ŽARKO MILENIĆ

KOPILE

Odavno su prestali govoriti o vjenčanju. O svom vjenčanju.
Prestali su onog dana kad je majka prvi put pokupila svoje
krpe i otišla.
Marta nije otišla daleko. Unajmila je stan u Bukaču i
preselila se sa svojom majkom i mojim bratom Mladenom.
Drugi moj brat Milan je tada studirao u Novoplantu. Ja sam
bio na odsluženju vojnog roka u Noli.
Vratili su se a da nisu prošla ni dva mjeseca. Očevi
posjeti su urodili plodom. I suze. Meni je uvijek govorio
da muškarci ne plaču. Sda plaču samo žene. Ismijavao moje
suze. Njegovim će se narugati sedamnaestogodišnji Mladen.
Tom prilikom ga neće nazvati tatom, kako je uobičavao, već
imenom. Miloradom. Miloradom okji je plakao kao da je
žensko.
Poslije će majka često govoriti, doduše ne pred ocem
već preda mnom:
– Jesam budala što sam se vratila! Mogla sam od
poduzeća dobit stan! Nije mama navaljivala da se vratimo
već Mladen. Nisam ga trebala slušat!
Opravdavala preda mnom svoj prvi odlazak:
– Trebala sam to učinit puno ranije. Još onda kad mu
je sestra Milanka dovela drugu ženu! Odem ja kod brata Luke
u posjetu, vratim se i imam šta vidjet! U kući druga žena!
Razmjestila kurva sobu kako njoj paše!… Nisam je trebala
otjerat! Trebala sam ja otić. I htjela sam. Al kamo ću? Ti