Pozorišna predstava „To nikad nigdje nije bilo“, rađena po motivima romana Tvrtka Kulenovića „Istorija bolesti“, u produkciji sarajevskog Narodnog pozorišta, je po mnogo čemu karakteristična kada su u pitanju dvadeseti obnovljeni Susreti pozorišta BiH u Brčkom. Specifična i bitna je kako po instituciji koja je producirala, tako i po autoru romana po čijoj osnovi je rađena. U okviru dvadesetih obnovljenih Susreta pozorišta / kazališta u Brčkom, 2021.godine mnogo toga se pogodilo što je bitno i za Festival, i za Narodno pozorište iz Sarajeva.
U godini kada se organizuju Dvadeseti po redu obnovljeni ili XXXVIII ukupno organizovani Susreti pozorišta / kazališta, najstarija profesionalna pozorišna kuća u Bosni i Hercegovini, sarajevsko Narodno pozorište, obilježava vijek od svoga osnivanja. Tako da je ova institucija kao najstarija i prva u BiH, kada je u pitanju nastanak profesionalnog teatra stožer i temeljni kamenac istorije pozorišta u Bosni i Hercergovini. U svom tom vremenu ona je bila i temelnji putokaz kako i što raditi na profesionalnim scenama. Da nije sarajevska „Kuća na Obali“ prije dvadeset godina, uz banjalučko Narodno pozorište Republike Srpske, dala potporu i podržala obnovljene Susrete pozorišta pitanje je da li bi oni započeli te, ne tako davne 2002. godine. Tadašnji upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu bio je Tvrtko Kulenović. Bezrezervno je podržao obnavljanje Susreta i dao značajan odlučujući impuls u njihovom obnavljanju.
Dogđjaji iz njegove „Istorije bolesti“ itekako se mogu primijeniti na sve pokušaje destrukcije i otpora koji su tada bili protiv obnavljanja Festivala u Brčkom.
Predstava za koju adaptaciju i dramatizaciju uradio Darko Lukić, a režiju potpisuje Dino Mustafić je svojevrsni teatar sjećanja, kako na godinu i vrijeme obnavljanja Susreta pozorišta / kazališta, tako i na sve ono što je u prošlosti, makar onoj bliskoj opterećivalo društvene i komunikacijske odnose u BH društvu. Tumačenje sadašnjosti i projekcije budućnosti se itekako mogu izvući i na osnovu romana, a i pozorišne predstave.
Kroz priču i prisjećanje o danima uspjeha i nemira u sarajevskom Narodnom pozorištu i njegovo vrijeme trajanja može se napraviti paralela sa svim lošim i dobrim stanjima u društvu. Istorija bolesti društva je dugotrajna i ona još nije izliječena. Naprotiv potpuni oporavak se i ne nazire.
Bolest je uništila ideale i nadu u bolji život. Nekako se uvijek iz godine u godinu očekivao boljitak života. A on nikako nije dolazio i ne dolazi. Društveni pakao tokom godina pretočio se u životni pakao pojedinaca i grupa. Nekima koji su profitirali iz svega toga je i odgovarao onaj pakao o kome govori Tvrtko Kulenović. Jedino u stvaranju takve atmosfere se i snalaze. U uslovima društvene humanosti, empatije i ostvarenosti ne mogu funkcionisati. Ne snalaze se. Kulenovićevo stanje pakla i paklenog života im jedino odgovara. Bore se protiv svih uzusa ravnoteže sreće i zadovoljstva u životu. Njihovi uzusu su nesigurnost i proizvodnja veječitog straha od nekoga drugoga ili trećega. A taj neko je često i imaginaran.
Sarajevska predstava kroz analogiju i paralelizam slika iz Kulenovićevih opisa u romanu i pričanja glumačkih aktera, nekih sličnih svojih situacija koje su prebolovali, nije priča o jednom ratu, onom od 1992-1995.godine. To je priča o mnogim malim i velikim ratovima koji traju na južnoslovensim prostorima i koji se nikada ne završavaju mirovnim sporazumom. Završavaju se tinjajućim projekcijama nekih novih bolesti koje lebde u zraku kao kakve aveti prošlosti i prijete da se uvijek i u svakom vremenu aktiviraju zbog nedoraslih ljudi spremnih da im se suprostave i da izliječe društvo.
Scenska priča protagonista sarajevske predstave na površinu veoma jasno i uvjerljivo kristališe priču o bezumlju u društvu veoma umnim i logičnim scenskim rješenjima. Pri tome tako nešto „nikada nigdje nije bilo“ pokazuje i oslikava jedno rizično društvo po pitanju mnogih dešavanja. Isto koliko je po njega opasna ta sintagma ništa manje opasna nije i ona „to samo ima ovdje“ u smislu samohvalisanja i promovisanja samo znanih „vrijednosti“ onima koji upravo funkcionišu jedino u istoriji bolesti i kroz nju. Dobar balans za pravu mjeru ponašanja kada bolest potpuno dominira u društvu može biti i sarajevska predstava.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković
