BOG MI TO NEĆE OPROSTITI!

(JEDNOČINKA)

ULOGE:
PATRICIA
DOKTORKA – PSIHIJATAR
MEDICINSKA SESTRA
ČOVJEK NA ULAZU
ČOVJEK
PROSJAKINJA
Pacijenti u Domu zdravlja
Ljudi na ulici

(Scena prikazuje zgradu Doma zdravlja, ispred je veliki parking na kojem su
parkirana kola hitne pomoći. Ispred Doma zdravlja je nekoliko pacijenata sa
maskama na licu. Dolazi žena srednjih godina u crnom mantilu, sa maskom na
licu. Na ulazu u Dom zdravlja je čovjek, takođe sa maskom, koji pacijentima
mjeri temperaturu i dalje ih upućuje u Dom. Žena mu prilazi, čovjek joj mjeri
temperaturu čela.)
ČOVJEK NA ULAZU: (Pošto je ženi izmjerio temperaturu.) U redu je. Gdje
idete?
PATRICIA: U Centar za mentalno zdravlje. Redovna kontrola.
ČOVJEK NA ULAZU: Izvolite. Molim vas, ne skidajte masku. Samo da
dezinfikujemo ruke.
(Patricia pruža dlanove koje on dezinfikuje.)
PATRICIA: Hvala.

(Patricia ulazi u Dom zdravlja; prolazi niz hodnik i silazi stepenicama u podrum
zgrade. Ulazi u Centar za mentalno zdravlje. Prilazi šalteru.)
PATRICIA: Dobar dan.
MEDICINSKA SESTRA: Dobar dan, Patricia.
PATRICIA: Došla sam na kontrolu, kao što ste mi rekli prošli put.
MEDICINSKA SESTRA: Sad ću obavjestiTi doktorku. Primiće te u sobi za
intervencije. Sačekaj malo. Izvoli sjesti.
(Patricija sjeda na klupu u čekaonici. Okolo je još nekoliko lica koji čekaju svoj
red. Svi su u nekom stanju apatije. Prazno gledaju ispred sebe. Patricia ih
posmatra. Vadi neku knjižicu iz torbe i čita je.)
MEDICINSKA SESTRA: Izvoli, Patricia.
PATRICIA: Prošli put sam čekala pet sati da me doktor primi. Zato sam ponijela
knjigu da čitam. Danas je to nešto brže. Hvala vam. (Ulazi u sobu poslije
kucanja na vratima.) Dobar dan.
DOKTORKA: (Sjedi za stolom na kojem se nalazi računar, rokovnik i olovka.
Mlada je žena, sa maskom na licu.) Dobar dan. Izvolite, sjedite. (Patricia sjeda.
U krilu drži svoju torbu.) Kako ste? Kako se osjećate?
PATRICIA: Dobro sam. Svjesna sam kako prolaze dani po tabletama koje pijem
svake večeri da bih mirno spavala. Svejedno, mirno ne spavam. Sanjam …
DOKTORKA: Kakvi su to snovi? (Doktorka sve zapisuje.)
PATRICIA: Majčina bolest, očeva smrt, sanjam rat, sanjam smrt, ona me odnosi
daleko, ponekad sanjam sestru kako zajedno šetamo kroz grad u snijegu i
jedemo pečeno kestenje, sanjam svoje ljubavi kako ginu u ratu, sve moje
ljubavi, sanjam svoj dolazak pred Boga … Sanjam …
DOKTORKA: Imate li tegoba?
PATRICIA: Majka mi je bolesna … Nepokretna … Brinem o njoj. (Pauza.
Doktorka piše.) Ali ima nešto lijepo u mom životu. To su knjige koje čitam. To
su pjesme, priče i drame koje pišem.
DOKTORKA: Znači, ispunjeno vam je vrijeme?

PATRICIA: Moje pisanje je poruka čovjeku, ljudima. Ja ne komuniciram sa
ljudima. Usamljena sam. I što bih rekla drugom čovjeku, ja pišem. Pišem kad
sam nesretna, kad sam revoltirana, kad sam tužna …
DOKTORKA: A kada ste sretni?
PATRICIA: Tada nemam potrebu da pišem. Tada sam sretna. Ali se to rijetko
dešava. Obično kada napišem nešto, tada sam sretna. (Pauza. Doktorka piše.) U
posljednje vrijeme počela sam da prevodim svoje priče i pjesme na engleski
jezik. Znate, nekada sam željela da studiram engleski jezik i književnost. Čitav
svoj život sam učila engleski jezik i pisala knjige.
DOKTORKA: Kada ste završili fakultet? Prije bolesti? Kako vam se to desilo?
Zašto?
PATRICIA: Ne. Ja sam završila fakultet poslije nervnog sloma. Poslije bolesti
borila sam se da i sebi i drugima dokažem da ja to mogu, da hoću, da želim. Ali
uzalud. Ja se ne mogu vratiti među žive. Ja sam odstranjena iz društva, iz
zajednice. Ja sam kužna.
DOKTORKA: Zašto mislite da ste kužni?
PATRICIA: Niko ne želi biti sa mnom.
DOKTORKA: Možda ni vi to ne želite?
PATRICIA: Kada bolje razmislim, mislim da ste u pravu. Imam toliko vremena
na raspolaganju, a tako malo vremena za druge ljude.
DOKTORKA: Eto, vidite.
PATRICIA: Problem je što ne mogu dobiti posao.
DOKTORKA: Vi mislite da je to zbog bolesti?
PATRICIA: I zbog bolesti. Kažu mi da se politički angažujem. Kako ću? Ti
ljudi gore … Ja ih se gnušam. Ne mislim da su iskreni. Pravedni. Dobri. Da misle
na nas, male, obične ljude. Ne vjerujem nikom.
DOKTORKA: Zašto ne vjerujete? Trebali biste vjerovati. Čovjek ne može
živjeti bez vjere.
PATRICIA: Pokušala sam. Nekada sam slijepo vjerovala svakome. Pa sam
iznevjerena.

DOKTORKA: To ne mora biti istina. Nisu svi ljudi isti. Morate vjerovati
nekom. Da biste imali duševni mir.
PATRICIA: Kome? (Pauza.) Znate, kada se uželim razgovora sa čovjekom,
prošetam ulicom, dođem do onog uličnog svirača. Znate, onaj što na centru svira
gitaru. Znate, on je Rus. Tako je ponosan što su Rusi prvi pronašli vakcinu
protiv Covid – a. Razgovaram sa njim. Potom odem u neku prodavnicu polovne
robe i ispričam se sa prodavačicom. Šta se sve može naći u tim trgovinama, za
marku, za dvije, tri … Prošetam do rijeke, parka … I tu se ispričam sa nekim
ljudima koji imaju vremena na pretek. I to je sve što imaju. To su moji društveni
kontakti. Zanosim se mišlju da stanem pored onog svirača na ulici i da recitujem
pjesme. Staviću svoj šešir pored njegovog. On će da svira, a ja ću čitati stihove.
Eto, takva bi mi mogla biti budućnost. Ili da prevodim knjige. Ali to je tako
bijedno plaćeno.
DOKTORKA: Vi ste veoma inteligentni. Kako vam se to desilo? Šta vi mislite,
šta je bio uzrok vaše bolesti?
PATRICIA: Moja majka je oboljela kada je mene rodila. Od kako znam za sebe
svjesna sam činjenice da sam ja kriva što je ona postala invalid mojim rođenjem.
Ali to je tek početak. Krivim sebe. Ne samo za to. Ja sebe krivim za sve. I uvijek
tražim krivicu u sebi. Šta god da se oko mene dešava, ja sam odgovorna. Ja sam
nesposobna da živim. Da funkcionišem kao svi ostali oko mene. Naučena sam
da slušam. Da budem poslušna. Slijepo poslušna. Naučena sam da ćutim i da
nikada ne odgovaram. Da sve trpam u sebe. Ali istovremeno ta moja bolesna
majka je u meni uništila svako samopouzdanje. Svaku vjeru u sebe. A poslije
svih krahova u mom životu, kako da vratim samopouzdanje? (Pauza.) Učili su
me u djetinjstvu da su ljudi u svojoj osnovi dobri. Kasnije sam se uvjerila da nije
tako. Ljudi nisu dobri. Većina njih. A zašto? Zato što su i sami frustrirani.
Nesretni. Nisu oni loši zato što je njima dobro. I njima je loše. Ali ja sam sebe
učila da se povlačim kada mi je loše. Da pokušam sebe da razumijem. A ljudi se
ne trude da sebe razumiju. Zato postaju zli. Jer zlo vide van sebe. Nikada u sebi.
(Pauza.) Da. Šta se još dešavalo u mom životu što je sve ovo izazvalo. Kada je
počeo rat moj otac je poginuo. Tada sam napustila fakultet. Studirala sam
književnost. Svašta sam radila u ratu da bih preživjela. Bila sam ponižavana.
Bila sam siromašna. Bila sam bijedna. Ponekad mislim, kao da se sjećam, da
sam bila i silovana. Ne sjećam se dobro. Bila sam izbjeglica. I na kraju desila se
moja bolest. (Pauza.) U potpunosti mi je uništeno samopouzdanje. Sada sam
psihijatrijski bolesnik.

DOKTORKA: To ne mora da znači da je svemu kraj. Imate li suicidne ideje?
PATRICIA: Više nemam. Samoubistvo mi Bog ne bi oprostio. Nekada sam
priželjkivala smrt. Sad kada je spriječene moja smrt, ja se plašim da izvršim
samoubistvo, jer biste me vi vjerovatno spasli. I šta onda? Sve bi još gore bilo
no što jeste. Ja sam se borila u životu. Borila sam se da se vratim u društvo, na
posao. Ali se i dalje ne predajem. Ja radim. Ja radim na sebi. (Tišina. Doktorka
piše.) Nikada prije u životu nisam plakala. A onda je iz mene sve provalilo. Ja
već sedamnaest godina plačem. Ja vrištim. Ja grcam. A zašto? Zato što sam
izgubila sebe. Što sam zaboravila da trebam pisati. (Tišina.) Zašto me sve to
pitate? Možete li vi meni pomoći? Osim što mi dajete redovnu terapiju. Možete
li mi naći posao? Obezbijediti egzistenciju? Ja ne mogu prespavati svoj život.
DOKTORKA: Na žalost, tu vam ne možemo pomoći. Možemo vam dati
socijalnu pomoć. Vi na to imate pravo.
PATRICIA: Za ovih sedamnaest godina vidjela sam cio svoj život u
retrospektivi. Saznala sam sve o sebi. Sve o ljudima koji su me uglavnom činili
nesretnom. Da li moram biti dovedena uslovima života do samoubistva, a da
samoubistvo ne učinim? Da preživim svoje samoubistvo? (Pauza. Doktorka
piše.) Ja ne znam da se branim. Ja ne znam kako da odgovorim čovjeku. Ja sam
bespomoćna u komunikaciji. Zato je moje pisanje terapija. (Pauza.) Da ja pitam
nešto vas? Kakva je moja budućnost?
DOKTORKA: To niko ni za sebe ne zna reći. Možda sutra nećemo doživjeti. To
zavisi prije svega od vas.
PATRICIA. Šta da radim?
DOKTORKA: Pa eto, pišite.
PATRICIA: A od čega ću da živim? Da recitujem na ulici?
DOKTORKA: (Gleda je značajno. Potom piše.) Znate, socijalna pomoć …
PATRICIA: Nije dovoljna da preživim … Da … Smijem li razmišljati o
budućnosti? Ja sam užasnuta kada mislim o svom životu … Imam užasan strah.
Da li je normalno brinuti o svojoj budućnosti? Da li je normalno planirati svoj
život? Da li biste i vi osjećali isti strah da izgubite taj svoj posao? Da ovisite o
drugom?

DOKTORKA: Da. Strah je normalan. Dozvolite da vaš strah prođe kroz vas.
Pokušavajte i dalje.
PATRICIA: Ali sljedeće godine ja punim pedeset godina. (Tišina. Doktorka
piše.)
DOKTORKA: Dobro. To je sve. Dođite na kontrolu za dva do tri mjeseca.
PATRICIA: I to je sve?
DOKTORKA: Da.
PATRICIA: U redu. I dalje neizvjesnost. (Tišina.) Hvala. Doviđenja. Kako da
preživim tu neizvjesnost? Terapija … Spavati …
(Patricia izlazi. Na prijemnom šalteru joj vraćaju zdravstvenu knjižicu. Ona
prolazi kroz hodnik i izlazi iz Doma zdravlja. Pored puta sjeda na jednu klupu i
počinje da puši cigaretu. Prolaznici prolaze pored nje. Počinje da pada kiša. Ona
i dalje sjedi na klupi.)
Jesam li izliječena? Jesam li zdrava? Konačno kada sam sve preživjela?
(Jedan prolaznik iznenada se sagne do Patricije, uze joj ruku u svoju i stavi
lagano novčić u njenu ruku, stegne joj šaku i nastavi da hoda niz ulicu. Patricia
drži ispruženu šaku i u njoj novčić.)
PATRICIA: Sada sam i prosjak.
(Prilazi joj mala prosjakinja, duge, crne, čupave kose.)
PROSJAKINJA: Imaš novčić?
PATRICIA: Imam. Evo ti.
PROSJAKINJA: Hvala. Živa bila. Baš si mi lijepa.
PATRICIA: Hvala ti. Puno mi znači.
(Djevojčica odlazi. Patricija ustaje sa klupe i odlazi niz ulicu. Opšti metež na
ulici. Kola hitne pomoći dojure, sviraju. Medicinari iz kola vade na nosilima
vezanog pacijenta. On vrišti, viče nerazumljivo, ječi.)
PATRICIA: (Stoji pored kola i gleda u pacijenta.) Bog mi to neće oprostiti …

(Ljudi se skupljaju, željni senzacije. Patricija stavlja kapuljaču na glavu i
odlazi.)

(Zamračenje)

SLAĐANA JOVIČIĆ