PO ČEMU SE RAZLIKUJEMO? PO ČEMU SMO SLIČNI?

SLAĐANA JOVIČIĆ

Izlazim na stanici. Stojim. Gledam crveni tramvaj koji odlazi, ispred se
okreće i gubi ponovo ka gradu. Još jedan krug. Prolazim kroz veliki parking,
mnoštvo ljudi sa velikimputnim torbama, nekim zavežljajima. Možda običan
dan na stanici, samo ja mislim da svi negdje bježe. Možda samo putuju.
Ne moram kupiti kartu. U ruci mi P-6 karta kojom mogu da putujem
slobodno po ovoj našoj zemlji u svim pravcima. Ali nemam pasoš. A tako bih da
odem odavde. A i da odem, nikada neću postati više od građanina drugog reda,
najminijaturnije manjine koja je izgubila sebe, pa bi nečim da ispuni svoju
prazninu. Ulazim u prepunu čekaonicu. Prilazim kiosku i kupujem vodu.
Pogledom pokušavam naći kumića. Najzad ga vidim u uglu. Visok, mršav, sa jež
frizurom, savio se nad svojim sivim rancem na kojem su napisana imena
njegovih prijatelja iz doma. To je geografska karta svih naših gradova, čija se
djeca ovdje školuju. Djeca svih vjera i nacija sa kojima on dijeli posljednje
sendviče. I nosi njihova imena na svojoj torbi. Na njemu majca sa velikim "A", ja
nosim "Peace" na kožici oko vrata. Simboli …. Svi bi nekako da se otvorimo, a
jezik kojim ćemo reći sebe još nismo naučili. Djeca su uvijek imala svoje idole.
Po tome se poistovjećujemo i izražavamo svoju ličnost. Po tome se razlikujemo.
Ističemo na sebi simbole, tražimo se i nalazimo. Moramo li pripadati? Možemo
li biti sami? Šta ostane od nas kada uveče liježemo u krevet? A šta sanjamo?
– Čekam te. Stari mi je rekao da se ovdje nađemo.
– Evo me.
– Koja gužva.
– Voz će kasniti.
– Ko zna kad ćemo stići kući.
– Jesu li se i tvoji rasuli?
– Jesu. Svi su se razbježali.
Ćutimo i gledamo ljude oko nas.
Mi smo prijatelji od djetinjstva. Njegov otac je željezničar kao i moj. Otuda
tolika bliskost. Majka mu je preminula u njegovoj petnaestoj, a otac je ostao da

brine o njemu kao majka. I bio je takav. Često je dolazio ovamo da nas obiđe. i
brinuo o nama. Zajedno smo kao djeca odlazili na ljetovanje. Moj mali veliki
brat.
Čekamo. Gledamo ljude. Uplašeni su. Ne znaju gdje bi se skrasili. Na jednoj
klupi sjedi starica. U ruci joj štap na koji se oslanja. Kunja. Žmirka. Ispred nje
stoji veliki bijeli zavežljaj. Na drugoj klupi skedi mlada žena koja drži dijete u
naručju. Nježno ga ljuljuška i nešto mu tiho govori. Ono se rasteže u njenim
rukama i bacaka nogama. Pored nje dječak koji živo gleda u nas. Onako
znatiželjno kako djeca znaju gledati odrasle ljude, dok ih roditelji opominju da
nije kulturno tako posmatrati druge. Kakva sjećanja će taj dječak ponijeti na ove
dane? Malo dalje stoji grupa mladića koji živo razgovaraju i pri tom
gestikuliraju. Smiju se glasno. I sama primjećujem da govorim glasnije. Valjda
sebi dajem nekog oduška. Uvijek je tako kada sam uzbuđena. Glasno govorim
da čujem sebe. Na šalteru je žena kojoj radnica pokušava objasniti da ne
saobraća voz za koji ona pita. Žena jednostavno ne prihvata činjenicu da taj
njen voz neće krenuti.
– Pa šta ću onda ja?!
– Ne znam, gospođo. Pokušajte na autobuskoj stanici.
Slušamo. Zgledamo se.
– Svako ima nekog svog kod koga će se skloniti.
– Ali gdje god da odu, ostaju u istoj zemlji.
– Kako smo izmiješani.
– I upućeni jedni na druge.
Drhti li ruka okamenjenom čovjeku? Jesu li ledeni prsti koji drže putnu
torbu. Možemo li mu vratiti život: pa da plače, da se smije, da pogleda
svojim očima, da uzvrati pogledom koji se puni ljudima, da mu obojimo
obraze rumenom, da mu zapalimo zjernice, da mu osmislimo život, da mu
vratimo nadu? Gledamo se, ali se ne vidimo.
Gledam veliki stanični sat. Crna kazaljka se svake sekunde pomjeri.
Brojimo zajedno sat i ja. I tako sve u krug. Vrijeme prolazi. Pale se svjetla.
Neki putnici izlaze na peron. Odlaze. Dolaze. Putnici koji su stajali, sada sjede
na svojim zavežljajima. Dječak koji nas je gledao je otišao. Došao je drugi

dječak. I mi smo u očima drugih prolaznici. Dječaci, djevojčice, starci, starice,
plavi, riđi, crni. Dolazimo. Odlazimo. Na tlu se množe pikavci. Sjedimo u uglu
i gledamo u noge putnika prolaznika.

Šest sati je prošlo. Na peronu noć. Nebo osuto zvijezdama. Gužva.
Prvi put sam na ovoj stanici bila sa setrom kada sam upisala fakultet.
Dočekale smo jutro na klupama stanice. Nismo imale gdje otići. Do
duboko u noć pričale smo starom željezničaru o našem ocu mašinovođi,
o našem gradu i našoj stanici. Bio je jednom tamo.

POZNATI MIRIS ŽELJEZNICE

Svjetlo u noći. Polako ulazi voz u stanicu. Ljudi izlaze. Mnogo ih je više
koji vise na prozorima. Ulazimo u voz. Svi kupei su puni. Stojimo u
hodniku. Prozori su otvoreni. Svježina blago ulazi. Gledam u metalnu
pločicu: "Ne naginji se kroz prozor," i na njemačkom jeziku. Sjetih se
naših porodičnih putovanja na jug. Radost što ćemo vidjeti more. Da sam
tad znala da more više nikada neću vidjeti. Lijepe slike iz sjećanja nište
prizor uspaničenih ljudi koji bi da uđu u voz. Guranje, gaženje, oštri
laktovi u rebrima. Lijepim se uz prozor, a ispred mene iz tmine slika
drugog voza na peronu koji se puni ljudima.
– Stićemo do jutra.
– Nadam se.
Voz nas je primio. Kondukter posljednji ulazi, zatvara vrata. Željezničar
pištaljkom daje znak za polazak. Polako izlazimo iz stanice. Više nikada nisam
ovdje bila. Ali još nosim slike grada i ljudi, sliku čovjeka koji stoji na vratima
đačkog doma i prati me pogledom.
Prolaze gradovi. Iza nas ostaju planine. Kotlina siva, maglovita, mračna,
zagađena. Na dnu smo bili mi. Gradovi se guše, ljudi se guše, sunce je škrto.

Ljudi ravničari nikada se ne naviknu na planine. Sve ja to vidim, mada se
naziru samo svjetla u noći.
Naginjem se kroz prozor. Vjetar nosi čađ i prepoznatljiv miris željeznice,
poznat od najranijeg djetinjstva. Miris očeve uniforme. Ulazi na kapiju
muškarac visok, vitak, u plavoj uniformi i teškim cipelama, skida šapku, širi
ruke i smije se, redica među zdravim zubima, visoke rumene jagodice,
svilenkasta plava kosa zabačena unazad, oči sa žutim tačkicama. U sjećanju
se oči smiju, u sjećanju su znale oči i da sijevaju. Iza kuće travnjak, na njemu
postavljen sto, majka iznosi veliku crvenu šerpu sa bijelim tufnama. Smije se.
Otac odlazi u kuću da se opere i presvuče. Sjedamo za sto, čekamo.
– Danas je bila plata, – kaže – pet prekovrmenih vožnji. Znaš, Mirko se
ljutio zato što kum uvijek mene zove u noćne.
– A rođak ti je.
– Jednom ga je kum zvao, ali nije prihvatio. Ti imaš dijete na fakultetu.
Treba para, kaže.
Otac daje majci kovertu sa novcem. Sve će to ona da rasporedi – za
sestrino školovanje, za redovne dadžbine, za hranu, ostalo za ne daj
bože.
Druga slika. Svi sjedimo na travici. Tu je i sestra, majka u njenoj
plavoj haljini. Ljeto je. Otac siječe veliku lubenicu koja pod nožem puca.
– Jedra.
Sestra i ja dijelimo srce lubenice.
Uskoro će da se zarumene jagode ispod naših prozora koje je majka
sadila. Moje omiljeno voće.
Pred očima prolaze slike iz djetinjstva. Moja suluda jurnjava na ljubičastom
biciklu, stripovi od kojih bi ruke poprimile crnu boju, krađa voća, lastiš i duge
šetnje sa vokmenom na ušima. Sve sam to nekako bila zaboravila. Zašto te
uspomene sada dolaze? Slušanje glasne muzike zbog koje bi komšije skretale
pažnju majci. Prijatelji koji su ostali tamo. Da li ću ih zateći kad dođem kući? Ili
su se i oni rasuli?
– Stižemo. Valja nam preći u drugi voz – prenu me kumić iz misli.

ŠTA ĆEMO SUTRA BITI?

Na lokalnoj smo stanici. Škilje stanična svjetla u mutnom svitanju. Rijeka
ljudi izlazi iz voza i plavi stanicu. Prelazimo na drugi peron gdje nas čeka lokalni
voz. Vagoni druge klase stisnuti do kraja stanične zgrade. Unosim svoj
narandžasti ruksak, penjem se uz visoke stepenice voza. Svlada me umor i
neprospavana noć, provedena na prozoru i vjetru. Sjedamo na tvrde klupe.
Osjećam kako mi bride noge. Kosa miriše na čađ, rukama ne smijem dodirnuti
lice. Oči bodu. Grlo suvo. Žeđ. Polako krećemo. Ubrzavamo.
Iz susjednog vagona prelazi onizak, nabijen kondukter, zrika očima.
Pokazujemo mu karte.
– Učenici.
Šta ćemo sutra biti?
Putujemo. Sklapaju nam se oči. Naslonjena na svoj ruksak sanjam, uz
zvuk vagona. Du – du, du – du, du – du … Moj prvi prijatelj i ja stojimo na
željezničkom mostu i gledamo kako ispod nas prolaze vagoni natovareni
ugljem.
– Imam iznenađenje za tebe!
– Kaži.
– Pogledaj šta ovdje piše.
Na ogradi mosta urezana naša imena. Rastali smo se davno, ali na tom
starom mostu ostala su naša imena. Davno zaboravljeno, ali je eto uskrslo u
ovoj noći.
– Stižemo.
Ulazimo u naš grad. Stara, siva stanična zgrada. U daljini nazirem veliki
most, na čijim stepenicama smo pili vino iz iste boce, gledali ispod nas na
beskonačne vagone putničkih i teretnih vozova. Sanjali, pjevali, galamili u
noć. Pitali. Tražili. Optuživali. Na vratima života. A ispod su se gurali vagoni u
nedogled. Do novog mosta. Do sljedeće raskrsnice. Do daleke stanice. A mi
smo ostajali.

Izlazimo.
– Vidimo se.
Gledam za kumićem kako tone u željezničko naselje. Barake jedna do
druge, poredane duž pruge bude se u novo jutro, za koje ne znaju šta im
donosi. Neće ga dočekati majka na pragu. Ali otac od sinoć čeka.
Neizvjesnost. Doručak na stolu se hladi. Baka Mađarica koja pravi
najukusnije makovnjače u gradu. Nikada ne pominje majku. A ja ćutim.
Potonu ljudi u nama. Ali to nije zaborav.
Umorno prelazim preko pragova pruge, ponekad mi se izvrne noga na
velikom bijelom kamenju kojim su oštro posute tračnice. Nastavljam ulicom.
Još su usnuli prozori kuća pored kojih prolazima. Stajem na česmi na kojoj
požudno pijem vodu iz prljave ruke. Bijela česma, mala, niska, pored
raskrsnice. Iza česme mjesna zajednica u kojoj sam nastupala sa horom. Bio
je to moj prvi nastup. Ne znam koji sam razred bila. Prvi, drugi, treći … I
kasnije sam javno nastupala, ali je trema uvijek ostala ista. I uvijek sjećanje
na prvi nastup pred publikom. Stajem na binu i gledam ljude koji nas
znatiželjno posmatraju. Djeca budućnosti. Majka mi je šila crvenu haljinu za
tu svečanost. Sa bijelom kragnicom koju je sama heklala. Heklane haljine i
suknjice koje sam nasleđivala od sestre. Pored mjesne zajednice je bila
samoposluga gdje smo majka i ja odlazile da se podmirujemo. Ispunjavanje
dječijih želja prvog u mjesecu. Ili je to bio peti, možda deseti, kada je stizala
plata željezničarima.
U sjećanjima prolazim put.
Stižem kući.

Odlomak iz novele "Smijem li sanjati"

JESAM LI JA TO SEBI UMISLILA?

ČINI MI SE
DA MOJA SOBA
ODJEKUJE OD JAUKA.
VIDIM KAKO SE
NEBO MRAČI
SVAKOG JUTRA.
I SVAKE NOĆI
SPREMAM SE
NA VJEČNI POČINAK.

Kako izliječiti sebe samog? Kako se boriti protiv svojih strahova? Kako
potonuti u sebe, u svoju podsvijest i osvijetliti je razumom? Kako prebroditi
krize? Jedino je moguće samovati zatvoren među sopstvene zidove, suočiti se
sa sobom i plakati nad sopstvenim životom, beznadežno plakati zbog spoznaje.
Samosažaljenje?
Svaki moj izlazak među ljude bio je uvreda. Bol. Poniženje. Svaki moj
pokušaj da savladam sebe i da se mirim sa drugima bio je udarac koji zadajem
sama sebi. Zato sam se uvijek povlačila. Zašto ljudi imaju životnu potrebu da
provociraju druge? Je li to njihovo naslađivanje nad nemoćnim čovjekom?
Nisam im dozvolila da me isprovociraju, da me vide slabu. A bila sam više od
toga.
Šta je od svega bilo najteže? To što sebi nisam mogla dozvoliti da se
sukobim sa drugim čovjekom. Zato sam gutala i sebe grizla. A oni su od mene
upravo to očekivali. Kakvi su to ljudi? Možda neostvareni? Nesretni?
Nezadovoljni svojom sudbinom? A meni bi bilo dovoljno da bi bila sretna samo
da budem sama sa svojim knjigama. Zašto ljudi u drugima traže sebi lijek? Je li
to otrov koji nas omamljuje?
Zašto se ljudi ne okrenu sebi i sebe grade, umjesto što u drugima traže
svoju žrtvu? Zašto se slade tuđom nevoljom? Kada vas vide slabima, to je kao
kada zvijer osjeti miris krvi. To su, čini mi se, zakoni našeg civilizovanog društva.
Toliko o napretku i prosperitetu.
Oni govore u vaše ime. Oni kažu:
– Moraš se prikloniti nekome ko bi te podržao u tvojim pokušajima da
radiš.
– Je li to pravilo koje je postalo zakon i koje nam diktira kako da živimo?
Da preživimo?
Ne mogu. Sve to pokreće utrobu u meni koja bi van. Ja intenzivno
prezirem te ljude koji zavode običan narod. Zar smo toliko naivni da vjerujemo
drugima koji diktiraju naš život? Oni ljudsku svijest čine ispranom, obezličenom,
zavisnom. I mene bi učinili zavisnom.
A ja želim biti slobodna. Ne želim pripadati nijednoj grupi. Podati svoj
um, svoje poštenje, svoje nazore jednako je moralnoj prostituciji. To je kao da

