i on svojom pojavom. Podsjetio me na Nasrudina hodžu. Ustvari, vrlo je strog majstor, čak i prestrog prema mladom šegrtu, dječačiću, zapravo. Svratih da mi popravi cipelu jer sam morao naći neki razlog da se zadržim. Ozbiljno je shvatio problem i odmah naredio šegrtu da se prihvati posla, a meni ponudio druge cipele dok moje ne budu gotove. Ne zna nijedan jezik i to ga ne brine. On svakako i ne pripada ovom svijetu. Ali, preko najbliže čaj-kutije, poruči mi piće. Dok se mališan vrlo ozbiljno bavio mojim cipelama, stari je pušio i motrio da kalfa ne pogriješi. Bilo je nečeg ozbiljnog i dostojanstvenog u njegovom držanju. Možda jednom, kad budu drukčije okolnosti, ako ličnoj sudbini malo promijenim smjer, a jednom se i to mora dogoditi, volio bih se s manje ličnog kompleksa okrenuti svijetu kome pripada kundurdžija iz Alanje. Siguran sam da nije nezanimljiv. Ako to i ne bude, ovaj susret će mi ostati kao nezaboravno sjećanje iz ovoga grada.

Kad se kišne kapi gase u zraku

Deseti dan se naoblači i poče kiša. Nađe me! Kako krenuše kapi, digoše se moji prvi susjedi na plaži, sredovječni bračni par iz Poljske. Samo što kapnu, Poljak se poče obuvati. I to izvadi cipele i – dokoljenice. Otkud mu dokoljenice na ovoj vrućini? Tvrdim da od Alanje do Madagaskara ne bi se našao niko ko će na ovoj vrućini na plažu ponijeti dokoljenice…

Poljak je sve dane bježao od žene i njene priče, kojom mi je otjerala tri najljepša objekta na plaži, tri njene zemljakinje, tri vile, gnjaveći ih glupim pričama i žaleći se na sve i svašta u Turskoj… Zajedno su podsjećali na pokvareni radio na kome se miješaju stanice i ne zna se kad ko i šta govori.

Bio je to ustvari tek slabašan pokušaj kiše. Nijedna kap nije stizala do zemlje. Nestajale su u pregrijanom zraku, gasile se, ali opominjući da ipak nikad ne možeš kupiti ljeta koliko misliš da možeš i koliko ti treba.

Previše je u Evropi stereotipa kad se o Turskoj radi. To je velika zemlja, ne samo što ih je više od osamdeset miliona, jer broj ne čini snagu jedne nacije. ”Ne buši kamen jak mlaz, nego učestalo kapanje”. Tursku čine moćnom i “male stvari”. Primijetićete da u svakom iole pristojnom kolonijalnom dućanu, u svakom boljem granapu uz tahan-halvu i odlično tursko pivo Efes, obavezno stoje i vitrine s knjigama. Prepoznajem na jednoj Čehovljeve “Tri sestre” na turskom, ali i Ajše Kulin, tursku spisateljicu naših korijena, autoricu poznatog romana “Posljednji voz za Istanbul”, na čemu joj je kultura, a i povijest ove zemlje veoma zahvalna, jer govori o žrtvovanju Turaka u Francuskoj u vrijeme nacizma, na zaštiti Jevreja u toj zemlji. Moju pažnju privuče njen drugi roman “Sevdalinka”, ratna ljubavna tema iz Bosne iz vremena krvoprolića u našoj zemlji. Na koricama primjećujem trideset sedmo izdanje. Hej, čovječe, trideset sedam izdanja i to ne njene najbolje knjige. Eto to je nacija i kultura.

Turska je velika zemlja. Slučaj je htio da se jednom nađem u njoj u vrijeme nacionalnog slavlja, pobjede nad Japanom u fudbalu. Zemlja je eksplodirala. Turska je nesumnjivo velika zemlja!

Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, s adresom u Norveškoj.