Umjesto novogodišnje čestitke zavičaju
KAKO JE PONOVO POZLAĆENA ZLATARSKA ULICA U TUZLI
Dočekujem dvadeset i sedmi Božić i Novu Godinu u Norveškoj. U Zemlji Vikinga. I kao rijetko kad oboje. Obično bih o Božiću bio ovdje, a za Novu Godinu u Bosni. U svakom od zavičaja po jedan blagdan, da podijelim radovanje. Ovoga puta neće moći. Sjedi djesi, savi se, što bi rekli Pazarci i – maštaj. S maskom!
Jutros me budi mrak. Ovdje u ovo doba godine ne budi vas svjetlost nego mrak, tmuša i tišina. Božić je pa ustajem rano da čujem crkvu. Ali ništa, ni zvona ni ezana, Ne čuje se ni lavež pasa, samo mrak i tišina i malo mraza, tek toliko da osjetiš da je zima.
Nastojim da glumim normalan život.
Razaslao sam novogodišnje i božićne čestitke, na sve četiri strane. Po tom pitanju sam staromodan. Zastario. Zaostao. De mode. Ali šta ću, takav sam. A po čemu bih znao da nema više dvijehiljade dvadesete. Ružno doba. Upozoravajuće. Kako bih inače znao da je više nema i da se samo ušuljala u tu dvijehiljade i dvadeset prvu. Tajno. Inkognito, nije ustvari ni otišla nigdje samo se proteže ko svaka “zla godina” a čekamo da je neko ugasi i upali nam novu puni praznih očekivanja.
Da mi je kako da je arhiviram i smjestim u nepoželjno sjećanje.
Ostaje mi tako da jednom od zavičaja, umjesto novogodišnje čestitke, napišem pismo. Da se ne zaboravimo. Da se ne oglušimo jedni od drugih. Da se ne otuđimo, jer tuđina je tuga pregolema!
Ovoga puta to je Tuzla, grad soli i uglja.
Kao u svakom gradu s imenom i tradicijom postoje i u Tuzli mjesta koja neizostavno, svakodnevno posjetim.
“S dobrojutro gospođo kozo” prvo pozdravimbronzanu kozuu malom šumarku ispred gradskog hotela “Tuzla” . Žalim je što će proživjeti “život” u ovom gradskom breziku a da nikad neće osjetiti miris jarca, što će ostati udavačaa, koza jalovica.
Na centralnom gradskom trgu, ne mugu da mu se sjetim imena pa tražim pomoć od moje savjetnice, mlade pravnice u Brčkom sa stalnim mjestom prebivališta u Tuzli, Amre Islamović. “Kako ćeš se, veli ova mudra magistrica prava, sjetiti imena nečega bezimenog. Mi za taj trg jednostavno kažemo “kod Meše i Issmeta”.
Meša i Ismet, bronzane ikone Tuzle; s poštovanjem se naklonim ovim velikanima očekujući svaki put da ću vidjeti i trećeg, Derviša Sušića. Ne odlučujem niočemu u Tuzli ali volim i cijenim Sušića. Volim i najljepši bosanski suvenir – zvekir na kome je s naličja utisnuta baš njegova misao o Bosni. (“Gospodaru moj, zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja, koju ne vrijedi osvajata, najmanje držati, podnijeti je jedino možeš za prijatelja”) I mislim da mu je mjesto da bude treći list ove tuzlanske djeteline kulture.
Cignska je tuga pregolema
U gradu uglja i soli logično je da ima i Soni trg. Po soli je grad i dobio ime i to ga još hrani. Soni trgje sada omiljeno mjesto za večernje izlaske tuzlanske omladine. A zapravo je zanimljiva pozornica grada, portret Tuzle uživo. Tu možeš osjetiti kako grad diše. Naslanja se na još od davnina poznatu tuzlansku kafanu “Sloboda”, s najdebljom hladovimom u Kantonu, gdje godinama stoluje moj gimnazijski drug Mijo Hrgovčić. Solidno se etablirao u Tuzli, primio se, hoće ga i zemlja i voda i hava, kaakvog god da je stepena čistoće. ,
Na ovajtrg mene je privuklonešto drugo.?
Iz kafanice koja se neplanski ,poput divlje gradnje, uvukla u ovaj elitni gradski prostor se čujesjetna, malo raštimano doduše, pjesma “Ciganin sam al najljepši.”
Trojica mlaïh Roma,za stolom vani piju tuzlansko pivo iz flaše, puše sarajevsku Drinu i ne brinu što planetom hara neki smrtonosni virus Korona koja i ne znači ništa na njihovom jeziku i baš ih briga. Imaju za pivu i kutiju Drine, a sutra je novi dan.
Njihvo je ovo ćoše, kafanica tri sa tri i tri stola vani, zastrti kariranom plastičnom mušemom.Kafana ima mali šank i muziku uživo, harmonikaš i pjevačica sa svojim repertoarom koji očito para uši nargila generaciji za stolovima u velikoj terasi Sonog trga. Ali, meni sve to ne djeluje usamljeno, niti je za žaljenje i prezir. Naprotiv. Po onoj “vi svoje, mi naše”. Mene se ugdno čak dojmila ta slika, kao iz kakvog filma o Ciganima i njihovoj sreći i tugi. “Ciganska je tuga pregolema” čuje se ta sjetna pjesma kroz otvorena vrata iz birtije, dok nargila generacija na tu kraj njih tjera svoj večernji bluz. ITuzla puši nargilu. Puši kruške i jabuke, puši vanilu i pokoju travu. Uz slogan “travu sušimo da je pušimo” i sluša grčko-tursku- rumunsku muzku. Jedino izgleda Cigani drže do tradicije i svoje pjesme. Slava Ciganima!
Čovjek koji je vratio Panonsko more.
Ima Bosna more i bez Jadranskog, koje joj otimaju i s juga i sjevera. Nije baš more alije voda morska, slana da ne može biti slanija. Samo je u Mrtvom moru slanija. Tuzlaci je zovu jezera, ili “Panonika”. A meni se hoće da živim kraj mora iako bježim od mora ko od kuge, “nauživao” sam se mora, ma kakvog mora ja sam imao okean i to Atlanski pet godina i zakleo se da više nikad neću ni blizu mora. I našao sam mjesto u Norveškoj, gdje su inače skoro svi gradovi uz more, jedan koji nije- Sarpsborg. I kad sam mogao da biram ; velim e tu ću. Ali mi ovo tuzlansko ne smeta. Ono je ustvari samo sezonsko, ljtnje, zimi se vrati opet tamo odakle je i došlo i do proljeća grad je bez jezera.
Kako je ponovo pozlaćena Zlatarska ulica u Tuzli
U okolnostima opšte zbunjenosti, kolektivnog i individualnog straha i opreza, planetarne hipnotisanostii bezizlaza Tuzla je ljetos, konkretnije i preciznije u avgustu, pokazala da je grad zanimljivih posebnosti. Da je ta Butum Tuzla grad svojevrsnih senzacija. I da nije samo grad zbunjujućih sjećanja , koja su tako uprkos različitim mišljanjima i komnetarima, ukazujući na daleku geološku prošlost, vratila ovome gradu Panonsko more.
Ulice su ogledalo grada. To im stoji u imenu- (u)lice. I odkad je ljudi i gradova. Ima doduše, uvjerio sam se, i bio u njima, gradova bez ljudi ali to je druga tragičnija priča.
Tuzla ima malu uličicu poetičnog imena Zlatarska. Nekad, vaktile tu su stolovali tuzlanski zlatari i juveliri. A onda je ostavljena, ni zlata ni zlatara, prepuštena samoj sebi, zaboravljena i zapuštena i to u samom centru Stare Tuzle, u srcu grada. Uz samu Kapiju, to sveto mjesto, to hodočašće Tuzle, kome se svako ko kroči u ovaj grad pobožno poklonii pomoli se za duže nevino stradale tuzlanske mladosti.
Zlatarska ulica je jednostavno zaboravljena, Otišli zlatari ostavili ulicu kao da je neko ukleo.
Sve do jednom! Dok nije zapela za oko mladom tuzlanskom slikaru i galeristi Mirsadu Hadžiefendiću, koji je ovdje u ovom sokačetu, u ovj čikmi, kojoj je samo vrijeme i okolnosti prekrilo ljepotu i čemu samo treba dati nekadašnji sjaj, treba je malo redizajnirati i prilagoditi novom ukusu i namjeni. Da “Kuću kućom čine lastavice” i “Da je ulica ptica koja nisko leti” i da se uz malo entuzijazma i svježih ideja, tom kaldrmisanom sokažetu može vratiti zlatni sjaj i bez zlatara. I desilo se to što se desilo. Mirsad, Šejla, Nasiha, Ermin, Emil, Muhamed, Adnan … svako po svom ukusu i znanju dizajnirali su novi portret ove tuzlanske ulice, koja više nije bila samo ulica.
Nisam najprije ozbiljno shvatao Mirsada i njegovu ideju oko Zlatarske ulice iako cijenim ljude koji malo govore a dosta rade. Od bišve ulice samo je nebo nad njom ostalo isto.
Bilo je u toj avanturi mladih Tuzlaka i inata i prskosa i rizika bogme i hazarda mladalački naivnog u vrijeme opštih ograničenja i zabrana, ali ne da se Tuzla. Ne da se Butum Tuzla. Tako je ta ničija ulica postala šarmantna ljetnja pozornica Tuzle , gdje su mogli i dolazili da pokažu šta znaju i umiju, mladi i stariji stvaraoci okle hoće, bez obzira ko su, i odakle su. I dolazili su u Tuzlu ko u svoju kuću, jer Tuzla takva i jeste, ne priznaje ni podjele i različitosti, nego i dalje poåtuje i tako žvi po onoj ; “gost je mio, koje vjere bio”.
Nisam pratio sve to što rade ti mladi ljudi iz svijeta, ovoga ljeta u Tuzli, jer su počinjali malo prerano, a tuzlansko ljeto je vruće za moje godine, ali sam svojim očima vidio i slušao, divio se šta radi i koliko ozbiljno se posvetila onome što radi Dćenana Huseinagć, tuzlanska profesorica muzike, sopranistica s doktorskim zvanjem i znanjem , koje je sticala i dotjerivala uz mentorstvo slavne Radmile Bakočević, s koliko ozbiljnosti a ležerno, bez kompleksa i osjećaja superiornosti i nadmjenosti, podučava mlade tuzle vještini pjevanja. Kao da je u Milanskoj Skali a ne na toj kaldrmisanoj ulici pod vedrim avgustovskim nebom njene Tuzle. Potpuno se prilgodjavajući programu, ritmu i maniru te male tuzlanske pozornice, pokazujući i time da se veliki možeš biti i postati i u malom. Nije teško Tuzli biti grad kulture kad ima ovakve građane.
Grad gradom čine i uspomene.
Na mjestu bivše opštine, kažu da je teren tonuo, sad je trg s najvećom fontanom u Evropi ( tako tvrdi gradonačelnik), gdje živi ljetna večernja Tuzla. Mene za taj dio grada vezuju druga sjećanja. U toj opštinskoj zgradi, koje više nema i vjerovatno je se najintenzivnije ja sjećam, završena je moja novinarska karijera u BiH televiziji. Nakon mog drugog pokušaja da se vratim u raniju radnu i životnu formu razgovarao sam za Dnevnik televizije s tadašnjigm gradonačelnikom Selimom Bešlagićem. Upitao sam ga za Brčake u Tuzli o čemu je imao najljepše mišljenje, tvrdeći kako su oni oplemenili život u Tuzli. Hvala, kažem načelniče ali mene više tu ne računaj. Ja odoh na sjever, neću na zapad, neću u EU nego na sjever kao indijanci- na sjever.I otišao sam, odakle dvadeset sedam godina pišem novogodišnja pisma zavičaju.
– O –
Danima me ne slušaju oči. Upahnulo me nešto pa me tjera na plač , plačem ko kiša. A ne ide mi se očnom, neznam ni kako se to ide očnom doktoru. Da su mi makar ovdje bliže Akšamići pa da mi oni pomognu, doktorica Maida, njoj se ne moram ni najjavljivat ni tražit upunicu. Ali, daleko su Meraje. Ili da mi je makar bliža Srebrenica i Guber banja. Očna voda. Dvaput me je spašavala i sad bi sigurno. Ali, đe je Srebrenica, za kavdak! I za to plačem što su daleko. Tako ću u Novu Godinu ući plačući, ko nikad dosad. Jednom sam Novu Godinu dočekao u vozu, al nisam plako.
