Treće takmičarske večeri 38. Festivala teatra u Brčkom odigrana je sjajna predstava „To nikad nigdje nije bilo“ Narodnog pozorišta Sarajevo, po motivima romana “Istorija bolesti” Tvrtka Kulenovića u režiji Dina Mustafića.
Nakon gledanja predstave sam po sebi se nameće zaključak da ovaj dramski komad nastaje i opstaje kao sveukupni sklopljeni i složeni umjetnički proces dijaloga i dramskih komunikacija između knjige, pozornice i gledališta.
Ugaoni kamenovi predstave i tačke na kojima počiva njen spiralni tok radnje su, prije svega, suočavanje sa drugima kroze sebe, sjećanje na sebe kroz druge, propitivanje sebe kroz druge, svjedočenje koje dokument pretvara u umjetnički čin i poruku. Na koncu dobivamo fini i pitak zaokruženi dramsi koloplet suočavanja i sučeljavanje svih sa svima, mozaik malih-velikih osobnih povijesti koje se prepliću i ulijevaju kao riječne pritoke u one velike, neoborive, kolektivne, službene i povijesne kontekste koji kroz ovu dramu traže osobnu i opću katarzu i smiraj.
Jedan od glumaca koji je fantastično na sceni odradio svoj zadatak je glumac Mak Čengić koji u komadu tumači lik Živojina Žike Jaukovića, prijatelja glavnog protagoniste predstave Svetislava.
Gosp. Čengiću, na koji način, kako i koliko ste se pripremali za ovu ulogu?
Naravno da sam se za ovu ulogu pripremamo sa svojim glumačkim ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo, uz podršku starijih kolega, uz njihov vjetar u leđa, stvarno mi nije bilo teško spremati ovu i druge uloge. Pored mene tu je i moj mlađi kolega Dino Bajrović s kojim je bilo veliko zadovoljstvo raditi. On je imao da iznese jedan veliki dramski zadatak koji je on, ja mislim, jako uspješno iznio na scenu.
Pored toga u isto vrijeme, s obzirom da je on na taj način iznosio svoju ulogu, dao je i meni taj glumački prostor kao njegovom najboljem prijatelju; ustvari, da ga slažem i da doživim promjenu koju trebam doživjeti na daskama koje život znače.
Kakva i kolika je bila uloga reditelja u cijeloj ovoj priči oko nastanka predstave, naravno, uz poštivanje svega onoga što ste rekli o svojim kolegama iz glumačkog ansambla?
Velika je uloga reditelja, veliki je to bio izazov i odgovornost da bude dirigent jednog velikog ansambla, da sa muzikom pravi koreografije, da od nas napravi del arte likove koji nisu realni i mislim da je ovo bio jako zahtjevan zadatak koji smo svi kao ekipa uspjeli iznijeti uspješno do kraja.
Koliko vaš lik i predstava korespondiraju sa našom stvarnošću i koliko ste uspjeli da je umjetnički univerzalizirate?
Pa ja mislim da ova predstava tačno odražava situaciju danas ovdje kod nas i u svijetu, pogotovu što je Branislav Nušić istu ovu protekciju napisao prije 100 godina. I definitivno je da poruka i nakon 100 godina i dalje glasi da se ama baš ništa nije promijenilo i da imamo osjećam da ćemo i za sto godina odigrati protekciju isto kao i danas.
Koliko je stanje pandemije u kojem se nalazimo utjecalo na vaš i rad cijelog ansambla tokom nastanka predstave?
Pa s obizirom da već skoro prolazi i druga godina pandemije, jedino što smo mi mogli uraditi na prostoru scene je da poštujemo epidemiološke mjere, da držimo rastojanje kolikogod možemo, da nosimo maske tokom probe jer je to bila naša zaštita, većina nas je vakcinisana. Ipak bilo nam je teško raditi u ovakvim uslovima jer ne mogu a da se ne osjete ti štetni efekti pandemije, ona se osjeti na svakom koraku, u svakom kutku, mislima, radu sa sobom i drugima, i čak ako nije fizički tu onda je ona negdje u zraku i konstatno stvara neki strah kod glumaca.
I na kraju, kako publika prima predstavu i koliko puta ste je izvodili prije dolaska na takmičarski dio Susreta u Brčkom?
Predstavu smo do sad izvodili pet-šest puta. Gostovali smo i u Podgorici i mislim da je i Podgorica s obzirom na činjenicu da smo promijenili publiku bila dokaz da publika i definitivno prima tu predstavu jako dobro.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković
