Pisma iz Male Azije: Slon u krevetu

Prvi put sam vidio Tursku ‘68., kao student, u vrijeme općih studentskih nemira u Evropi. Da malo prekratim boravaak u uznemirenom Beogradu odlučih da potražim neke moje pretke u Turskoj i uputih se vozom za Istanbul. Za Stanbol! Za Carigrad! I to u najgore doba. Turskom je harala neka zaraza, kolera šta li, pa smo u cijelom vozu izgleda bili samo nas dvojica; jedan makedonski Turčin i ja. Onako mladom i neiskusnom meni palo na pamet da tragam za rođacima koji su nakon potopa Vraneša u Crnoj Gori odselili za Tursku. Tamo su im odmah dali nova imena i prezimena pa se tako taj moj najbliži rođak po bijači umjesto Mehonjić, zvao Javudžan. Jusuf Javudžan, koga ja odoh tražit u nevrijeme po Stanbolu, a da nisam ponio ni njegovu pravu adresu.

Pedeset i dvije godine kasnije evo me opet u Turskoj, u Anadoliji, u Alanji, tražit opet belaja usred pandemije, koja je ukoljenčila cijeli svijet i bere osobe moje dobi ko gnjile kruške.

Legenda iz vremena slavnih reportera Jugoslavije, zbog čijih reportaža su se kupovala subotnja izdanja novina, Zuko Džumhur, svojevremeno je za reportažu rekao “da je to literatura za narod”. Bezbroj puta sam pisao o Anadoliji i mojim utiscima iz ovog dijela Azje, te se osjećam kao neka vrsta narodnog dopisnika iz Alanje. I uvijek me iznenadi i fascinira nekom osobenošću.

Dobro je u Alanji imati Tašića

Gdje god odeš dobro je imati nekoga svoga. Desilo se da u Alanji istovremeno boravi Dževad Tašić, urednik Bosanske pošte, naše novine u Skandinaviji, koje nažalost, nakon dvadeset godine izlaženja više nema. Nedostaje nam mnogo ta novina, čijim gašenjem su nam “svezane ruke”, šta god ko mislio. Tašić je ovdje već starosjedilac. Živi u dijelu Alanje zvanom Mahmutlar, gdje u jednom modernom kvartu “Evropa rezidens” ima vlastitu rezidenciju, stan samo takav, građen po svim modernim standardima, tri bloka ograđena i odvojena ali ne neprikladno od ostalog naselja, sa svom infrastrukturom kakvu podrazumijeva takav standard.

Mahmutlar je ustvari potpuno novi grad, mada je zvanično Alanja. Za razliku od Alanje koja je grad hotel, Mahmutlar je stambeno naselje, savršeno urbanistički oblikovano ali tako da nijedna građevina nema svog dvojnika. Po nečemu se mora razlikovati od ostalih. Na staro, ranije naselje podsjeća samo javni sat u centru grada, kamena piramida sa mjeračem vremena na vrhu koji vam, s koje god strane da ste, pokazuje vrijeme. I glavna gradska ulica, Ulica mandarina. Duž cijele ulice a to znači desetine kilometara, jer ulici nema kraja, nastavi li se ovakvom gradnjom Mahmutlar će stići do Sirije. Mandarine naravno rađaju svake godine, pa je to onda veliki posao za komunalce jer bi plodovi ovog voća, ako se ne oberu, zakrčili glavnu ulicu. Ali djeluju vrlo zanimljivo. Ima i svoju plažu i na plaži restoran simboličnog imena “Moj drugi dom”, koji je i razlog ovog čitavog spominjanja. Naime, restoran, poput mnogih njemu sličnih na plažama u svijetu, pokriven je trskom, praktičnim namještajem ali vrhunske ponude.

Tašić očito dobro poznaje jelovnik i ponudu restorana pa preporuči nam neko jelo očekivanog imena Osmanski ćevap. Nešto slično bosaskoj dagari, ali opet sasvim drugačije. Otkad dolazim u Alanju, i otkad sam na njihovoj kuhinji nikad nisam ništa ukusnije okusio. Restoran je otvorio i afirmisao mlad bračni par, Turci, ali je vlasnik tragično stradao, ostavivši ženu sa troje djece. Iz zahvalnosti prema svom bivšem gazdi, koji ih je dobro naučio ovom delikatnom zanatu, osoblje restorana je odlučilo da jednu godinu bez plata rade i na taj način pomognu njegovu osiroćenu porodicu. Zanimljiva, nesvakidašnja i dirljiva priča.

Invazija Sovjeta

Izgleda da ni Rusi više ne čitaju, odrekli se knjige. Nisam za tih deset dana boravka s njima u istom hotelu vidio da je iko nešto čitao. Džaba im je Grof Tolstoj ostavio desetine hiljada stranica neprevaziđene literature, njih izgleda više vuče tursko pivo Efes. Onako nezgrapni, debeli s preuhranjenim ženama povazdan, a i svunoć do ponoći ispijaju, nalivaju se inače slabašnom varijantom tog napitka, koje im je uračunato u aranžman boravka, pa se samo povremeno odgegaju do obale da višak te tekućine ispuste u inače čistu i toplu vodu sredozemnu, valjajući se u njoj ko moržovi da pivo lakše isteče iz njih i potom se ponovo vraćaju po novu turu.

I inače ljudi više ne čitaju na plažama. Obišao sam desetak, a nigdje nisam vidio nekoga s knjigom. Ali zato čitaju naši! I to, vjerovali ili ne – čitaju mene. Skoro pred povratak sretoh u centru Alanje moje stare poznanike iz Sandefjorda, s juga Norveške, bračni par Smajić, Salku i Fatimu, s društvom zasjeli u popularnu kafe slastičarnu u gradu. Fatima mi se pohvali da čita moju knjigu na plaži. Ne pitah je koju jer me iznenadi, iskoči žena predame, ja taman pomislih moja susjeda iz Tuzle, gdje me ovdje nađe, koja me pri svakom susretu optereti bespotrebnim pričama, tako da poslije povazdan ne znam šta ću s njima. Moram nakon njene jutarnje “terapije” u stan da se malo odmorim uz Geršvina i tako istjeram bespotrebnu susjedu iz glave. Srećom brzo me razuvjeri, pokazujući na supruga Salku i njegovo društvo za stolom i popravi mi veče. I kaže da čita nešto moje. Znači tih dana sam bio najčitaniji pisac u  Alaniji, jer nikoga osim Fatime nisam vidio s knjigom ni čuo da nešto čita.

Ljetos sam na tuzlanskim slanim jezerima kod jedne moje “sugrađanke” iz Sarpsborga, na odmoru na Panonskom moru, vidio moju knjigu “San o ocu” i to je, tvrdim, bila jedina knjiga toga dana na čuvenoj Panonici, gdje se sunča, liječi reumu i uživa u ljekovitosti slane vode i do petnaest hiljada bivše jugoslovenske radničke klase.

Ponesen tim čitalačkim uspjehom moje literature poklonih po knjigu mojim novim turskim poznanicima, koji se u mom hotelu bave estetikom ljudskog tijela, popravljaju istrošene zglobove, kostobolje, guntutać i peglaju uzaludno ostarjela lica naivnih turista. Ona je Moldavka, udata za Turčina, s dva imena – tursko Jasmine i moldavsko Ivona, natuca i naš jezik pa joj poklonih “Berače molti”, on zbog portreta Azre Arapović na koricama knjige uze “Odive”. Uostalom, ne moraju se sve knjige ni čitati. Treću dadoh novom poznaniku u Alanji Safetu Alkalaju, Ljajiću, rodom iz Novog Pazara, koji je u Tursku doselio još ‘58. i bavi se prevođenjem sa našeg na turski jezik. Tako moje “Bosanske odive” i “Berači molti” stigoše skoro do Sirije.

Slon u krevetu

Ne znam kroz kakvu su obuku prošle, koje su akademije primijenjenih umjetnosti pohađale spremačice u Monart hotelu u Alanji, u kojem sam boravio desetak dana oktobra, ali vjerujem da nije lako ni jednostavno od običnih pamučnih peškira hotelskih oblikovati i “izvajati” šta je sve radila srednjovječna Turkinja, naša domaćica. Za tih deset dana “prošlo” je kroz našu sobu jato labudova, raznih drugih egzotičnih ptica, dok me jednoga dana na mom krevetu ne dočeka malo slonče.

Baš slon, sa surlicom i očima od čepova za mineralnu vodu. Kao da je znala da volim i sažalijevam slonove što ih tako surovo koriste i ubijaju. Šta da radim s tim mojim pamučnim cimerom, žao mi ga skinuti s kreveta, a opet trebaju mi peškiri, čime da se brišem nakon tuširanja i  umivanja. Nevjerovatno s kojom predanošću ova žena radi svoj posao. U Turskoj se strogo vodi računa da se na najvišem mogućem nivou održava higijena i stalne su kontrole, i to nenajavljeno, i od potpuno neovisnih i neutralnih inspekcija.

I Turska će poželjeti Turaka

Na turskom moru ovoga ljeta nema Turaka. Nema turske dijaspore. Nema Turaka iz Dojčlanda, nema iz Esterrajha, nema iz Švicerlanda, onih s debelim zlatnim lancima i narukvicama i teškim minđušama, podgojenih bijelih Turkinja. Nema ih ni za lijeka. I tursko more će izgleda poželjet’ Turaka. Korona je ugasila i kod njih patriotizam. “Bješte noge, usra vas guzica”! Neću da umrem u domovini! Dojčland je ipak Dojčland. Volim živ u Dojčlandu kao izdajica, nego mrtav u domovini k'o junak.

Ugledah ipak dvije mlade studentice Turkinje na jednom usamljenom dijelu obale. Nema u Turskoj starih studenata (ko je lud da  ulaže i školuje isprane mozgove, koji skoknu do Kiseljaka, Orašja, Travnika, Gruda ili Brčkog gdje im se za lijepe pare “dolije malo mozga” k'o freon u hladnjaku, za to da certifikat ekonomiste, magistra ili čak i doktora nauka i mirna Bosna) s rusačićima na leđima i mobitelom za slikanje. Hoće da imaju uspomenu s mora i ljetovanja, a vidim nisu baš vične snimanju pa se ponudih i uslikah ih pojedinačno i u paru, ko stari TV snimatelj. Bile su vrlo zadovoljne, spakovaše svoje rusačiće i mobitele, zahvališe i odoše. Sad imaju korpus de likti da su bile na moru.

Ko o čemu, ja o Rusima 

I opet ja o Rusima. Puno ih valjda. Nikad nisam imao toliko Rusa, iako sam na unverzitetu izučavao njihov jezik i literaturu, višedecenijskom neupotrebom onijemio sam od ruskog jezika, a što se literature tiče uz ove Ruse mi ne bi pomogla. Jer oni k'o burlaci sa Volge, nezgrapni, stvoreni za teške poslove s debelim ženama kao neki pokretni cirkus za ispijanje piva, povazdan samo piju i pričaju. Ne gase se. More i bazen ih puno ne zanimaju, njima je voda izgleda došla do grla i jedina voda u kojoj se fino osjećaju i koju vole je pivo. Uvjerio sam se i da Rusi ne spavaju. U koje god doba da ustaneš vidiš da su sve ležaljke kraj hotelskog bazena već zauzete i prekrivene peškirima Sovjet uniona. Sve je već “okupirano”, izaponoćna invazija Rusa je vrlo uspješno izvedena, teritorija je zauzeta sto posto! Bez gubitka.

Izgleda ipak da se samo Rusi i ja ne plašimo korone. Sa mnom joj se i ne isplati baviti, istekao mi je rok trajanja i garancija, a Rusi, onako puni piva i ostalih alkohola ne bi ni znali šta im se dešava, tako da i nije neki uspjeh poraziti nekoga ko nije ni svjestan poraza.

Korona klupe – klupe za zaljubljene

Turci su veoma oprezni kad je u pitanju ponašanje u uslovima općeg straha od korone. Duž čitave obale uz ulicu koju zovu Promenada, na inače širokim trotoarima i šetalištu postavljene su nove klupe ali takve da na njima, na propisanoj distanci, može sjesti samo dvoje. Sjedišta su na kraju klupe, dovoljno daleko da je čak i dodir rukama nemoguć. Nema držanja za ruke ima samo gledanje i razgovor. Pomislili biste da je odsviralo ljubavi u parku ali i nije baš tako, jer poslije svake druge korona klupe postavljena je i jedna ali dovoljna samo za dvoje. Znači može bliskost ali sam za dvoje. Dovoljno!

Odsad više ne idem u Alanju ako tamo nije Tašić. Em poznaje grad, em ne žali potrošit’. Privuče me pjesma i zvuk saza iz jednog lokala kraj kojeg smo sa njim prolazili prve večeri. “Ovdje”, velim, “ovdje il’ nigdje”! Ne zna on za neke moje poroke, kojih sam se doduše odvikao u mom drugom životu, okolnosti na sve natjeraju, ali bespogovorno, domaćinski prihvati da mi ispuni želju. I nismo promašili. Kafana k'o kafana, što boljije, što gorije. Ali muzika vrhunska. Sazlija s odličnim sazom, negdje ga je dobro platio jer onakve sazove ne prave baš u Kalesiji, a ona svojim poluglasom, za koji Tašić koji je mjerodavan da to ustvrdi jer je i sam svojevremeno vrlo vješto prebirao uz strune tanane, kaže da je to veoma teško pjevanje, a da to ona radi savršeno.

Svojom sjetnom pjesmom, uz čarobne zvuke saza, ova dama kao da zajedno s nama to veče ispraća nekadašnju Alanju i njen orijentalni šarm u povijest. Kako će izgledati nova teško je naslutiti.

**************************

Sunce u Mahmutlaru ne zalazi kao i obično. Ovdje ono elegantno, poput kakvog nebeskog delfina samo lagano zaroni u more, ostavljajući na nebu rumeni trag, kao nadu da će i sutra u Alanji biti sunčan ljetni dan u oktobru.

Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, s adresom u Norveškoj.