me čovjek u prolazu pita da idem sa njim u krevet. A ja se toga gnušam iz dna
svoje duše. Ne mogu biti prostitutka. Znam da ću propasti. Znam da ću biti
bijedna. I znam da ne mogu očekivati pomoć. Ali toliko puta do sad sam bila
sama. I toliko toga sam preživjela: smrt, bolest, siromaštvo, rat, ludilo. Više se
ne plašim ničaga. Jer mi je svejedno i za taj bijedni život. Na kraju krajeva, ne
plašim se smrti. Plašim se samo ludila.
I tjeraju me u ludilo. Ljudi. Društvo.
– Ti jesi luda.
Kakvi su ljudi koji me uvjeravaju da sam luda? Ljudi koji će sve iskoristiti
samo da se domognu moći. Ne želim pripadati takvom društvu, takvim ljudima,
pa makar priznala da sam luda.
Niko te neće razumjeti.
Neće, jer su ispranih mozgova.
Propadam svjesna svoje ludosti. Ja imam samo ovaj život koji ne smije
biti okaljan. Samo ovaj svoj obraz i ništa više.
Sve je to boljelo. Boljelo što je čovjek takav. Boljelo što je društvo takvo.
Jednog jutra sam se probudila jaka. Jača od njih. Vratila sam
samopouzdanje i snagu da okrenem leđa ljudima. Sretna sobom. Zadovoljna
sobom.
Sama.
Kako sam to postigla?
Učila sam. Čitala. Pisala. Razmišljala o svakoj svojoj pomisli, svom
postupku, svakom koraku. O postupcima drugih ljudi. I još sam na početku. Ali
mnogo toga sada znam. To još nije dovoljno. Iskustvo nas uči. Imam još mnogo
toga da naučim. Da učim o sebi, o ljudima do kraja života. Ali ja sada imam
snagu. I volju. I samopouzdanje. Vraća se ponos i diže visoko moje čelo poslije
poniženja.
Za ponos mi služi što sam drugačija. Što sam u svojoj borbi sama. I jedina
mislim da je moja borba ispravna. Nije mi važno šta kažu ljudi. Ja imam svoj put.

Svoj cilj. Uz sva odricanja. Neka svi ostali kažu da sam u krivu, ja ću vjerovati u
svoja ubjeđenja. To je moj put sa kojeg ne silazim. Drugima je lako zaboraviti
sebe. Meni nije. Ja sebe na sebe podsjećam iz dana u dan i ne dozvoljavam sebi
da skrenem sa tog puta. Kako da sebe pogledam u ogledalo i ne zastidim se ako
se priklonim njima? Bilo kome. Ja vjerujem u sebe! Ja vjerujem u svoje djelo. Ja
se ponosim sobom i svojom žrtvom zbog djela. I to je jedino važno. Ja se
ponosim što sam drugačija od većine. Ja se ponosim što sam sama. Ja se, na
kraju, ponosim što stradavam i što ću biti žrtva.
Ja se zahvaljujem sudbini što mi je poklonila ovakav život iz kojega sam
toliko naučila. Naučila sam šta je patnja, šta je bolest, a šta ludost. I od ludosti
izliječih sebe još većom ludšću. A ludost je žrtvovati svoj život zbog snova.
Moje je liječenje bilo surovo. Možda liječenje još uvijek traje? Ono što su
nekada bili elektro – šokovi za psihijatrijske bolesnike sada su to socijalni
šokovi. A to je izopćenje iz društva. To je ekskomunikacija. Pa se nosite sa
samoćom i svojom prošlošću koju pokušavate zaboraviti, a oni vas sve vrijeme
podsjećaju na prošlost! Ekskomunikacija je nekada bila najsurovija kazna za
pripadnike zajednice. Tako su se ekskomunicirali i oboljeli od kuge. Priznajem
da sam kužna. Jer u svojoj glavi nosim spoznaju koju drugi možda vide, ali
nemaju snage da se bore. Nemaju hrabrosti i snage da ostanu sami. Teško je
biti sam. Ljudi se plaše samoće.
A šta sam ja sanjala u svojoj samoći? Velike snove. Samo sam tako mogla
liječiti svoju bol. Ako nemamo pravo na život samoinicijativno polažem pravo
na svoje snove. Svakoga dana, svakoga jutra ja ubjeđujem sebe da će se moji
snovi ostvariti. Samo treba raditi i vjerovati. I čudo će se desiti. Život je ništavan
ako nije udružen sa velikim snom. Prokrčiti sebi put do ostvarenja sna. Ali pri
tome ostati čovjek i ne ugroziti život i snove drugog čovjeka, kao ni sopstvenu
viziju etike u sebi. Mnogo je ljudi koji gaze leševe na svom putu. Mnogo je njih
koji grubo uništavaju tuđe snove. Mnogo je njih koji odlučuju o sudbini bližnjeg
svog. I o mojoj sudbini odlučuju drugi. Hoće li mi dozvoliti, hoće li mi omogućiti
pristup u svijet "normalnih" ili ću vječito ostati na margini?
Naučih se da skromno živim, ali da sanjam velike snove.
A i moji snovi su sada drugačiji. U njima se sunce budi. U njima se javljaju
boje.

Evo nekih od njih.
Srela sam čovjeka koji je bio dovoljno upućen u literarno stvaranje.
Dadoh mu moj novi rukopis. Brzo ga je pročitao. Još brže odgovorio. Rekao mi
je da veoma dobro pišem. Da je moja drama izvanredna. To je bila sreća za
mene. To je bilo ostvarenje moga sna. Konačno sam srela osobu koja će nešto
reći, nešto moje pročitati, posvetiti svog dragocjenog vremena meni i mom snu.
Drugi mi je rekao da moram puno čitati. Ja to i činim u svoje slobodno
vrijeme. A imam ga napretek.
Možda samo mislim da imam vremena. Jer ne znam koliko mi je vremena
od života ostalo. Zato žurim da napišem, da stavim na papir sve što je u meni.
Kada bih znala da ću sutra umrijeti požurila bih da završim svoje djelo. A
znam da ne bih stigla. Koliko je nas uspjelo da se dovrši? Koliko je djela ostalo
neostvarenih? Možemo li se ostvariti u mjeri u kojoj želimo?
Sanjala sam divan san.
Moja posljednja drama se prikazivala u pozorištu u mom gradu. A moj
grad nema pozorište. Na sceni sam gledala djevojku vrlo sličnu meni. Pozorište
je bilo puno ljudi koji su bez daha gledali u te glumce na sceni. A oni su govorili
tekst koji sam ja napisala.
Skrila sam se u mračni ugao pozorišta i sjedila na pomoćnom sjedištu.
Niko me nije prepoznao. Bez daha sam gledala scenu i drhtala. Drhtala sam od
straha, od uzbuđenja, od iščekivanja. Plašila sam se da će me neko pozvati i
tražiti od mene da odgovaram neki tekst koji ne znam, koji ne razumijem.
Plašila sam se tih riječi koje su glumci izgovarali. Isti osjećaj je bio kada sam ih
pisala u agoniji. Što sam plakala dok sam ih u sebi izgovarala.
Bila sam presretna i istovremeno preplašena. Hoće li moje riječi naići na
osudu? Na kritiku?
Probudila sam se iz sna oznojena. A šta ako se ostvari moj san? Jesam li
dovoljno jaka da to preživim? Jer svako djelo ima kritiku. O tome prije nisam
razmišljala.

Eto, još uvijek se plašim. Prestravljena sam, mada se približavam
ostvarenju svoga sna.
Smijem li sanjati?!