Predstava „Usidrene“ nastala u koprodukciji tri hrvatska teatra: HNK Split, HNK Zadar i Gradsko dramsko kazalište Gavella iz Zagreba, otvorila je 38. Pozorišne/kazališne susrete u Brčkom. Autor teksta je glumac, dramski pisac i scenarist Elvis Bošnjak (Split 1971.), on je i dramaturg u predstavi, a režiju, svoju prvu samostalnu, potpisuje Anastasija Jankovska (Kijev, Ukrajina, 1985.), također po vokaciji kazališna, filmska i televizijska glumica. Praizvedba je bila u Splitu koncem prošle godine, igrana je i u Zadru, no do Zagreba, zbog oštećenja zgrade Gavelle u nedavnom potresu, još nisu stigli. Scenografkinja je Vesna Režić, kostimografkinja Marita Ćopo, skladatelj Matija Antolić a koreograf Pravdan Devlahović, igraju vrlo skladno i ideji predstave predano glumice i glumci sva tri kazališta: Davor Jureško, Anja Šovagović Despot, Snježana Sinovčić Šiškov, Goran Marković, Martina Čvek, Maruška Aras i Katarina Romac.
„Naši otoci živjeli su tisućljetnu kulturu patnje i da bi opstali, morali su je prigrliti, pronaći u njoj ljepotu, razgovarati s njom, jer ona nas je oblikovala. „Usidrene“ su posveta kulturi patnje, dijalogu čovjeka i njegove sudbine u okrutnim okolnostima.“
Tako o vezivnoj niti, atmosferi i nekom preovladavajućem tonu što prati događanja u ovoj kazališnoj storiji govori autor, Elvis Bošnjak, to je ono što je bilo presudno i pokrenulo ga da napiše ovaj dramski tekst, ovjenčan i nagradom Ministarstva kulture RH Marin Držić. Izuzetno je to dobro skrojen komad, čvrste strukture i jasno profiliranih likova, posebice ženskih – gotvo da se može reći da su bazirani na arhetipu, utemeljeni na suvremenoj inačici onoga što najčešće definiramo, odnosno ponekad nazivamo „grčka tragedija“. To se, mislim, prije svega odnosi na glavni ženski lik, Jakovicu, ženu što gotovo četiri desetljeća čeka svog davno izgubljenog muža, ostavljena sa dvoje male djece, igra je vrlo moćno Anja Šovagović Despot. Sama će reći da svoj lik vidi negdje između dvije velike heroine antičkog teatra: Klitemnestre i Penelope, usudio bih se dodati da se u njenoj izvedbi Jakovice može naslutiti i surova i bespoštedna osvetoljubivost Medeje, koja se ne libi zaći u najtamnije strane svoje ličnosti.
„Usidrene“ izvanredno funkcioniraju kao surova i opora, trpka kazališna priča, smještena konkretno sred nekog neimenovanog otoka, zabačenog škoja izgubljenog u vremenu, ili možda u mjestu gdje je vrijeme stalo, ono vrijeme koje mi, njegovi suvremenici, mislimo da je jedino izvjesno a ispostavlja se da nije, da postoje i neka druga vremena o kojima ništa niti slutimo niti znamo – ustvari, sve se u tom podnebljuiz snova, onostranom i nedokučivom, događa u nekom potpuno drugom svijetu, svijetu koji nestaje, tu, nama pred očima, a mi smo nemoćni ili naprosto ne znamo kako ga sačuvati, kako spasiti i povezati krhotine tog svijeta što se lome, netragom nestaju, tu, pred nama. To jeste, na prvi pogled, vrlo realistična drama, ništa tu nije prepušteno slučaju, no to je ujedno iznjedreno u krilu magičnog realizma, poetski nerv koji ravna tim dramskim narativom itekako je uočljiv i prisutan u svakom prizoru, svakoj sceni, u svakom liku. Često ćemo čuti neke iskaze na granici aforističkih misli, poput: „laž traje dok istina ne dojde“, a svi, zapravo, tonu u tu laž koja je zamamna, puna opsjene i brani od surove stvarnosti, no ipak teže za istinom, ili, recimo: „razbistri mozak pa će ti se i oči razbistrit“, mada to ponekada traje čitavu vječnost a razbistri se samo djelić onoga što je skriveno u tami zaborava i dugih, besanih otočkih noći u očekivanju dragih ljudi koji se nikada neće vratiti.
Negdje, pri samom kraju predstave, ključni muški lik u predstavi, prije gotovo četiri desetljeća nestali Antonio, muž Jakovice, progovoriti će iz same nutrine svog bića, osvjedočiti sram koji nosi u sebi i priznati da sve, sav život, bio je ne drugo doli tlapnja: „…bilo me sram onoga čega nisam… sve je tlapnja…“ Antonio, u interpretaciji odličnog Davora Jureška, tako nas vraća na početne pozicije ovog dramskog rukopisa i predstave nastale temeljem njega – tu zaista jeste riječ o tragičnom komadu, njegovi likovi nose u sebi tu tragičnu notu, obavijenu dozom humora i poetskim velom. Gorka i trpka predstava, bravurozno napisana drama i odlično odigrana – sjajan početak još jednih, Pozorišnih/kazališnih susreta u Brčkom, koji ove godine obilježavaju i vrijedan jubilej – dva desetljeća od obnove, 2002. godine.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković
