Gledajući ovu predstavu i snažno je doživljavajući mnoge mlade generacije bez obzira na dobni uzrast će otkriti muziku Dženis Džoplin i shvatiti njenu borbu i nastojanje da mijenja svijet nečim što je duhovna nadogradnja čovjekovog bitisanja. Na taj način je moguće shvatiti što je potrebno uraditi i kako se ponašati, kako se poslije više od pet decenija od smrti jedne rok zvijezde, u jednoj sobi holivudskog Lendmark hotela ne bi točak započetih emancipatorskih promjena vraćao unazad.
Procese bilo koje emancipacije mogu voditi isključivo snažne i samosvojne ličnosti. Svojim djelom, životom i radom, kao i prepoznatljivošću one su dovoljne da se krene u procese emancipacije. Emancipovati jedno društvo, a pogotovo tradicionalno kao što je južnoslovensko najmanje mogu okrugli stolovi, radionice i tribine koje organizuju određene inostrane institucije, koje za tu funkciju unajme „manekene šuplje priče“ iliti tzv. civilni sektor. Nerijetko njihovi ciljevi su isključivo vođeni željom za sticanjem profita. Pa kada nema više novca naglo i potpuno prestaje interesovanje za emancipovanje nekoga ili nečega. Još manje do emancipacije mogu dovesti silom nametnute kvote koje ličnost pretvaraju u broj ili procenat, u objekat, a ne u subjekat.
To je naročito bitno i ispoljavajuće kada je u pitanju emancipacija žena u bilo kojem segmentu društva. Jer, to je jedna velika tajna koja se može otkriti samo ako se dobro prouče primjeri i emancipatorska izgaranja Marije Jurić Zagorke ili Isidore Sekulić, ili Milene Pavlović Barili, odnosno Mileve Ajnštajn na južnoslovenskom prostoru. A kada je svjetska pozornica u pitanju nezaobilazne su Simon de Bovoar ili Marija Kiri, odnosno Dženis Džoplin ili Tina Tarner. Sve su one heroine emancipacije na svoj način budući da su utrli put socijalnoj, ekonomskoj, kulturnoj i svakoj drugoj neovisnosti žena.
Projekti i novac po potrebi samo vraćaju taj točak emancipacije unazad koliko god se o njemu govorilo. Jer, to znači da je riječ o jednom procesu i jednom vremenu, koje po svoj prilici u tradicionalnom društvu, kao što je južnoslovensko, ne ide tako brzo. Mada i širom svijeta situacija nije ništa značajno bolja. Po svoj prilici stvari postaju još komplikovanije, ako religija upetlja svoje prste u pitanje emancipacije žena. Značajno se spiritualna sfera miješa u slobode žena, koje nužno vode ka emancipaciji. Bilo koji iskorak da se napravi religijska sfera to vraća u tradicijske okvire, koji teško ili nikako ne funkcionišu sa emancipatorskim nastojanjima žena da bude potpuno lično, profesionalno, ekonomski i na sve druge načine ostvarene nezavisno od muškaraca ili partnera.
Budući da je očito da religija igra sve značajniju ulogu u ograničavanju emancipatorskih dešavanja pozicija žena za bitnije učešće i odlučivanje u društvenom životu je otežana. Umjesto da razvoj društvenih odnosa prevazilazi protivurječnosti po pitanju emancipacije žena, sa tranzicijskim zbivanjima točak dešavanja se vraća unatrag. Zbog toga je pred ženama jako težak zadatak da se suprostave mnogim tradicijskim i stereotipnim normama, i njihovim nosiocima, u nakani da bitnije kreiraju svoju poziciju u životu i u društvu u smislu emancipatorskih promjena.
