Slovenačko-bosanskohercegovačka koprodukcija predstave “Jugoslavija, moja domovina” pozitivan je primjer saradnje umjetnika u regiji, iako se bave teškim temama kao što je suočavanje sa burnom zajedničkom prošlošću.
“Za artiste nikada nema granice”, ističe na početku razgovora slovenski glumac Igor Štamulak, Brane.
Član Gledališče Koper Teatro Capodistria se prisjeća da je u Jugoslaviji uvijek bilo tako, išlo se na festivale širom zemlje, te da se najnovijom saradnjom, iako ta država više ne postoji, to ponovo vraća.
“Mislim da smo imali već sedam-osam festivala po bivšoj Jugi i svuda su sretni da dolazimo. Iz drugog dijapazona za selektore, još bolje je ako imaju u jednoj predstavi i Slovence, Bosance, Srbe, Hrvate. Sve ove jezike”, navodi Štamulak.
S obzirom na to da se ova koprodukcija pokazala veoma uspješnom, već planiraju novu sa umjetnicima iz Banjaluke, a ranije su sarađivali i sa mađarskim. Za glumce je to, naglašava on, od velikog značaja.
“Sve akademije u regiji imaju svoje varijante. Kod nas u Sloveniji je austrougarski način: red i disciplina. Na Balkanu je potpuno drugačije. To je jedna baš dobra stvar da možemo graditi glumačke načine. To se ne može kroz brzi kurs, nego je najbolje kroz saradnju sa drugim teatrima.”
Predstava “Jugoslavija, moja domovina”, napominje Štamulak, nema nikakve veze sa politikom. Smatra da ljudi koji ih gledaju na festivalima bilo gdje dolaze zbog umjetnosti.
Ljudske sudbine
Rat devedesetih godina prošlog stoljeća najviše je utjecao na ljudske sudbine širom zemalja bivše Jugoslavije, pogotovo u porodicama koje imaju pripadnike više nacionalnosti.
Priča u ovoj predstavi prati put protagoniste Vladana Borojevića kojeg tumači glumac Blaž Popovski, te njegovu konkretnu i simboličku potragu za ocem, oficirom bivše JNA i ratnim zločincem u bjekstvu. Taj put postaje polazište bolnog suočavanja sa sobom, sa ličnim traumama i strahovima, ali i redefinisanja ličnog i nacionalnog identiteta. Na sceni se istinito budi duh naše nedavne prošlosti, kroz žive pjesme i vješto razigrane dramske situacije.
“Kad smo bili u Prijedoru i Banjaluci, radeći ovu predstavu, imali smo mogućnost da pričamo sa ljudima. Uvijek sam plakao. Ja sam bio dječak, imao sam 13 godina kada je kod nas počeo rat. Nije mi bilo svejedno, išli smo u sklonište, kod nas je to trajalo 11 dana. Ali u drugim zemljama to su bile teške priče”, priča Štamulak.
Na kraju razgovora iznosi zaključak, prisjećajući se radnje iz “Antigone”, djela starogrčkog dramatičara Sofokla.
“Svi pokopani ljudi će imati svoje groblje. Tada možemo da počnemo da živimo u miru. Ne samo kod nas, nego i u cijeloj Evropi ljudi samo čekaju da se nešto dogodi. To nije dobro, još nismo završili stare priče, a već otvaramo nove. Ali, ako se otvori nova priča sa fašizmom, treba samo jedna iskrica i neće dolaziti do male vatre, nego će biti velika vatra i opustošit će sve. Svi ljudi moraju da rade na tome da si želimo mir. Oni koji pale iskre bi trebali da idu na sud. Ne govorim samo o Bosni, Srbiji, nego i o Sloveniji, Austriji, Italiji. Morali bi imati sistem da završimo s time. Svaki rat koji započne nije dobar. Ima toliko malih priča i sudbina koje niko ne zna. Oni u politici, vladari uvijek negdje odu, a najviše stradaju obični ljudi.”
Piše: Adis Mujdanović
Foto: Dejan Đurković
