Završna replika Eve zaokružuje zbivanja u komadu i kao da otvara neke nove horizonte, nazire se neki novi pogled na život, ona kaže: Ako dobijemo dijete, možda se jednom svega ovoga nećemo sjećati. Ako dobijemo dijete, možda postanemo bolji ljudi. Možda zajedno, možda svaki za sebe.
„Kapitalizmu treba jedra, mlada i aktivna radna snaga. Zato je osmišljen čitav ovaj životni stil u kojem ljudi rade sada, dok imaju svu snagu ovoga svijeta, rade predano, marljivo, efikasno, brzo, nezaustavljivo, bez predaha, kako bi jednoga dana, u budućnosti, uživali. Ne piju nikad ni čašu vina uz ručak jer je to neozbiljno.Napiju se petkom ko guzice, ali onda se dva dana mogu oporavljati. Ako koriste droge, više ne koriste psihodelične koje otvaraju svijest i paralelnu realnost. Sad šmrču kokain koji ih čini budnima, samopouzdanima i efikasnijima. U srednjim i kasnim tridesetima produktivnost već počinje opadati, novi mladi cupkaju u hodniku i, taman kad pomislite da je to faza u kojoj je okej imati djecu, već ste u fazi u kojoj je čudno što nemate djecu…“ Pasus je to iz kolumne Tene Štivičić u časopisu Zaposlena još iz 2008. godine iz kojega se vrlo jasno naziru obrisi njenog novog dramskog komada „64“ praizvedenog u aprilu ove godine u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Alise Stojanović, a izvedenog druge večeri 38. Pozorišnih/kazališnih susreta u Brčkom. U njemu je precizno ocrtan milje i likovi opisani u komadu: žena u srednjim godinama, dobro situirana kao i muž, konačno se posvećuju cilju kojeg su sve to vrijeme zanemarivali – dobiti vlastito dijete. Drama „64“„ – naziv dolazi od broja izvjesnih injekcija koje žena treba primiti u jednoj fazi potpomognute oplodnje budući da ne može zatrudnjeti prirodnim putem – stoga je, kako sama autorica navodi,poput nekog popisa glavnih životnih tema u životu jednog para: „ …tema ljubavi, partnerskog odnosa, pitanja poput što dvoje ljudi očekuje jedno od drugog, neke specifičnosti današnjeg vremena unutar rodnih uloga, zašto kolikogod sve više znamo i dalje nikako da nadjemo dobitnu formulu da ti partnerski odnosi funkcioniraju glatko…“ to su, dakle, ključna pitanja i nedoumice oko kojih se vrte glavni junaci u drami i predstavi, uvlačeći publiku u svoju intimu, neizravno je navodeći da se i sama zapita kako ta pitanja rješava unutar vlastitih odnosa.
Tena Štivičić renomirana je hrvatska dramatičarka, diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj ADU, dramsko pismo magistrirala 2004.-te na Goldsmith Collegeu Sveučilišta u Londonu, a diplomska predstava „Dvije“ praizvedena je 2003. upravo u beogradskom Ateljeu 212, kao prva nova hrvatska drama izvedena na srpskoj pozornici poslije raspada Jugoslavije. Uvrštena je, po izboru BBC-a i kazališta Royal Court, medju pedeset mladih dramskih pisaca koji će obilježiti sljedećih pet desetljeća kazališta u Velikoj Britaniji, a 2014.-te godine, na pozornici londonskog National Theatrea, kao prvoj hrvatskoj autorici izvodi joj se drama „Tri zime“ u režiji Howarda Daviesa – tim dramsim rukopisom osvaja prestižnu svjetsku Nagradu Susan Smith Blacburn koja se dodjeljuje za najbolji dramski tekst pisan na engleskom jeziku. Njeni komadi izvode se širom kazališnog globusa.
Novi komad „64“ otkriva Tenu Šrivičić u jednom novom svjetlu – kao pripovjedačicu izrazito sklonu vrlo bizarnim situacijama, ponekada pomalo grotesknim, blisku ironiji i nekim apsurdnim situacijama i prizorima kroz koje njen humor vrlo točno i precizno secira intimne, osobne ali i društvene odnose kroz koje prolaze njeni likovi. Nije to tako dobro skrojeno i bravurozno sprovedeno kao u komadu „ Tri zime „, nedostaje ta neka „zadnja ruka“ koja bi sve to ispeglala i dotjerala, da se sve ne svodi samo na monolog, uglavnom izgovaran direktno u publiku, ili povremeni dijalog lica na bini ili košmar replika koje struje od jednoga do drugoga uz uključenje mobitela ili laptopa ili čak odskliznuća u onostrani svijet društvenih mreža u kojima se češće gubimo nego što bi bila mjesta gdje nešto stvarno možemo dobiti. A ti likovi su, u prvom redu, Eva, mlada žena koja, naravno opet ne bez ironije nosi to ime prve žene, pramajke svih ljudi, igra je izvanredno točno i sa punom sviješću o onomu što u sebi, kao lik i karakter nosi, Hana Selimović, i njen suprug, Danijel, vrlo dobra rola Miloša Timotijevića. Uz njih tu je i neizostavna prijateljica Evina Bela, tumači je u nekom sasvim drugom registru JelenaDjokić, što je i potpuno logično – Bela je naime alter ego Evin, ona je single, sama i slobodna, nevezana, tako joj je dobro i takva želi ostati, sama kaže: „ …nisam ja singl zato što kao Limeni čovjek nemam ništa u grudima nego zato što imam neke standarde i bolje živim sama nego da se skučim s nekim od ovih koji se nude…“ I to je jedno do vrlo važnih mjesta, poveznica u komadu: kako živjeti, sam ili s nekim, što su prednosti jednog ili drugog načina života – naravno, sve je stvar izbora, ništa se tu ne bi smjelo postaviti kao brana ili prepreka, nužno je da svatko sam za sebe, potpuno slobodno i bez pritiska, odabere kako će živjeti. Naravno, tu je i neizbježan susjed, roditelji glavnih lica, Evina mama Helena, igra je Vladica Milosavljević i Danijelov čangrizavi otac Oliver, rola Branislava Zeremskog, potom doktor bez kojega je potpomognuta oplodnja neizvediva, kao i biće iz svijeta interneta, avatar Luna. Vrlo jednostavan a prilagodljiv kostim djelo je Jelisavete Tatić Čutirilo, koreografiju potpisuje Jelena Bulatović kompoziciju Ivan Brkljačić, a scenografsko, vrlo efektno rješenje – sve se igra samo na jednoj kosini koja vlada pozornicom, njome se likovi kreću, uspinju i padaju poput nekog Sizifa koji svoj život, kao neki neobičan i začudan grumen kaosa gura uzbrdo i pada sa njim dolje – dao je Darko Nedeljković.
Završna replika Eve zaokružuje zbivanja u komadu i kao da otvara neke nove horizonte, nazire se neki novi pogled na život, ona kaže: „ Ako dobijemo dijete, možda se jednom svega ovoga nećemo sjećati. Ako dobijemo dijete, možda postanemo bolji ljudi. Možda zajedno, možda svaki za sebe. „A do tada – Eva kaže: „ Čekamo“.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković
