Monografija o scenskim angažmanimna Fabijana Šovagovića obuhvata sve kazališne predstave i filmove u kojima se ovaj velikan hrvatskog i južnoslovenskog glumišta pojavljivao. Takođe, obradjeni si i TV filmovi i TV drame koje je Šovagović snimio.
Vremenski obuhvat monografskog istraživanja tretira period od 1957. do 2001. godine, dok je Šovagović bio u punom radnom angažmanu.
Moć i lucidnost rješenja koja scenskim sredstvima pokazuju da uvijek ima mogućnosti za rješenje. A Fabijan Šovagović je u tome bio uvijek veliki i izuzetan.
Hrvatski i južnoslovenski, kazališni i filmski glumac, redatelj i pisac Fabijan Šovagović rođen je 04. januara / siječnja 1932.godine u Ladimirevcima, u Slavoniji. Preminuo je 01. januara/siječnja 2001.godine u Zagrebu.
Poslije završene Srednje građevinske škole u Osijeku, gdje je i počela njegova amaterska kazališna zanimacija, diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji kazališne umjetnosti (1957).
Njegova kazališna karijera vezana je za angažman u Kazalištu Gavella, a dijelom i za zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Učestvovao je i u nekim izvedbama komada u Teatru ITD, kao i u radu „Teatra u gostima“ Relje Bašića.
Prepoznate su njegove kazališne uloge u komadima svjetskih klasika: Samuela Becketta („U očekivanju Godota“), Carla Goldonija (“Lukava udovica“), Henrika Ibsena („Sablasti“), Eugena Ionesca („Stolice“), Moliera („Tartuffe“), Jean Paul Sartra („Prljave ruke“), Wiliama Shakespeara („Kako vam drago“, Macbeth“, Kralj Lear“), Augusta Strindberga („Mrtvački ples“, „Vjerovnici“) i dr.
Briljantne role Fabijan Šovagović je ostvario i u komadima hrvatskih autora: Marina Držića („Dundo Maroje“ i „Skup“), Miroslava Krleže („U logoru“, „Golgota“), Ranka Marinkovića („Pustinja“), Marijana Matkovića („Ranjena ptica“), Antuna Šoljana („Brdo), i drugih.
Na filmu debitira u djelu Fedora Hanžekovića „Svoga tijela gospodar“ (1957), a ređaju se uloge u ostvarenjima Ante Babaje „Breza“ (1967), „Imam 2 mame i 2 tate“ Kreše Golika (1967), „Lisice“ Krste Papića (1969), „Kuća“ Bogdana Žižića (1975), „Seljačka buna 1573“ Vatroslava Mimice (1975), „Ritam zločina“ Zorana Tadića (1991) i mnogim drugim.
Glumio je Fabijan Šovagović i mnogim televizijskim serijama i dramama, i to: „Kuda idu divlje svinje“ Ivana Hetricha (1971), „Prosjaci i sinovi“ Antuna Vrdoljaka (1972-1984), „U registraturi“ Joakima Marušića (1974), i dr.
Dobitnik je Šovagović mnogobrojnih nagrada za kazališnu i filmsku umjetnost. Ređaju se nagrade od Zlatnog lovorovog vijenca na Festivalu MESS (1968), pa preko Zlatne kolajne na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu (1976), Sterijine nagrade u Novom Sadu (1983), pa preko dvije nagrade „Vladimir Nazor“ (1970 i 1982) i dvije Zlatne Arene u Puli (1979 i 1964), do Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo (1993).
Autor je i tri knjige: „Glumčevi zapisi – zapisi o teatru“ (1979), „Sokol ga nije volio: dramska kronika u dva dijela“ (1981 i 2003) i „Divani Fabe Šovagovića“- eseji (1996).
Svi kazališni i filmski projekti Fabijana Šovagovića izmali su izvanrednu konekciju sa gledateljstvom. Trenutak radosti koji gledatelji osjete nakon dizanja kazališne zavjese ili odgledanog filma sa Fabijanom Šovagovićem i uspostavljanje konekcije sa pozornicom ili filmnskom slikom izaziva najdivnija osjećanja koja se pamte i traju.
Ostvario je Fabijan Šovagović više od stotinu uloga u kazalištu i na filmu. Propitujući kroz svoje likove odnos čovjeka i umjetnosti ovaj velikan hrvatskog i južnoslovenskog glumišta je bio svoj, uvjerljiv i prepoznatljiv. Za tako nešto Šovagoviću nikada nije nedostajalo glumačke hrabrosti i kreacije.
Kritički posmatrajući kazališne i filmske izvedbe, kao i one ostvarene na televiziji moguće je zapaziti da je Fabijan Šovagović snažno i moćno donosio svoje likove pred gledalište. Velikan hrvatskog i južnoslovenskog glumišta Fabijan Šovagović je uspijevao da postoji na sceni, a ne da glumi. To je najviši stepen da čovjek ili lik dođe do toga da se pokaže i da skine maske. U tome nastojanju Šovagović je uvijek maestralan, jer pokazuje da tek u tom stanju čovjek počinje da bude čovjek, a dramski umjetnik postavljajući ontološka pitanja o životu koja su smisao stvari pokazuje široki dijapazon svoga umijeća i sugestije složernog unutrašnjeg doživljaja života. Baviti se tim pitanjima je velika privilegija za kazališnog stvaraoca, a još veča za posjetitelja koji ima mogućnost da vidi moć i lucidnost rješenja koja scenskim sredstvima pokazuju da uvijek ima mogućnosti za rješenje. A Fabijan Šovagović je u tome bio uvijek veliki i izuzetan.
Pišu: Srđan Vukadinović, Jakov Amidžić
Foto: Dejan Đurković
