Jedan od rodonačelnika južnoslovonskog kazališnog ambijenta Branko Gavella je rođen 29. jula/srpnja 1885. godine u Zagrebu. Preminuo je u rodnom gradu 08. aprila/travnja 1962. godine. Široki je kazališni dijapazon Branka Gavelle. Bio je kazališni reditelj, ravnatelj teatra, teatrolog, kazališni kritičar, prevodilac i pedagog. Pisao je i pod pseudonimom Brankač i Aleksandar Mautner. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a filozofiju, germanistiku i slavistiku u Beču, gdje je i doktorirao 1908. godine.
Prvi radni angažman dobija 1909. godine u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici. U profesionalni rediteljski kazališni život ulazi 1914. godine, kada i potpisuje prvu režiju u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu.
Režirao je u gotovo svim južnoslovenskim kazališnim sredinama. Režirao je i u kazalištima u Češkoj, Slovačkoj i Italiji. Ukupno je postavio 279 dramskih i operskih djela pri čemu se posebno ističu režije hrvatskih i južnoslovenskih autora: Marina Držića, Ivana Gundulića, Tita Brezovačkog, Miroslava Krleže, Milana Begovića, kao i djela klasike (Shakespearea, Pirandella, Wagnera i dr.
Utemeljitelj je Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950), te jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953), danas Dramskoga kazališta “Gavella”. Bio je redovni član JAZU (1961), danas HAZU.
U kulturni život se javio 1910. godine kazališnim kritikama u zagrebačkom njemačkom dnevniku “Agramer Tagblatt”. Kritike je, uz manje prekide, pisao do 1918. godine, sarađujući istovremeno u “Savremeniku” i “Hrvatskoj njivi”.
Naročiti značaj njegovog teoretskog ispoljavanja sadržan je u spisima o problemima glumčeva stvaralaštva. Prvotno to analizira u Krležinu časopisu “Danas” (1934), postulirajući bit glume kao “suigru” između glumca i gledatelja, utemeljenu u psihološkoj “višesložnosti glumčeve ličnosti”.
Od 1950. godine objavljuje niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (Držić, Mažuranić, Šenoa, Vojnović i posebno Krleža), književnih “portreta” (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić) i nastavlja ranija istraživanja o “estetici kazališta i glume”, dok metodom teatrološke sociologije raspravlja o stilskim obilježjima hrvatskoga glumišta i njegovom odnosu prema svojem “kazališnom susjedstvu”.
Smisao i cilj vlastitog djelovanja Gavella je tražio u trajnoj i neraskidivoj uzajamnosti “književnosti i kazališta”, kojom je sinkretičkom formulom prožeta njegova rediteljska poetika i protkano književno stvaranje.
Od fikcionalnih djela objavio je deseterački “govorni zbor” pod nazivom „Pjesma radu“ (“Spremnost”, br. 62, Zagreb, 1943), a u rukopisu je ostao “govorni oratorij” u stihovima „Put Hrvata“ (1944; ostavština u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU), pisan manirom Nazorovih Hrvatskih kraljeva.
Dramska djela i operska libreta prevodio je s francuskoga, njemačkoga, talijanskoga, češkoga i engleskoga (Shakespeareov „Macbeth“, „Kako vam drago“ i „Henrik IV“).
Najznačajnija djela Branka Gavelle, u teorijskom smislu, sa kojima su uspostavljeni određeni kvalitativni standardi rada u kazalištu su: „Hrvatsko glumište“ – analiza nastajanja njegovog stila, Zagreb, 1953, 1971, 1982; „Glumac i kazalište“, Novi Sad, 1967; „Igralec in gledališće“, Ljubljana, 1968; „Književnost i kazalište“, Zagreb, 1971; Izabrana djela, PSHK, knj. 86, Zagreb, 1971, kao i „Drama i teatr“, Moskva, 1976.
Veliki kazališni mag, kao što je bio Branko Gavella, prisutan je u kazališnom životu južnoslovenskog ambijenta od sredine prve dekade pa do prvih godina šeste decenije XX vijeka.
Rediteljski angažmani Branka Gavelle, kada je u pitanju južnoslovenski kazališni prostor, vežu se, uglavnom, za tri područja, i to: Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.
