KOLIKO JE LJUDI UMRLO NOĆAS? KAKO?

KOLIKO JE LJUDI UMRLO NOĆAS?  KAKO?

SLAĐANA JOVIČIĆ

(JEDNOČINKA)

 

LICA:
GRACIJA – Bolesnica. Mlada žena u svojoj tridesetoj godini, lijepa crnka,
raspuštenica.
PROFESOR – Šezdeset i pet godina, crnokos, tamnoput, vosok, vitak, polako i
promišljeno govori, veoma obrazovan čovjek.
DOKTOR – Četrdeset godina, plav, blijed, plavih očiju, providan, veoma
samouvjeren u svojoj profesiji.
MEDICINSKA SESTRA – Dvadeset i pet godina, plavuša, vezane kose,
zgodna, topla i blaga.
BOLESNICA 1. – Trideset i pet godina, nervno rastrojena, crvenokosa, kratka
kosa, veoma mršava, anoreksična.
BOLESNIK – Pedeset godina, suv, izboran, mrkog lica, u trpezariji neprestano
rješava ukrštene riječi i zapitkuje ostale bolesnike.
BOLESNICA 2. – Trideset godina, crnka, mala, zdepasta, debela, agresivna,
muškarasta, napada ostale bolesnike.
Ostali bolesnici na odjelu
Vizita – ljekari (DOKTOR 1, DOKTOR 2, DOKTOR 3.)
Dvije servirke

SCENA 1.

(Neposredno poslije građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Scena prikazuje
odjel u neuropsihijatrijskoj bolnici. Veliki prozori osvijetljeni martovskim
suncem. Rano jutro je. Ispred je dugačak hodnik iz kojeg se ulazi u sobe
bolesnika. Jedna soba je u rešetkama. U njoj spava jedna BOLESNICA 1. U
sobi do nje je GRACIJA, već budna, dok svi ostali spavaju, čita knjigu. Polica
do njenog kreveta pretrpana je knjigama. Polako se bude ostali bolesnici. Iz
susjedne sobe, koja je zatvorena rešetkama, čuje se vika, vriska i plač
BOLESNICE 1.)
BOLESNICA 1.: (Viče, plače i vrišti.) Dođavola! Idite dođavola! Pustite me
odavde! Vidite kako je lijepo vrijeme! Ja želim da šetam na ovom martovskom
suncu! Ja želim da živim! Čitav svoj život se mučim! Mrzim vas! Ja ne želim da
se suočim sa sobom! Ja želim da zaboravim sebe! Ja želim da zaboravim sve
ružno što sam doživjela! Zašto me podsjećate na mene?! Zašto me podsjećate na
ružno?! Treba živjeti! Ostalo je još samo malo vremena! Još malo, pa ćemo
umrijeti! Svi ćemo umrijeti! A šta sam lijepo doživjela?! Šta! Želim živjeti!
Želim živjeti! Pustite me da živim! Pustite me! Pustite me! Pustite me! (Vrišti, a
potom cvili, izmorena.)
BOLESNICA 2.: (Izlazi iz susjedne sobe i ulazi u sobu kod GRACIJE. Ima
ludački pogled. Počinje da je provocira i dosađuje joj.) Šta ti glumiš? (Izbije joj
knjigu iz ruku.) Ti si kao nešto pametna? Pametnija od nas? Ma ti si luda, kao i
svi mi ovdje.
GRACIJA: Molim te, prestani.
BOLESNICA 2.: Vidi ti nju … fina … "Molim te …" Da te čujem ponovo …
(U tom trenutku na prednja vrata ulazi VIZITA – nekoliko ljekara, praćeni
SESTROM. BOLESNICA 2. se povlači u svoju sobu. VIZITA ulazi u
GRACIJINU sobu. )
DOKTOR 1.: (Gleda u PATRICIJIN karton koji visi na njenom krevetu.
Pokazuje ga ostalim doktorima.) To je taj slučaj o kojem sam vam govorio.
GRACIJA: Slučaj? (Doktori ne pridaju značaj njenim riječima.)
DOKTOR 1.: Molim vas, pružite ruke. (GRACIJA pruža ruke ispred sebe.)
Taaako.
GRACIJA: (Pošto je pružila ruke ispred sebe.) Ovako? Mislim da sada manje
podrhtavaju.

DOKTOR 1.: Ali još uvijek podrhtavaju. Dobro. (GRACIJA spusti ruke. Ostali
doktori je značajno gledaju preko naočara.) Šta to čitate?
GRACIJA: "Derviš i smrt", Meša Selimović. Po treći put.
DOKTOR 1.: Kako stojite sa pamćenjem?
GRACIJA: Pamtim.
DOKTOR 1.: Mislim, to što čitate.
GRACIJA: Pamtim. Prošli put ste me pitali ko je napisao roman "Na Drini
ćuprija". Vidite, pamtim.
DOKTOR 1.: U redu. U koliko ste jutros počeli čitati?
GRACIJA: Od kako je sinulo sunce. Ne znam koliko je sati bilo. Znate da mi
ovdje nemamo sat. Ni viljuške. Ni pincete. Ni makazice. Čak ni grickalice za
nokte.
DOKTOR 1.: U pravu ste. (Zgleda se sa ostalim doktorima.) A kako se osjećate?
GRACIJA: Kako se osjećam? Sputano. Htjela bih toliko toga učiniti, a ne mogu.
DOKTOR 1.: Na primjer?
GRACIJA: Htjela bih studirati.
DOKTOR 1.: Šta biste studirali?
GRACIJA: Ne znam. Književnost, engleski jezik, možda filozofiju …
DOKTOR 1.: Možete studirati kada izađete odavde.
GRACIJA: Majka i ja nemamo novaca. Izgubila sam posao.
DOKTOR 1.: Uvijek se nađe novac. Važno je da ćete biti zdravi.
GRACIJA: Tako vi kažete.
DOKTOR 1.: Sve će biti dobro. Samo da vi ozdravite.
GRACIJA: Htjela bih pisati.
DOKTOR 1.: Onda pišite. Pišite o svemu o čemu razmišljate.
GRACIJA: Nemam snage.

DOKTOR 1.: Vratiće vam se snaga.
GRACIJA: Ne znam kako da kažem sebe. Nekada sam lagano pisala. Sve je išlo
lako. U meni se sve sledilo. Nikako da izađe.
DOKTOR 1.: Opet ćete pisati. Treba vremena.
GRACIJA: Ne znam.
(Ostali ljekari nešto pišu u svoje bilježnice, pažljivo posmatrajući GRACIJU.
Pored nje leže dvije bolesnice koje su u komi, nepokretne. Doktori prilaze
njihovim krevetima, gledaju kartone obješene na krevetima. Zgledaju se i
šapuću.)
DOKTOR 1.: Težak slučaj.
DOKTOR 2.: Mmmm … da …
DOKTOR 3.: Moždani udar.
DOKTOR 1.: Malo se šta može učiniti. (SESTRI koja stoji pored njega.)
Redovno prima terapiju?
MEDICINSKA SESTRA: Da, doktore.
DOKTOR 2.: Da li je ikako bila pri svijesti?
MEDICINSKA SESTRA: Ne, doktore.
(Doktori nešto pišu. Odlaze u sljedeću sobu.)
BOLESNICA 1.: Molim vas, pustite me!
(Doktori se samo zgledaju i odlaze u drugu sobu. Ignorišu BOLESNICU 1.
GRACIJA ustaje i ide u trpezariju. Stoji zamišljeno pored prozora. U pozadini
se čuje Betovenova Moonlight sonata.).
GRACIJA: (Šapuće.) Neko je umro noćas. Neko je noćas poželio da umre.
Nekome je Bog uslišio molitve, nekome ne. Koliko je ljudi umrlo noćas?
Svojom željom? Zašto?
(Ulazi nekolicina bolesnika i sjeda za stolove. Spremaju se za doručak. Ulaze
dvije servirke koje na kolicima nose doručak. GRACIJI prilazi stariji čovjek,
takođe pacijent na odjelu, visok je, vitak, crn sa prosjedom kosom. To je
PROFESOR.)

PROFESOR: (Blagim, dubokim glasom.) Dobro jutro, Gracija.
GRACIJA: Dobro jutro, profesore.
PROFESOR: Kako si spavala noćas?
GRACIJA: Godinama nisam spavala, a noćas sam uspjela zaspati. Kao da sam
bila u komi. Zamislite, bez snova koji me noćima proganjaju. Vjerovatno ova
terapija koju mi daju. A vi, profesore?
PROFESOR: Mi, ljudi u godinama, slabo spavamo.
GRACIJA: Vjerujete li u snove?
PROFESOR: Vjerujem da mi govore ponajviše o meni.
GRACIJA: Ja se ponekad, kada sanjam loše, plašim dana koji dolazi poslije
ružnih snova. Kao da očekujem da će mi se desiti nešto ružno. A sanjam obično
loše.
PROFESOR: Ne treba se plašiti sebe. Tvoji snovi, to si ti. Tvoji strahovi, tvoje
radosti, očekivanja tvoja, želje.
GRACIJA: Da, kuća koja se ruši, grobovi, ptice slomljenih krila, požari, ratovi,
duboke močvare, neprohodne pustinje … glad, žeđ, žudnja …
PROFESOR: Kad počneš sanjati lijepe, obične snove, tada ćeš biti izliječena.
GRACIJA: Nekoć sam sanjala da ste vi trijumfovali u govorništvu. Zajedno smo
bili u starom Rimu. Nosili ste zlatni vijenac na glavi. (Tajac.)
PROFESOR: Eto, to je lijep san. I ti ćeš jednom možda dobiti zlatni vijenac.
GRACIJA: Ja nisam dobar govornik.
PROFESOR: Ti si dobar pjesnik. A to je iskrenije.
GRACIJA: Od čega sam ja bolesna?
PROFESOR: Od života, loših ljudi, rata …
(Doručkuju. Tišina.)
Gracija, kako si živjela za vrijeme rata?

GRACIJA: Otac mi je poginuo još na početku rata. Ja sam napustila fakultet.
Udala sam se. I razvela. Konobarisala sam. Poslije rata sam radila kao
prevodilac. Lijepo sam zarađivala. Poslije sam doživjela nervni slom. Kako je to
doživjeti nervni slom? Ubiti drugog? Ubiti sebe?
PROFESOR: (Značajno je gleda.) Zašto si digla ruku na sebe?
GRACIJA: Zato što nije bilo izlaza. Šta god bih pokušala, nije mi pošlo za
rukom. Gdje god da krenem – zid! Zid! Zid! Zid! Ponekad mi se čini da sam
zatrpana ruševinama. Da sam zazidana. Da sam živa sahranjena! (Tišina.) A zar
nisam? Kao ona bolesnica u rešetkama. Tako se i ja osjećam. Htjela bih negdje,
a nemam snage. (Tišina.) A vi, profesore? Vaš sin je poginuo nesretnim
slučajem. Moje saučešće.
PROFESOR: Hvala ti, Gracija. Moj sin … (Gleda zamišljeno kroz prozor.) Bili
ste generacija. Rat je preživio. Bio je na svim ratištima. Sve je vidio. A onda,
sjedio je u kafani sa svojim drugovima … i pištolj je opalio. Kako je glupo
poginuo. Velika djeca se igraju rata. (Tišina.)
GRACIJA: I moj je otac tako glupo otišao. Napravili su neki oklopni voz. Znate
da je moj otac bio mašinovođa. Sam se prijavio da ide u tu akciju. Da vozi
oklopni voz. Kako su mogli da oslobode nekoliko sela iz tog oklopnog voza?
Nisu ga ni pokrenuli. Kada su izašli na brisani prostor metak ga je pokosio. U
ratu je poginuo, u uniformi, a nije ispalio nijedan metak. Borac. Heroj. Mrtav
vojnik. I još je sreća u nesreći što je poginuo. Jer da su krenuli, svi bi izginuli.
Čija je ta glupa ideja o oklopnom vozu? Sve se završilo smrću moga oca.
(Tišina.) Bio je Petrovdan.
PROFESOR: Da. Znam. Čuo sam. Žao mi je.
GRACIJA: Kako vi živite poslije Stefanove smrti?
PROFESOR: Kako se mora. Dan za danom.
GRACIJA: Sanjate li ga?
PROFESOR: Sanjam ga. Lijepo. Uglavnom ga sanjam kao da je još dijete.
Vidim dječaka koji se igra. Pušta zmajeve. U meni je ostala ta slika.
GRACIJA: Bio je dobar. Puno se smijao. Tako ga pamtim. (Tišina.)
PROFESOR: Da. Često se smijao. (Tišina.)

GRACIJA: Vi ste ostali ovdje za vrijeme rata. Radili ste u opštini.
PROFESOR: Da. Radili smo na smještaju izbjeglica u napuštene stanove. I to je
bilo teško. Gledati te ljude koji su sve ostavili i otišli. Šta god tim ljudima dali,
nije bilo njihovo. To su bili tuđi domovi. Život je bio privremen. Dok se ne
snađu. Neki se nikada nisu snašli. Dok se ne vrate ljudi u čijim su domovima. A
u njihovim domovima tamo, negdje daleko, bio je opet neko drugi. Ili su im
domovi bili srušeni. Spaljeni. A ti, Gracija? Gdje si ti bila?
GRACIJA: Ja sam se udala za izbjeglicu koji nije ništa imao. To je bilo iz
ljubavi. Ili iz straha. Neizvjesnosti. Bio je vojnik. Mjesec dana zajedno. Mjesec
dana odvojeno. Na ratištu. Svašta smo radili da preživimo. Bili smo podstanari.
(Tišina.) Ali sve se to lako podnosi. Drugima je bilo i gore. Živjelo se dan za
danom. Nisam bila svjesna ničega. Vremena koje prolazi. I ne sjećam se dobro
tih dana. Samo sanjam ponekad. Kao da je neko drugi živio umjesto mene. A
kada se rat završio, ja sam se vratila. On je ostao. Bila je to ratna ljubav.
Preživjeli smo rat. Ali smo iz rata izašli polupani.
PROFESOR: Svi smo mi polupani. (Tišina.)
GRACIJA: Teško mi je pao razvod. Mislim, ne zbog njega, već zbog mene. Kao
da sam poslije razvoda postala manje vrijedna. Prezrena.
PROFESOR: To je tako zbog našeg naroda. Ne trebaš time da se opterećuješ.
Svijet je takav. Sjećaš li se one priče o ocu i sinu. I svijetu koji ih osuđuje.
GRACIJA: Da. Svijet nas uvijek osuđuje.
PROFESOR: Ne obraćaj pažnju.
GRACIJA: Ne mislim više tako. Sad, kad sam se razboljela, vratila sam se sebi.
Prije sam živjela za druge. Onako kako to drugi kažu. Da ugodim drugima, a mi
sami sobom budemo nesretni.
PROFESOR: Pišeš li još?
GRACIJA: Sebe sam zaboravila. Sve ove godine nisam pisala. Sada ponovo
čitam. Pokušavam naći riječi kojima bih rekla ono što osjećam.
PROFESOR: Piši. Ako ne budeš pisala, bićeš nesretna. Ti moraš pisati. (Tišina.)
Sjećaš li se koliko si pisala dok si bila u srednjoj školi?

GRACIJA: Da. Tada sam bila najsretnija. Bila sam ispunjena. Pisala sam i danju
i noću. Sa književnicima sam obišla cijelu Jugoslaviju. Bila sam dijete. Bila sam
tako sretna. A tako malo pamtim.
PROFESOR: Vrati tu svoju sreću.
GRACIJA: Vratiću. Sada čitam.
PROFESOR: Čitaj. Zašto nisi pisala?
GRACIJA: Ne znam. Izgubila sam sebe. Zanijemila sam. Strah. Užas.
Zaprepaštenje. (Tišina.) Ali sada osjećam da bih mogla pisati. O svom strahu.
PROFESOR: To znači da je strah prošao kroz tebe. Sada ga možeš spoznati.
GRACIJA: Vidim ga ponekad u snu.
PROFESOR: Strah?
GRACIJA: Strah.
(Doručak je već završen. Za susjednim stolom sjedi bolesnik koji ispunjava
ukrštene riječi. Zapitkuje profesora.)
BOLESNIK: Udruženje. Ima puno slova. Prvo je A.
GRACIJA: Asocijacija.
BOLESNIK: Ih, asocijacija. Šta vi kažete, profesore?
PROFESOR: I ja kažem, asocijacija.
BOLESNIK: Pazi, stvarno. (Ispunjava ukrštene riječi.)
PROFESOR: I on je volio da ispunjava ukrštene riječi.
GRACIJA: I mi smo voljeli da ispunjavamo ukrštene riječi. Otac, sestra i ja.
Zajedno smo ih popunjavali. Sjećam se, otac je od nekoga dobio ogromnu sliku
– puzle. Danima smo je nas troje zajedno slagali. Poslije ju je otac uramio. Još
uvijek visi na zidu u hodniku. Podsjeća me na njega. Otac je zajedno sa nama
čitao naše lektire. Zajedno smo gledali partizanske i kaubojske filmove. Sjećate
li se Kviskoteke? Utakmice je sam gledao.
PROFESOR: Tvoj otac je bio moja generacija.
GRACIJA: Da.

PROFESOR: Sjećam se. Plav, visok čovjek. Previše ozbiljan. Strogih moralnih
načela.
GRACIJA: Krut?
PROFESOR: Ne bih rekao.
GRACIJA: Stefan je bio sretan što je imao takvog oca.
PROFESOR: Vidim da se i ti ponosiš svojim ocem.
GRACIJA: Kad ljudi odu shvatimo koliko su nam značili. (Tišina.) Eto, vi
kažete da moram pisati. Zar ne mislite da je to uzaludan trud?
PROFESOR: Ne mislim tako. To ti ne možeš da biraš. To si ti. Ti si rođena,
predodređena da se baviš pisanjem.
GRACIJA: Ja sam bježala od pisanja. Jer sam shvatila da je to uzaludan trud.
PROFESOR: Trud nikada nije uzaludan.
GRACIJA: Udaljila sam se od ljudi. Zatvorila u svoje zidove. Čini mi se da me
je pisanje odvojilo od bližnjih.
PROFESOR: Postoje i drugi ljudi koji pišu. Koji uspijevaju, kojima se isplati.
GRACIJA: Samo ja propadam.
PROFESOR: Propadaš zato što si bježala od sebe. Ne isplati se bježati od sebe.
Vrati se pisanju.
GRACIJA: Moram. Na to sam osuđena. Taj dar, to je prokletstvo.
PROFESOR: Svaki dar je prokletstvo. Jer nas u potpunosti otima od nas samih.
Moramo se cijeli dati. Nema polovičnog truda. Dati se sasvim. Zaboraviti sebe.
Pokloniti sebe. Svoju snagu. Uložiti sve svoje napore. Ali uspjeti. A ti ćeš
uspjeti. Ja to znam. Ti imaš snagu. I moćnu riječ.
GRACIJA: Ali ja pišem sasvim nešto drugo od onoga što se danas cijeni. Ljudi
ne žele čitati ono što ja pišem.
PROFESOR: Proći će i ovo vrijeme. Ovo ludilo. Bićeš cijenjena tamo gdje
trebaš biti cijenjena.
GRACIJA: Mislite?

PROFESOR: Mislim.
GRACIJA: Hvala, profesore. Puno mi to znači. (Tišina.) Da li je neminovno da
umjetnici stradaju.
PROFESOR: Svi mi izgaramo za nešto. I stradamo. Ali je važno djelo koje
ostaje poslije nas. Zar nije tako?
GRACIJA: U pravu ste. Moram se žrtvovati. (Tišina.) Osjećam se tako
bezvrijednom.
PROFESOR: Moraš više voljeti sebe.
GRACIJA: Ja sebe ne znam voljeti. Ni poštovati.
PROFESOR: Pogledaj šta si do sada činila, pa ćeš više voljeti sebe.
GRACIJA: Ništa nisam učinila.
PROFESOR: Bila si dobar učenik, pjesnik …
GRACIJA: Ali nisam ništa završila što sam započela.
PROFESOR: Rat …
GRACIJA: Je li to opravdanje?
PROFESOR: Ne moraš se nikome pravdati.
GRACIJA: A sebi? (Tišina.) Pogledajte sve ove ljude ovdje. Mislim da su svi
kao ja. Ljudi koji su trpjeli. Koji su od trpljenja pukli.
PROFESOR: Čovjek nije toliko jak. Kada nadođe, svaka mutna rijeka se izlije. I
poplavi. Ali neka. Sve mora da se izlije. Da oteče. Poslije će nam biti lakše. Eto,
ti već možeš da čitaš knjige.
GRACIJA: Da. Knjige. Moje prokletstvo. Dugo se nisam mogla skrasiti. Sada
sam smirena. Sada mogu danima sjediti i čitati.
PROFESOR: Najbolje bi bilo da se malo odmorimo.
GRACIJA: U pravu ste.
(Odlaze svako u svoju sobu.)

SCENA 2. (Noć.)

(Ista scena, samo se sada kroz prozore vide mjesec i zvijezde. Čuje se buka
saobraćaja pored bolnice i svjetla automobila koji prolaze. Gracija stoji pored
prozora. Iznenadno komešanje u profesorovoj sobi. Neko doziva doktora.)
BOLESNIK: Zovite doktora! Pobogu, čovjek umire!
(Komešanje na odjelu. Pacijenti izlaze iz susjednih soba. GRACIJA je ukočena
dok ih gleda. Na glavna vrata sprijeda ulijeću doktori. Pokušavaju vratiti u život
profesora. GRACIJA stoji na vratima sobe i nijemo posmatra. Izvoze profesora
na kolicima. Prekriven je plahtom. Pacijenti se polako vraćaju u svoje sobe.
GRACIJA stoji ponovo pored prozora.)
GRACIJA:

KOLIKO JE LJUDI UMRLO NOĆAS?

Noć.
Zvjezdano nebo.
I jasan mjesec
kao san.
Ponekad proleti
zvijezda.
Sruči se
pored mene.
Duša pokojnika.
Trne u noći
zov.
U daljini

crkvena zvona …
Muk …
Ispjevah prvu pjesmu. Poslije toliko godina.

(Čuje se Betovenova Moonlight sonata. Zamračenje.)

Share via
Copy link
Powered by Social Snap