U istoimenoj Pirandellovoj drami šest lica traži pisca, no potraga je to, između ostalog, i za njihovim stvarnim ili imaginarnim, identitetima. U mostarskoj predstavi „Identitluk“ osam protagonista traga za vlastitim identitetima, ili barem onim što smatraju da se može skrivati za tim pojmom. Predstava je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog pozorišta, Narodnog pozorišta i Studija za izvedbene umjetnosti iz Mostara, autorski je to projekt redateljice Tanje Miletić Oručević i glumačkog ansambla a izvedena je u zahtjevnom ali i iznimno uzbudljivom istraživačkom procesu, druge večeri XXXVII Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom. Scenografiju i kostim potpisuje Sabina Trnka, muziku Husein Oručević, a dramaturgiju izuzetno bitnu za komad, Dragan Komadina.
Kako je predstava nastala? Rediteljica je dobila prijedlog Međunarodne organizacije za migracije za predstavu, ona je odabrala Mostar, kao mjesto nastanka, a za polaznu osnovu odabrani su eseji Amina Maaloufa iz knjige „Ubojiti identiteti“ odnosno „U ime identiteta“ i komad je praizveden koncem prošle godine. Odigran je i na ovogodišnjim 39. Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu, a selektorica Tina Laco, kao obrazloženje, navodi: „U ovome se autorskom projektu nominalno poigrava s pojmom identiteta sufiksom – tluk– time se nagovještava „lokalni karakter“, ali i ironizira, monologe i dramske situacije lokalnog (i nacionalnog) poimanja vlastitog identiteta. Predstava je građena na principu nagle izmjene različitih suprotstavljenih emenata – na početku, kroz verbalna, komička nadigravanja i isprazni pamfletizam, glumci grade tipove, da bi poslije, kroz iskazanu ranjivost i strah, pokazali intimne osobitosti svojih likova. I tome da se teško išta treba dodati.
Amin Maalouf /1949./ libanonski je romanopisac i esejist, živi i radi u Francuskoj, i autorima predstave svakako je bio najveći izazov kako jedan u osnovi nekazališni narativ, dakle esejističko štivo, oživjeti na sceni i preobući ga u kazališno ruho. Dramaturg Dragan Komadina taj zajednički rad i postupak sa glumcima ovako opisuje: „Riječ je o vrlo zahtjevnom i uzbudljivom istraživačkom procesu za glumce koji su kroz improvizaciju stvarali dijaloge, monologe i dramske situacije. Ovi su monolozi u dramaturškom smislu poslužili kao polazno višeglasje kojim je stvoren scenski svijet u kojemu su likovi bolno slični u insistriranju na kolektivističkim verzijama doživljaja svijeta. „Identitluk„ na iznimno satiričan i duhovit način progovara o kontaminiranosti velikim nacionalno-povijesnim naracijama, o zastrašujućem zadahu prošlog rata oko čijeg početka, tijeka i ishoda još uvijek ne možemo postići bilo kakav konsenzus“.
Redateljica, Tanja Miletić Oručević, u programskoj knjižici predstave, zapisuje: „Scena je magični prostor koji ima svoje rituale i svoje zakonitosti, a jedna od najvažnijih je da s nje ne smijemo docirati, poučavati gledaoca kao dijete i učiti ga o onome što treba misliti … Kompletna struktura predstave nastala je kroz vođenje improvizacije glumačkog ansambla“.
Predstava počinje kao neki uobičajeni seminar koji će se zvati „u ime identiteta“, kreće vrlo bezazleno, kroz viceve i pošalice, postupno nam se otkrivaju likovi koji komad nose, ali sa njihovim otkrivanjem, neprimjetno ali potom sve silovitije, nastaje kaos – međusobna vrijeđanja, svađe, psovke, netrpeljivost, gotovo fizički napadi. Identitet, barem ono kako ga ti likovi doživljvaju, osjeća se ugrožen, brani se, i u toj obrani ne bira sredstva, bez obzira da li je riječ o obrani nacionalnih, vjerskih ili rodnih mitova, stereotipa i duboko ukorijenjenih i skrivenih zabluda. Od početnog citata Amina Maaloufa: „Ljudi su više sinovi nego očevi svoga vremena“ neće ubrzo ostati puno, maske i krinke padaju, ogoljena lica traže ne samo svog pisca, oca na koga će se nasloniti, nego i prije svega zamišljeni, imaginarni identitet u koji će se sakriti i njime prekriti sve ono bitno i ljudski vrijedno što posjeduju.
Rasplamsalu borbu oko tako nevažnih stvari okončat će nešto što je iznad njih – moćna i nepredvidiva priroda. Potreban je, naime zemljotres da sve to okonča, da ih vrati u prirodno stanje stvari, da uvide gdje su – a dugo će scenom ostati lebdjeti pitanje jednog od sudionika „ZNA LI IKO GDJE SMO?“
Predstavu igraju vrlo predano i sa velikim žarom Ajla Hamzić, Fatima Kazazić Obad, Amela Kreso, Ivo Krešić, Jelena Kordić Kuret, Nedim Malkočević, Dražen Pavlović i Ivan Skoko.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković
