Jasmila Talić-Kujundžić Postpartum u pandemiji

Postpartum u pandemiji

Moj postpartum još traje, i pišem ovo dok moja jednomjesečna Merjem spava, za divno čudo, čvrstim snom. Ona je nešto najčudesnije što nam se desilo u toku pandemije koronavirusa. A toliko toga nam se desilo. Radila sam u školi te 2020. godine i bila sam svjedokinja tome kako su se mališani radovali kad su čuli da „naredne dvije sedmice“ neće biti nastave u školi. Tad osmogodišnji dječak I. s kojim sam radila otrčao je dok su mu ruksak, kosa i šiške lahorile i odskakivale. Dječak E., četrnaestogodišnjak, zabrinuto me je pitao šta se dešava i kad ćemo se opet vidjeti. Nisam znala odgovor. Istina je da se nikad više nismo vidjeli uživo. Radili smo online i tad je meni istekao ugovor i ostala sam bez posla. Krajem tog marta, moja sestra je nakon višemjesečnih hemoterapija trebala na mastektomiju, u drugom gradu. Nije bilo mogućnosti da je posjetim, niti sam je smjela dovoditi u rizik. Najužasniji mjesec bio je taj april, njenog boravka u bolnici. Moja sestra je sad dobro, kosa joj je narasla i ukovrčala se a osmijeh na njenim punim usnama koji nikad nije nestao i dalje titra, hvala Bogu. Potom je došao maj i neki tračak nade da se sve smiruje, da će proljeće odnijeti taj virus. Taj ramazan smo postili s nadom i radošću ali i dalje nismo išli u džamiju, ne znajući da će toliko vremena proći da je opet nećemo posjetiti. Dugo sam željela trudnoću a kako se ona dugo nije dešavala, plus na testu bio je lijepo iznenađenje kao radost za Bajram i kraj ramazana. Sada su svi pazili na mene i suprug i ja smo trudnoću proveli u izolaciji. Radost trudnoće i rastućeg stomaka bila je nekako i puna strepnje za nas i našu bebu. Ipak, dočekali smo porođaj i to intenzivno iskustvo i dalje živi u meni. Napolju tamo negdje virus ne jenjava ali ja sam još u okrilju svojih 40 dana sa svojom bebom. Da li ćemo kao u nekom filmu, nas troje ostati sami čekajući neko sunce i dan kad ćemo opet moći bez straha grliti se, ljubiti i tek tako, popiti kafu napolju – još ne znam.