POZORIŠTE, TO SMO MI
Zašto volim pozorište? Je li to moja potreba, moja duhovna glad? Gledati
na sceni ljude koji žive, bivaju sretni za tren, smiju se i plaču istovremeno. I mi
se smijemo i plačemo sa njima. Kada ponese sreća, tuga i bol. Katarza. To
pročišćenje duše koje se dešava samo u pozorištu.
Pozorište ima tu moć da ukaže na svaku pojavu kao i nedostatak u
društvu. Sve što je dobro, sve što je loše, sve što je smiješno u svojoj nemoći,
sve što je blisko nama, ono što smo u stvari mi, možemo vidjeti na sceni
nekoliko puta uvećano i osvijetljeno, kako bismo shvatili kada smo u pravu, a
kada griješimo. Pozorište je učiteljica koja nas blago vodi do spoznaje koja je
samo naša dok sjedimo u tami i gledamo ljude koji predstavljaju nas same.
Pozorište, to smo mi. Sve nedoumice i nedorečenosti svakog pojedinca i društva
u cjelini postaju kristalno jasne na sceni.
Kada čovjek gine, kada čovjek pati, kada se smije, kada je smiješan, kada
je jadan, kada je silan, valiki i mali, ginemo, patimo, smijemo se, a smiješni smo
sebi i mi, jer životi tih glumaca gore na sceni, to su i naši životi. Nas velikih i
malih, silnih i jadnih i nemoćnih istovremeno.
Iz večeti u veče, osam večeri, nešto su nam glumci poručili, i poučili nas,
naučili nas našem životu. Da li je u nama ostalo odjeka?
Prve večeri sam vidjela patnju žene, samoću, napuštenost i prituljen bijes,
nemoć i jad. Čekati, stradati, patiti. A more oko nas mirno i bešćutno,
uzburkano, divlje, pučina na kojoj su sva naša očekivanja, prazna. Žene koje
čekaju i rijetko kad dočekaju da svoju mladost provedu sa voljenima. Žene koje
venu. Tako mladost prođe u samoći, pa negdje pred kraj života dočekaju svog
voljenog. Da li je kasno tada voljeti, zaboraviti da nam je život uzalud prošao,
praštati i okusiti ponovo sreću?
Druga predstava mi je nametnula pitanje: postati roditelj, je li to
najvažnije u životu i vrijedi li pogibije naše? Da li uvijek nalazimo pravu osobu
sa kojom ćemo postati roditelj? Pa ipak, možda je to smisao našeg života?
A ovo što nam se dešava svakih nekoliko decenija na Balkanu, to nigdje
nikada nije bilo i nikada neće biti. Sve me to podsjeća na Andićevu pripovijetku
"Pismo iz 1920." na čovjeka koji odlazi iz Bosne jer tu mira nikada neće biti.
Prošlo je više od stotinu godina, a ljudi i dalje odlaze i ništa se nije promijenilo.
A prošlo je samo stotinu godina. Sve je ostalo isto. Veliki veziri dolaze i odlaze.
Zašto se neprestano prisjećati na rane Balkana koji pamti i nikada ne zaboravlja?
A kada TV preuzme ulogu pozorišta, kada smo usamljeni i otuđeni od
drugih, tada najviše pomaže ljudski zagrljaj. I taj koji nas grli i ljubi, on postaje
naša ikona. Jesmo li izgubili svoje bogove? Moramo li uvijek zidati svetilišta?
Zar ne smijemo ostati sami sa sobom? Pogledati sebe u lice?
Poslije ratova smijemo li sanjati ono što smo imali prije njih kada smo svi
zajedno živjeli u jednom crvenom soliteru? Soliter se srušio. Ljudi su se
razbježali ili su ubijeni.
A naši strahovi? Da li su toliko mnogobrojni i jaki? Svi mi imamo
strahove. Ja ne smijem izaći među ljude. Kakav je to strah koji nas koči i ne
dozvoljava da živimo bezbrižno? Strahovi upravljaju nama. Gubimo sebe i
zaboravljamo šta smo to htjeli biti, kuda krenuti.
"Derviš i smrt", knjiga koju smo sigurno nekoliko puta pročitali, je
vjerovatno najbolji pokazatelj istina koje žive u nama i sa nama. Može li čovjek
izbjeći svoju sudbinu? Da li može pobjeći od sebe ako posiječe svoje korijenje. I
da li će se ponovo vratiti? Je li to naša krivica ako ne znamo za šta smo krivi.
Svi smo za nešto krivi. I svi ćemo biti osuđeni. Neko prije. Neko kasnije. To je
samo potvrda da se najbolje knjige pišu kod nas, kao što se igraju pozorišne
predstave kod nas i samo za nas o nama.
Može li ovaj naš Balkan da nam pruži utočište u kojem bismo bili sretni?
Da li nam je sudbina da ginemo? Potoji li pravda za sve nas?
Napisala bih dramu koja bi ukazivala na nacionalizam koji nam truje srce
i dušu. Zar mi kao jedinke ne možemo biti sretni bez osjećaja pripadanja
nekom? Zašto moramo svi u stada? Postoji jedan cijeli svijet koji bi trebao da
nam bude drag kao naša domovina. I ljudi sa ove i sa one strane.
Zašto su nam Čarls Darvin, Sigmund Frojd i Fridrih Niče postali
neprijatelji, najveći neprijatelji ovoj našoj demokratiji koja se temelji na
nacionalizmu?
Zar ne možemo krenuti u Evropu čisti, rasterećeni, bezbrižni i sretni, bez
tereta nacionalizma koji nas truje stoljećima?
Da li to istorija ide unazad?