U Hrvatskoj je Gavella najviše reditejlskih postavki uradio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Među tim rediteljskim postavkama treba naglasiti sledeće njegove režije u hrvatskoj nacionalnoj kazališnoj kući:
- „Messinska vjerenica“, sezona 1913/1914; „Boleslav“, sezona 1917/1918; „Divlja patka“, sezona 1917/1918; „Svijećnjak”, sezona 1917/1918; „Kako vam drago“, sezona 1917/1918; „Tajna“, sezona 1918/1919; „Othello“, sezona 1918/1919; „Opojenost”, sezona 1918/1919; „Osloboditelji”, sezona 1918/1919; „Alanku“, sezona 1918/1919; „Bezdan“, sezona 1918/1919; „Kao vihor“, sezona 1918/1919; „Knez od Semberije“, sezona 1918/1919; „Marojica Kaboga“, sezona 1918/1919; „Mercadet“, sezona 1918/1919; „Dijete Ljubavi“, sezona 1919/1920; „Stradaoci”, sezona 1919/1920; „Slugani”, sezona 1919/1920; „Smrt Smailage Čengića“, sezona 1919/1920; „Galicija“, sezona 1920/1921; „Liječnik u dilemi“, sezona 1920/1921; „Ljubav bdije“, sezona 1920/1921; „Materinska ljubav“, sezona 1920/1921; „Ukroćena goropad“, sezona 1920/1921; „U Bečkom novom mjestu“, sezona 1920/1921; „Ponoć”, sezona 1921/1922; „Dubravka“, sezona 1922/1923; „Golgota“, sezona 1922/1923; „Sin”, sezona 1922/1923; „Kralj Rikard III“, sezona 1923/1924; „Veličajni rogonja”, sezona 1923/1924; „Požar strasti“, sezona 1923/1924; „Vučjak”, sezona 1923/1924; Maškarete ispod Kuplja“, sezona 1923/1924; „Adam i Eva“, sezona 1924/1925; „Baš Čelik“, sezona 1924/1925; „Božiji čovjek“, sezona 1924/1925; „Michelangelo Buonarroti“, sezona 1924/1925; „Noć svetih triju kraljeva ili Kako god želite”, sezona 1924/1925; „Diogenes ili Sluga dveh zgubljeneh bratov“, sezona 1925/1926; „Pustolov pred vratima”, sezona 1925/1926; „Pirovanje”, sezona 1925/1926; „Sveta Ivana“, sezona 1925/1926; „Požar strasti“, sezona 1933/1934); „Suton”, sezona 1933/1934; „Postojani princ”, sezona 1934/1935; „Konjanička izvidnica“, sezona 1935/1936; „Matija Gubec“, sezona 1935/1936; „Nasukani”, sezona 1935/1936; „Svadba Krečinskog”, sezona 1935/1936; „Na Božjem putu”, sezona 1936/1937; „Subota”, sezona 1939/1940; „Pir mladog derenčina”, sezona 1939/1940; „Slava njima!”, sezona 1939/1940; „Bezdan“, sezona 1940/1941; „Ifigenija na Tavridi“, sezona 1940/1941; „Sin domovine”, sezona 1940/1941; „Povratak”, sezona 1940/1941; „Večeras improviziramo”, sezona 1940/1941; „Razbojnici”, sezona 1940/1941; „Hasanaginica“, sezona 1941/1942; „Husein-beg Gradaščević“, sezona 1941/1942; „Zora uskrsnuća“, sezona 1941/1942; „Majstori“, sezona 1942/1943; „Minna von Barnhelm“, sezona 1942/1943; „Vilenik”, sezona 1943/1944; „Kazna“, sezona 1948/1949; „Suton“, sezona 1949/1950; „Divlja patka“, sezona 1950/1951; „Vučjak”, sezona 1950/1951; „Agamemnon“, sezona 1951/1952; „Leda“, sezona 1952/1953; „Cezar i Kleopatra“, sezona 1953/1954; „Diogenes“, sezona 1959/1960; „Diogenes ili Sluga dveh zgubljeneh bratov“, sezona 1959/1960; „Dubravka“, sezona 1960/1961, u produkciji HNK Zagreb.
Pored zagrebačkog HNK, Branko Gavella je, kada je riječ o hrvatskom kazalištu, režirao i značajan broj predstava u Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnjem, GDK „Gavella“. Treba pomenuti sledeće komade u GDK, koje danas nosi njegovo ime: Miroslav Krleža, “U logoru” (1954) i „Golgota“ (1954); Marijan Matković, “Na kraju puta” (1955);
William Shakespeare, “Kako vam drago” (1955); Jovan Sterija Popović, “Kir Janja” (1956); Slavko Kolar, “Svoga tela gospodar” (1956); William Shakespeare, “Macbeth”, (1957); Graham Green, “Zatvorene sobe”, (1959) i Marin Držić, “Tirena”, (1959).
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina Branko Gavella potpisuje dvije režije u sarajevskom Narodnom pozorištu, i to: „Dundo Maroje“ (sezona 1942/1943) i „Hamlet“ (sezona 1942/1943), u produkciji NPS.
Dva velika teatarska centra u Srbiji (Novi Sad i Beograd) su značajni za režije Branka Gavelle. U Novom Sadu režira na sceni SNP, koje se u tom razdoblju, kada Gavella u njemu potpisuje režije, naziva, prvo, Novosadsko – Osječko pozorište, a potom i Narodno pozorište Dunavske banovine. Na pomenutoj(im) scene(ama) Gavella je rediteljski uobličio sledeće komade:
- „Leda“, sezona 1929/1930; „Rodoljupci“, sezona 1929/1930; „Topaz“, sezona 1929/1930; „Na tri kralja ili kako hoćete“, sezona 1929/1930; „Na kraju puta“, sezona 1930/1931; „Bekstvo“, sezona 1931/1932; „Dubrovačka trilogija“, sezona 1931/1932, u produkciji Novosadsko-Osječkog pozorišta
- „Hamlet“, sezona 1937/1938; „Bogojavljenska noć“, sezona 1938/1939, u produkciji Narodnog pozorišta Dunavske banovine.
Režije Branka Gavelle u Beogradu vezane su za dva pozorišta i to: Narodno pozorište i Jugoslovensko dramsko pozorište. Među rediteljskim postavkama u Beogradu treba naglasiti sledeće komade Branka Gavelle:
- „Karlova tetka“, sezona 1926/1927; „Magbet“, sezona 1926/1927; „Pirovanje“, sezona 1926/1927; „Ukroćena goropad“, sezona 1926/1927; „Džaz-band“, sezona 1927/1928; „Henrik IV“, sezona 1927/1928; „Sirano od Beržeraka“, sezona 1927/1928; „U agoniji“, sezona 1927/1928; „U Bečkom Novom Mestu“, sezona 1927/1928; „Dogoreli krov“, sezona 1927/1928; „Dubrovačka trilogija“, sezona 1928/1929; „Gospoda Glembajevi“, sezona 1928/1929; „Hasanaginica“, sezona 1928/1929; „Rodoljupci“, sezona 1928/1929; „Henri IV“, sezona 1952/1953; „Henri IV“, sezona 1952/1953; „Kir – Janja“, sezona 1955/1956, u produkciji Narodnog pozorišta Beograd
- „Dubrovačka trilogija“, sezona 1957/1958; „Ifigenija na Tauridi“, sezona 1959/1960, u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
Kazališni komadi, obično, traju onoliko koliko traje i njihovo repriziranje, a onda nestanu. Međutim, režije Branka Gavelle, iako je poslednja urađena početkom 60-ih godina XX vijeka, ostaju da se pamte u pričama još uvijek živih protagonista ili gledatelja. Ne rijetko mnogi od savremenih reditelja, a pogotovo ako su bili Gavellini studenti, naglašavaju kako bi neko scensko rješenje izgledalo u vizuri ovog velikog reditelja južnoslovenskog prostora.
Njegove režije ostaju i kazališnim profesionalcima da bi se njima bavili i u njima pronalazili sve ono što nije diletantizam, provincijalizam i banalizacija u kazališnoj umjetnosti. A Branko Gavella je bio najoštriji kritičar takvog stanja „duha kazališne svijesti“.
Tekstovi dramskih spisatelja, a pogotovo oni koji su adaptirani ponekad i nisu toliko zanatski vješti. Da bi se neko bavio kazališnim pisanjem zanat je bitan preduslov. Ono što je značajno bilo za Branka Gavellu prilikom odabira dramskih predložaka, koje će rediteljski uobličiti, je to što su po svojoj sadržajnoj i dramaturškoj strukturi imali malo sličnosti. Ali svi tekstovi ispod kojih stoji rediteljski Gavellin potpis su slični po zanatskom umijeću. I to je ono što imponuje u ovim predlošcima. A uostalom i ništa se drugo nije ni moglo očekivati od velikog kazališnog maga.
Odabrao je Branko Gavella mnogo dramskih predložaka koje je rediteljski uobličio za hrvatska kazališta.
Ništa drugačija situacija u odabiru dramskih predložaka nije bila kod Branka Gavelle ni kada je radio van Hrvatske. Naprotiv, imao je ozbiljan kriterij koji je nastojao da stavi u istu ravan spisateljski i rediteljski zanat. Jer, ipak u tom razdoblju, kada Gavella režira, dramski pisci su bili u određenom smislu i kvantitativno, a i kvalitativno za korak ispred rediteljske generacije.
Ali mnogi od njih, a pogotovo oni južnoslovenski, su se izrodili u velike dramske pisce zahvaljujući tome što ih je za scenu rediteljski uobličavao Branko Gavella.
Prateći dramske predloške koje je rediteljski uobličavao na južnoslovenskim kazališnim scenama Branko Gavella, može se zapravo pratiti svojevrsna istorija dramskog pisanja i autora u gotovo pola decenije XX vijeka. Dramski spisateljski dosezi su imali određene vrednote ako ih „pod svoje“ rediteljski uzme Gavella. Zajedno su on kao reditelj i dramski pisac postizali vlastite umjetničke domete sa čime je dobijao repertoar konkretnog kazališta, pa i cjelokupni dramološki južnoslovenski prostor. Budući da je Gavella neizostavno insistirao na spoju književnosti i kazališta u izražajnoj ravni, dramski tekst je za njega uvijek morao da bude dobra literatura da bi prvo bila izvedena, a potom i da bi privukla pažnju kazališnih poslenika i gledatelja. A Gavella je svojim odabirom dramskih predložaka, koje rediteljski uobličavao, to i radio. Od dobre dramske literature pravio je još bolju svojim nadogradnjama, a od kazališnog čina pravio vrhunski umjetnički događaj.
Pišu: Srđan Vukadinović i Jakov Amidžić
Foto: Dejan Đurković
