‘Djetinjstvo u Agramu’ zauzima specifično mjesto u memoarsko-dnevničkom dijelu opusa Miroslava Krleže. Naime, u autobiografskoj prozi ‘Djetinjstvo 1902.-03.’, koja je izvorno dio dnevnika iz ratnih godina 1942./43., pisanoj u proljeće i ljeto 1942. godine, Krleža bilježi kako je kao dječak jedne otkroviteljske noći kršćanski kreacionizam zamijenio Darwinovim evolucionizmom: deteologizirao je sliku Čovjeka i sveo je na materiju, što mu je objavilo sumrak bogova i historijskoga patosa…
U adaptaciji dnevnika (ispovjedne proze) ‘Djetinjstvo u Agramu’, kao i ‘Fragmenata’, zagrebačko kazalište Gavella u režiji Senke Bulić i dramatizaciji Ane Prolić rekonstruiralo je prizore iz Krležina djetinjstva, akcentirajući momente u kojima se Krleža odriče “uređenog dječjeg svijeta nadsvođenog Bogom”, “odbacivanjem svih spoznajnih konvencija koje krivotvore stvarnost”.
“Dok je stvarnost isključivo dječja mjesečina, dok je ona topla iglasta lopta ježa koji se miče po mjesečini, dok je ona bila kugla sise blaženo nasmijane mlade žene, dok je ta fantastična stvarnost, kojom smo okruženi, jedna cjelina, prije takozvanog razumnog raskola još neoštećena, još neizobličena, još sveudilj čista, djevičanski netaknuta, svježa, prvotna, dječja, životinjska, neposredna, od razumno razrezane stvarnosti stvarnija, s fantastičnom stvarnošću podudarnija, ona je u svakome slučaju istinitija od oljuštene, izlizane i okrnjene stvarnosti, koja je usitnjena razumnim pojmovima kada čovjek gleda stablo, a ne vidi šume.” – zapisuje Krleža, a insceniraju Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča, Ana Kvrgić, Sven Medvešek, Siniša Ružić. Muzikom ih prate Lucija Barišić i Matija Antolić.
Pretvarajući prozni tekst Miroslava Krleža, barda hrvatske književnosti 20. stoljeća, u teatarski iskaz, Gavellin ansambl nam vrlo vješto, nenametljivo, gotovo prirodno dočarava ministrantske dane velikog pisca, predstavljajući djetinjstvo kao mjesto utjehe i predmet kontemplacije iznimna važne za emocionalni razvoj odraslog čovjeka. Bilo ono lijepo ili ružno, slike, boje, mirisi i zvukovi iz ranog perioda čovjekovog života trajno se urezuju i tvore najdublja sjećanja.
U ovoj inscenaciji Krležinog teksta uspješno je sačuvan njegov slikovito-filozofski stil. Iako se opisuje razdoblje u kojem je bio dječak koji je tek kročio u školu, jezik nije djetinje jednostavan i razigran, već je stilski i sadržajno bogat. To je jezik obrazovane odrasle osobe, prepun arhaizama, tuđica, citiranja latinskih, talijanskih, njemačkih pjesama i napjeva, kajkavski dosjetki i mudrih izreka njegove bake Terezije, te dubokog promišljanja o crkvi, religiji, filozofiji, etici, politici, slikarstvu, umjetnosti i prirodi čovjekovog života. Nisu to razmišljanja naivnoga djeteta, a iskaz je težak, slojevit, pa ipak razumljiv, gotovo blizak. Vještim redateljskim pristupom tzv. udvojenosti lika prisustvovali smo permanentnom uspoređivanju utiska i emocija djeteta s utiscima odrasle osobe o svijetu i pojedincu u njemu, koji je češće no bi trebalo ovisnik o dogmama, pravilima i očekivanjima onih „nevidljivih“ koji ga vjekovima oblikuju prema vlastitim potrebama i ciljevima.
Piše: Almir Zalihić
Foto: Dejan Đurković