Borba za emancipaciju žena u svijetu i južnoslovenskom prostoru traži aktuelizaciju sjećanja na one heroine svoga doba koje su živjele u vremenu mnogobrojnih stega po žene i kada nije bilo ni pomisli o njihovoj emancipatorskoj borbi. Svojim ponašanjem i stilom života su prkosile vremenu koje im nije bilo naklonjeno. Jedna od takvih heroina je i Dženis Džoplin, koja je šesdesetih godina XX vijeka trasirala taj put. Zbog toga su i pozorišni komadi kao što je „Ko je ubio Dženis Džoplin?“, u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Omladinske prestonice Evrope OPENS iz istog grada, primjeri koji pokazuju na koji način problemski u teatarskom smislu treba prići svakoj takvoj i sličnoj priči. Autorski tim novosadske koprodukcije, spisateljica Tijana Grumić i rediteljica Sonja Petrović nisu se u predstavi bavile imitacijom, već su ključne naznake pozicionirale na jedno vrijeme i sve teškoće koje je ono prouzrokovalo samosvojnim ličnostima kao što je bila Dženis Džoplin.
U predstavi se posebno podcrtavaju norme takvog vremena po kojima su ženske osobe koje nose pantolone gledane i tretirane čudno, a da se ne govori o onima koje nemaju zvanično sklopljen brak i dobiju djecu u takvoj zajednici. A pri tome još pjevaju i muziciraju rokenrol. Takvim ponašanjem Dženis Džoplin je rušila stoljetnje tabue kojima su žene bile izložene. Sasvim je razumljivo da kada neko „kvari žene“ i ostalu populaciju je na udaru onih koji su sve rješavali „ognjem i mačem“.
Novosadska predstava „Ko je ubio Dženis Džoplin?“ razotkriva slojevitost dramske radnje svih tajni koje korifeji jednog pokreta nose u sebi. Pri tome nisu ni svjesni harizmatičnosti svoje ličnosti i pionirskih koraka koje čine. Često se sklono, kao i u slučaju Dženis Džoplin, zanemariti suštinu stvari i onog bitnog pitanja ko je nešto uradio ili ko je ubio ovu rok zvijezdu i heroinu i zbog čega? Nije je ubila ni njena muzika, ni alkohol, ni rastrojenost, ni opijati. Ubilo je nerazumijevanje sredine i svijeta u kome je živjela i nespremnost istoga ili istih da shvate da se mnogi tabui ruše i da konzervativna i tradicionalna shvatanja ne stanuju više u savremenom svijetu. A Dženis Džoplin je trebalo samo malo više empatije, osjećajnosti, razumijevanja i ljubavi. Jedno puritansko i strogo kontrolisano društvo, od strane religije, kakvo je američko i druga zapadna, nije joj to pružalo. Naprotiv, osuđivalo je za ponašanje koje nije „u skladu i duhu kanona“ koji se ne mijenjaju. Na tom primjeru dobro je uvidjeti razliku u slobodi(ama) koje tada ima južnoslovensko društvo u odnosu na jedno, navodno, veoma razvijeno u tom smislu, kakvo je američko. U isto vrijeme kada su djevojke koje nose pantalone, šesdesetih godina XX vijeka, u SAD-u žigosane kao čudne i nepristojne, to nije bio slučaj u južnoslovenskom društvu. Slično je bilo i sa onim djevojkama koje sviraju i muziciraju rokenrol.
Gledajući ovu predstavu i snažno je doživljavajući mnoge mlade generacije bez obzira na dobni uzrast će otkriti muziku Dženis Džoplin i shvatiti njenu borbu i nastojanje da mijenja svijet nečim što je duhovna nadogradnja čovjekovog bitisanja. Na taj način je moguće shvatiti što je potrebno uraditi i kako se ponašati, kako se poslije više od pet decenija od smrti jedne rok zvijezde, u jednoj sobi holivudskog Lendmark hotela ne bi točak započetih emancipatorskih promjena vraćao unazad. Ova scenska izvedba kroz priču o životu Dženis Džoplin koja nije njena puka imitacija ukazuje da u donkihotovskim suprostavljanjima okoštaloj društvenoj i prevaziđenoj tradicijskoj normi treba biti autentičan i beskompromisan. Ko tako shvati i doživi ovu predstavu neće imati problema u poimanju nekih novih emancipacija koje silovito naviru u svim društvenim realitetima.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković
