„Rat je tim umiranjima uzeo svaki šarm boemštine i gurnuo ih u prave dostojevskijeve tragedije, s kojima se nisu ni mogli ni znali nositi. Rat je kavanama dao hramske lukove i spasiteljski izgled. Rakija je bila osnovni anestetik preobražaja radnika u ratnike – nacionaliste, koji će tako brutalno biti zloupotrebljeni da ubiju rodjenu zemlju“. Pasus je to, uzet nasumce, iz 14 glave romana „Schindlerov lift“ književnika, napose pjesnika, Darka Cvijetića, ujedno kazališnog zaljubljenika i pregaoca, po čijim je motivima, uključujući i dio njegovog pjesničkog opusa, u Kamernom teatru 55 u Sarajevu praizvedena istoimena predstava, odigrana šeste večeri 38. Pozorišnih/kazališnih susreta u Brčkom.
Režiju i adaptaciju potpisuje beogradski redatelj Kokan Mladenović, dramaturg je Vedran Fajković, kostimografkinja i scenografkinja Adisa Vatreš Selimović, a kompozitorica Irena Popović. Moćna je to i višeslojna ansambl-predstava što bešavno spaja fragmente Cvijetićeve proze i poezije, od prve do trideset i druge glave, koliko ih taj inače, po obimu, neveliki, ali po umjetničkom dometu itekako vrijedan, roman sadrži. Igraju: Tatjana Šojić, Gordana Boban, Aleksandar Seksan, Admir Glamočak, Muhamed Hadžović, Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Senad Alihodžić, Davor Golubović i Dina Mušanović, paralelno s još djecom-glumcima: Sin Kurt, Isa Seksan, Dino Hamidović, Lana Zeničanin i Tijana Zeherović.
Navedeni odlomak iz romana samo je jedna od bezbrojnih varijacija na temu rata – rat je glavno lice romana, pa tako i predstave, strahote i horor koji iz njega proizlaze, a zrcale se u Crvenom soliteru u Prijedoru useljenom u rano proljeće 1975.-te godine, prožimaju svaku od 32 glave tog fascinantnog djela. Predstava slijedi događanja u tom Crvenom prijedorskom neboderu, mitskom mjestu Cvijetićeve proze – treba li naglasiti da autor i dan-danas živi u jednom od stanova te višekatnice – prati ta dešavanja od prvih do posljednjih dana minulog rata, razobličuje ga i secira, anatomski precizno, ne libeći se da nas suoči sa onim, najstrašnijim od svih pitanja: gdje smo mi sami bili, u to doba bezmjernog užasa, što smo učinili mi sami da do njega ne dodje, da li smo se suprotstavili bezumlju i surovoj sili oko nas, ali i u nama samima? Jer, Šindlerov lift iz tog Crvenog prijedorskog solitera, metafore čitave jedne zemlje koja je potonula u ambis, nije, nažalost, nikakva usamljena pojava, zlo se događalo svuda oko nas.
Predstava svih svojih 135 minuta igra na toj opasnoj, nad ponorom beznađa nategnutoj žici: s jedne strane su tjeskoba, strah i zaprepaštenje slikama stvarnosti u kojoj likovi žive, s druge strane je neka lelujava, crnohumorna koprena kojom se prekriva naivna dječja igra, neki gotovo infantilan pogled na svijet koji ne želi sagledati tu faktičku realnost: pozornicom hara horor i užas, suvereno vlada moć sirove, ničim sputane sile, ali istodobno njom protrčavaju djeca, neboder se gradi lego-kockicama, scenom defiliraju igračke rata – tenkovi, bageri koji iskopavaju mrtve, vojnici-igračke u uniformama pariraju vojnicima-glumcima odjevenim također u uniforme rata koji ne prestaje. Poput proroštva zlokobno će odjeknuti prizor rata stanovnika solitera protiv golubova, koji im tako silno smetaju da ih moraju istrijebiti, uništiti, zatrti im sjeme, ne sluteći da će se, vrlo brzo, to isto dogoditi njima, samo zato što su Drugačiji i Različiti. Predstava je to koja upozorava, opominje i osvješćuje – ujedno izvanredan je primjer kako nešto što je primarno poetsko, makar u formi proze, može biti pretočeno u dramsko. Naravno, ti elementi dramskog već su bili sadržani u Cvijetićevoj poeziji i prozi, ali bio je potreban itekako osjetljiv redateljski nerv, pažljiv dramaturški rez i nadasve nadahnuta glumačka igra da se to iznese na pozornicu kako bi „Šindlerov lift“, kao primjer angažiranog komada u punom smislu te riječi, zasjao u punom svjetlu pod pozorišnim reflektorima.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković
