SVI GRIJESI SU OPROSTIVI

SLAĐANA JOVIČIĆ

(JEDNOČINKA)

LICA:
SIN – 38 godina, visok, krupan, sa bradicom od dva do tri dana, proćelav,
izrazito prćastih usana
MAJKA – 65 godina, plavuša bujne kose, mladolika, punih senzualnih usana
OTAC – 73 godine, mršav, crn, ima tanke brčiće, on je bolesnik koji boluje od
kancera, leži u krevetu na visoko postavljenim jastucima, teško diše
SVEŠTENIK – veoma visok, mlad čovjek, plav
2 GROBARA
Ljudi na groblju koji prisustvuju sahrani koju sin sanja

SCENA 1 – SAN

(Sin leži na krevetu i sanja. San: Scena prikazuje pravoslavno groblje. U toku je
očeva sahrana. Vidimo otvorenu raku u koju spuštaju veliki, skupocjeni kovčeg.
Okolo je nekolicina ljudi. Ispred su majka i sin. Sin pridržava majku pod ruku.
Na groblju gore svijeće. Sveštenik drži govor.)
SVEŠTENIK: Svi smo mi djeca božija. Naš život je samo tren na ovoj zemlji i
treba da se radujemo životu koji tek treba doći kada napustimo naše zemne
ostatke. Radujmo se vječnom životu i trenutku kada ćemo se u Bogu ponovo
sresti. Sve oko nas je On. Vječno božanstvo koje nas okružuje. Život nije
iskušenje. Ko ga shvati kao iskušenje, teško će napustiti ovaj život. A sa
spoznajom da idemo u radosti njemu, ovaj život će biti lakši, kao i sve teškoće
koje sada podnosimo. On nije mrtav. Samo treba preći put u vječnost. Zato
njegovoj duši palimo svijeće i molimo se za njegovu dušu koja ide u vječnu
svjetlost. Duša je svjetlost koja iz nas sija i koja osvjetljava one oko nas. I vi
tužni, i vi plačni, i vi nesretni, ranjeni, obogaljeni, nemojte to biti. Jer će se naša
duša u vječnosti ozariti. Samo treba vjerovati. A šta je čovjek bez vjere? Prazno,

beživotno stablo iz kojeg ne niču grane. Šta je duša bez svjetlosti? Tama bez
zvijezde, bez mjeseca. Noć koja ne sviće. Grane treba ozeleniti, krošnju oploditi,
cvijeće posijati, ozariti jutrom vječnu noć. Plod dati. Cilj našeg života je posijati
sjeme, dati plod i u Hristu se ponovo roditi . Za vječnost. Molimo se za njegovu
dušu koja je otišla u svjetlost. Amin! Palite svijeće! Osvijetlite put duši! Neka
duša putuje u Raj!
(Dva grobara polako spuštaju kovčeg sa preminulim u raku. Čuje se pokoji jecaj
majke. Sin ju je prigrlio i drži je da ne bi pala. Raka je zatrpana, otac je
sahranjen. Ljudi polako slažu vijence i cvijeće po grobu, izjavljuju saučešće
majci i sinu i polako odlaze sa groba. Majka i sin na kraju ostaju sami. Stoje
pored groba.)
MAJKA: Bilo je puno ljudi. Svi su mu odali počast.
SIN: Puno svijeća koje smo palili. Svijeće gore u noći i osvjetljavaju put.
MAJKA: Svijeće gore u noći.
SIN: A duša je svjetlost. (Tišina.) Duša je san. U san mi dolazi i kaže da mi
prašta sve.
MAJKA: Duša prašta. Duše nas uče. San govori sve. (Tišina.)
SIN: Da li sam sanjao da te je otac varao sa drugim ženama ili je to bila
stvarnost?
MAJKA: Bio je to san. Tvoj otac je bio dobar prema meni. Kao i prema tebi.
Borio se za tvoj život. Bio je pravi otac.
SIN: Da li sam sanjao da si bila nesretna ili je to bila stvarnost?
MAJKA: I to je bio san. Bila sam sretna.
SIN: Zašto plačeš, majko?
MAJKA: Plašim se za tebe. Kako ćeš sve to podnijeti. Ostali smo samo nas
dvoje.
SIN: Ne plaši se. Ja se ne plašim. (Tišina.)
MAJKA: A lijepo smo ga ispratili. Bilo je puno ljudi. Nisam ni pomislila da će
svi njegovi prijatelji doći. Imao je mnogo prijatelja. Dobar čovjek ima puno
prijatelja.

SIN: Više je vremena provodio sa njima nego sa nama. Vječito oni.
MAJKA: Ali ti ništa nije falilo.
SIN: Da, imao sam sve što sam poželio.
MAJKA: Kako te samo volio.
SIN: A tebe? (Tišina.) Je li te poštovao dovoljno?
MAJKA: Mi žene smo na to navikle. Samo da su djeca dobro.
SIN: Osjećao sam to. Nikada mi nisi govorila.
MAJKA: O tome se ne govori.
SIN: Da li te je ikada udario?
MAJKA: Otkud ti sad to?
SIN: Je li?
MAJKA: (Ćuti.) Nije.
SIN: Ne bi mi rekla i da jeste.
MAJKA: Ne smiješ tako govoriti. Bio ti je otac. Tebe nikada nije povrijedio.
SIN: Nije. Ali tebe … (Tišina.)
MAJKA: Baš smo ga lijepo ispratili. Kupili smo najskuplji kovčeg. On je to
zaslužio. A sada, poslije njega, sve njegovo ostaje nama. I zato treba da ga
poštuješ. Da poštuješ sjećanje na njega. Sve ti je pružio što si poželio. Uvijek si
sve imao. Bio je divan otac. A naš život … To je naša stvar. Nešto što je
postojalo samo između njega i mene. I sa tim ti nemaš ništa. Ti moraš poštovati
uspomenu na svoga oca.
SIN: Vidio sam tu ženu.
MAJKA: Ne razmišljaj o tome. Zaboravi.
SIN: Vidio sam i tog dječaka. Nije ličio na mene. Ličio je na jega.
MAJKA: Ćuti. Zaboravi. Oni su ostali tamo. Mi se nećemo vratiti.
SIN: Je li mi to brat? Istih smo godina. Znaš, možda je on ratovao protiv mene.
Bio je na drugoj strani. Možda sam ga ubio. A ne znam.

MAJKA: I rat treba da zaboraviš. To sam ti govorila.
SIN: Ja sam ga zaboravio. Ali sanjam. Još uvijek sanjam. Iz noći u noć. Njegov
lik mi ne da mira.
MAJKA: Govorili smo o tome. To je bio samo san koji te proganja.
SIN: Nije to bio samo san. On ima korijene u javi.
MAJKA: On je bio prije tebe. Rodio se prije tebe.
SIN: A da li si ti, majko, bila sa ocem u to vrijeme?
MAJKA: To nije tvoja stvar. To su stvari koje se tiču samo oca i mene. Ti mu
moraš oprostiti. On ti je otac. Ti si mu sin. Jedini sin o kojem je on brinuo, koga
je podizao, koga je volio.
SIN: A moj brat? Sa kim je on živio? Koga on voli? Koga poštuje?Za koga zna?
MAJKA: Zboravi.
SIN: Ne mogu, majko. Ne mogu zaboraviti ni njegov dug koji nama ostavlja.
MAJKA: I to zaboravi. To je moja stvar. Otac je toliko ostavio iza sebe. Sam će
se dug otplatiti.
SIN: Nije stvar u novcu već u činjenici da postoji dug koji je on dao nekome ko
je bio tvoj suparnik. Tvoja suparnica. Koliko ih je bilo?
MAJKA: Ja sam prešla preko toga. I pomirila se sa tim. Zašto i ti to ne možeš?
SIN: Zašto čovjek mora da se miri? I da živi sa tim. Zašto postoji poniženje?
Moramo li se pomiriti sa poniženjem?
MAJKA: A šta da se nisam pomirila? Izgubila bih i tebe i njega. (Tišina.)
Postoji ljubav.
SIN: Ljubav?
MAJKA: Nemoćni smo kada se radi o ljubavi.
SIN: A mržnja.
MAJKA: Dvije strane ogledala. Dvije strane iste strasti. Strast.
SIN: Strast ubija.

MAJKA: Od nje živimo. Od nje umiremo. Mi smo istovremeno i lik i naličje.
Sazdani u jedno. Svi mi. To je bio i tvoj otac. Ne možemo ljude jednostrano
posmatrati. Ili voljeti. Ili mrziti. Ljude ne možemo analizirati. Ljude moramo
prihvatati. Baš takve kakvi jesu. Moraš se naučiti da voliš ljude. Da praštaš. Ne
možeš stalno stavljati na vagu sva loša i sva dobra djela. Mi nismo u sudnici. Na
šta bi svijet ličio da je tako? Prepustimo Svevišnjem da o nama daje sud. Mi ne
možemo biti sudije. A ljudi su i dobri i loši istovremeno. I uvijek postoji razlog
da ih prihvatimo. Da ih volimo. Da ih poštujemo. Jer su krhki kao i mi. Da
poštujemo ono u njima što je dobro. I da zaboravljamo sve što je loše. Lakše će
biti nama. Lakše će biti i tebi ako zaboraviš. To znači biti grešnik. Ali to znači i
biti čovjek. Čovjek čovjeka ne može osuđivati. Jer je jednako slab i onaj koji
osuđuje i onaj kome se sudi. I onaj kome se prašta.
SIN: Nikada mu nisam rekao da sve znam.
MAJKA: I nisi trebao. On je tvoj otac. Otac se ne osuđuje. Niti mu se prašta.
Otac se voli. Bezuslovno. Kakav otac ćeš ti biti?
SIN: Ako postanem otac.
MAJKA: Možda se plašiš da ne postaneš kao on? Ili se plašiš da budeš kao on?
Ili se plašiš što si kao on? Teško je biti kao svoj otac. U dobru. U zlu.
SIN: Ja nisam kao on. I ne želim biti. Ne želim stvarati porodicu.
MAJKA: A zašto? Možda se plašiš da sagriješiš? Svi griješe. Ali grijesi su
oprostivi. Svi grijesi su oprostivi. Griješimo zato što smo slabi. I kada smo silni.
Jer mislimo da smo jaki. I ne znamo koliko smo slabi. Ili ne smijemo sebi
priznati da smo slabi. Misliš li da si jak?
SIN: Mislim da jesam.
MAJKA: Nisi, jer se plašiš. I ja se plašim. I to je normalno. Svi se mi plašimo.
Plašimo se da ne pogriješimo.
SIN: Ne znam o čemu govoriš.
MAJKA: Shvatićeš. Ali će biti kasno. Zato ne razmišljaj. Kad voliš nekog, radi
ono što ti srce kaže. Ako slušaš razum, uvijek ćeš oklijevati. (Tišina.) Ali i to će
se desiti kada nekog zavoliš.
SIN: Koga da zavolim? Nemam koga. Niko nije vrijedan toga.

MAJKA: Sine, je li to strah?
SIN: Od čega strah?
MAJKA: Od predaje. Ne smiješ se plašiti. Sve je to život.
SIN: Je li ovo život što si ti imala?
MAJKA: Život je ono što smo sve troje zajedno imali. Zar se ne sjećaš?
SIN: Sjećam se. Ako se ne sjećam, onda sanjam.
MAJKA: Neka lijep san bude java. A ružna java san koji se zaboravlja
buđenjem.

SCENA 2 – JAVA

(Majka pored sinovljevog kreveta. Pokušava da ga probudi.)
MAJKA: Sine, probudi se! Otac je pao sa kreveta! Molim te, probudi se!
SIN: (Budi se. Skače na noge.) Šta je bilo, majko?!
MAJKA: Otac je pao sa kreveta! U nesvjesnom je stanju.
(Majka i sin prilaze krevetu sa kojeg je pao otac. Pokušavaju da ga podignu na
krevet. Uz veliki napor ga podižu na krevet.)
MAJKA: (Uzima maramicu i briše lice samrtnika. On leži na krevetu i tiho,
isprekidano diše.) Još je živ. Vjerovatno je pokušao da ustane. Mile, čuješ li me?
OTAC: (Tiho šapuće. Majka sluša riječi sa njegovih usana.) Sladoled.
MAJKA: Sladoled? Hoćeš malo sladoleda? Evo … (Odlazi do kuhinje i donosi
sladoled. Hrani ga kašičicom.)
OTAC: (Odmahne rukom.)
MAJKA: Ne možeš više?
OTAC: (Tiho.) Ne mogu. (Zatvara oči.)
MAJKA: Boli li te?

OTAC: (Odmahne rukom. Žmiri.)
MAJKA: Ne boli. Samo da ne boli.
(Sin sjedi na stolici i gleda ih. Potom stavlja lice u šake i duboko se povije.)
MAJKA: (Uzima maramicu i polako, nježno mu briše lice.) Hoću da znaš da te
volim. Volimo te oboje. Sve je zaboravljeno. Sve ti praštam. Praštaš li ti meni?
Mile, da li si mi oprostio? (Tišina.) Lijepo je bilo za našu slavu. Svi su ti došli da
te obiđu. Bilo je lijepo. (Tišina.) Toliko te ljudi voli. Sa tolikim ljudima si bio
prijatelj. Bio si najbolji za druge, ali ne i za sebe. Za nas. Nikada nisi mislio na
sebe. Toliko si drugima dao. Ali si i o nama brinuo. I kada si griješio, nisi bio
kriv ti. Takav je kod nas nepisani zakon. Muškarac mora biti muško. Uvijek. I u
dobru i u zlu. Je li tako, Mile? Mile! Mile! Mile! (Tišina. Sinu.) On ne odgovara.
On nas ne čuje.
SIN: Jel' diše?
MAJKA: Diše. Jedva čujno. (Uzima muževljevu ruku.)
SIN: (Prilazi ocu.) Hoćemo li zvati Hitnu?
MAJKA: Nećemo. Ne želim da umre u bolnici. Želio je da umre kod svoje kuće.
Među svojima. Znaš da je bio mjesec dana u bolnici. Samo se mučio. Ko će ga
tamo držati za ruku? Ko će mu pričati umjesto mene? Ko može osjećati osim
nas? (Sluša muževljevo disanje.) Još diše. Pao je u komu. (Tišina.) Bože, čuvali
smo ga kao bebu. Brinuli smo o njemu od trenutka kada je obolio. Ništa mu nije
nedostajalo. Ispunila sam mu sve želje. I sad da padne sa kreveta. Oprosti mi,
Bože. Sve sam učinila da mu ublažim bol.
SIN: Nisi ti kriva, majko.
MAJKA: Htjelo se tako. Pokušao je ustati. Ja sam malo prispala pored njegovih
nogu. I nisam čula kada se podigao iz kreveta. Odakle mu snaga da ustane?
SIN: Majko, niko nije kriv.
MAJKA: (Osluškuje muževljevo disanje.) Još je živ. (Iznenada počinje da izbija
pjena na očeva usta. Ona ga briše.) Sine, on umire.
SIN: On umire.

MAJKA: (Kada ga je obrisala, ponovo osluškuje njegovo disanje.) Ne diše.
Umro je. Sine, otac ti je umro. (Tišina.)
SIN: Ne muči se više.
MAJKA: Došao je kraj njegovim mukama. Treba zvati mrtvozornika. Treba
naručiti sve za sahranu. Grobno mjesto smo već kupili. Treba organizovati
sahranu.
(Sin uzima telefon i odlazi u sobu da telefonira.)
MAJKA: Treba poslati ono novo odijelo, Mile. Njega si obukao samo jedanput,
kada si kumovao Nedeljkovom sinu. To ti je odijelo lijepo stajalo.
SIN: (Ulazi.) Zvao sam.
MAJKA: Treba zvati rodbinu, prijatelje … (Tišina.) Sada smo ostali samo ti i ja.
(Zagrle se i stoje pored kreveta.)
SIN: Sve je kao u snu. Ovo sam sve sanjao. Već viđeno.
MAJKA: Plaše me ti tvoji snovi.
SIN: Često sanjam. Sanjam svaki dan. Sanjao sam da je pao. Ali nas nije
optuživao. Sam se digao i nasmijao mi se. Rekao je da nas voli.
MAJKA: Umro je na svetac. Njegova duša će otići u Raj.
SIN: I to sam sanjao.
MAJKA: Odoh da donesem odjeću. (Izlazi iz sobe.)
SIN: Oprosti mi, oče. (Pali svijeću na stolu.)
MAJKA: (Vraća se sa odijelom u rukama.) Sve nam je oprošteno. Svi grijesi su
oprostivi. (Sjeda za sto pored sina. Tišina.) Ništa mi nije rekao. Nije se od mene
oprostio. A pozdravio se sa svim svojim prijateljima. Mene je zaboravio. Zar
ništa da mi kaže kada je odlazio? Svi grijesi su oprostivi. (Tišina. Scena se
mrači. U noći gori samo svijeća i osvjetljava lica prisutnih.)

(Kraj.)