„KUĆA“ NA PUTU ZVANOM BALKAN
Čuveni francuski i svjetski književni klasik jednom je primijetio da jedno bijelo dugme sa četiri rupice koje služi za zakopčavanje kaputa, stotinu ljudi vidi, doživi i osjeti svako na svoj način. Takav princip percepcije i pristupu isčitavanja glavne metaforičke poruke koju, uz ostale, šalje predstava „Kuća“ koja je treće takmičarske večeri Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom nastavila sjajan dramski niz u odabiru selektora Susreta prof. Vlade Keroševića.
Već nakon nekoliko minuta igranja predstave i pominjanja mogućnosti od strane supruge da bračni par koji u predstavi tumače Saša Handžić i Selma Mehanović, napuste Sarajevo i Bosnu i krenu u neki grad u Njemačkoj, u glavi mi se počela emitovati melodija i tekst poznate pjesme „Balkan“ kultnog autora Branimira Džonija Štulića i kultune pop- rok grupe AZRA iz Zagreba.
Predstava „Kuća“ Bosanskog narodnog pozorišta Zenica za koju je tekst uradio mladi ali uspješni Benjamin Hasić, još jedna je u nizu priča o sudbinama ljudi ili porodica, koje svoju sreću, ostvarenje i bitak, ne mogu pronaći tu gdje su rođeni, rasli i postali, nego svoju sreću i svoju bolju sudbu moraju pronaći negdje drugdje: u Njemačkoj, Australiji, Americi, na Marsu, samo ne u Bosni, samo ne na Balkanu. Zašto! Pa i nauka i religija, kao rijetko kad, u jednom se slažu, a to je teza da je porodica osnovna ćelija društva i kad nje nestane onda nestaje društva, tog društva, i dolaze neke nove vrijednosti, duboko penetriraju i osvajaju taj već sad napušteni prostor, brišu sve pred sobom, zatiru u zemlju sve do ispod korijena, i nameću ono nešto novo, ono svoje, njihovo samo ne ništa naše, ultimativno, bezuslovno, surovo i trajno. I tu mogućnosti izbora nema – uzmi ili ostavi!
Predstava „Kuća“ je ustvari fina, ljudska, topla ali i tragična, dobro i vješto ispisana priča o sudbinama ljudi i porodica koje nakon rata u Bosni, u ovakvom sistemu vrijednosti koje su porodile neki NOVI BALKAN, koji se ni kriv ni dužan našao kao „kuća na putu“ na razmeđu svjetskih geopolitičkih i svih drugih interesa koji iz njih kasnije uzročno-posljedično proističu. Glavni junaci drame „Kuća“ to naravno ne mogu znati jer su zaokupljeni sobom, ili što bi Jevreji rekli – Dabogda se o sebi zabavio. Likovi priče traže novac da žive kao i svi normalni ljudi, Vanja traži tj. sanja i nešto više, ostali traže egzistenciju, golo preživljavanje, traže kućište za prenoćište, posao koji je teže naći nego ili otkriti novi planet, i u tom uzaludnom pokušaju neuklapanja u već stvoreni šablon za preživljavanje na novom i divljem Balkanu koji je već etabliran, nervi stradaju, iz bijede i neimaštine dolaze sve nedaće jednog društva, što bi rekao Dostojevski, i naravno kreće se od bračnih, bratskih, prijateljskih i svih drugih mogućnih i nemogućih svađa i sukoba, zaborav se uz kredit od kamatara prvo traži u piću i bludu, a kasnije dolaze droga, paranoja, paroksizam kao najviši stadij pojedinačnog i kolektivnog nervnog rastrojstva i dešava se drama. Sam kraj „Kuće“ na prvo čitanje završava se sretno, brat narkoman ide na odvikavanje, bivši robijaš se vraća u zatvor i on će kad izađe opet nastaviti po starom, a bračni par, nakon što je supruga mužu oprostila nevjerstvo i propast pokušaja zarade od kafića, jer je uz pomoć očevih para vraćen dug, i njih dvoje se spašavaju i iz Bosne i Balkana odlaze u Njemačku, pa nek bude što biti mora. No, pošto komunikologija kaže da ništa nije kao što se na prvi pogled čini, jer prvo čitanje je površinsko i ono samo odvlači pažnju od suštine dramske poruke. Činjenice jeste da je ovaj bračni par napadnut ratom, i otjeran i protjeran sa vjekovnih ognjišta, iz svoje kuće koja je do pojave Novog Doba othranila i ljudima učinila nekoliko pokoljenja. Par odlazi jer nije mogao da se uklopi u novu matricu funkcioniranja novog divljeg Balkana čiju mjeru života i kvaliteta sad već određuju drugi, a mi moramo biti što smo „u svom na svom“, podstanari, neki sretnici čak i stanari, uz jedan jedini uslov – mi više ne smijemo ni da mislimo svojom glavom, a kamoli da govorimo, ili …sačuvaj me Bože… da pišemo.
Piše: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurkovi
