ĐURĐEVDAN – JURJEVO

Uzejr Bukvić

Neko kaže Đurđevdan, neko Jurjevo, svejedno tek ne vjerujem da ima praznka, kako god se gdje praznovalo, tolike slojevitosti i tako širokog značenja i vjerovanja kao što je Đurđevdan. Svi ga, na svoj način slave, pamte i obiježavaju i svima nešto znači.U Pravoslavaca, uz Nikoljdan to je najvazniji praznik. Ušao je tako i kao slikarski motiv, i kao epska i pjesnička tema u mnoge tradicije i kulture, i kao klimatska mjera, jer se smatra i vjeruje da se tek na taj dan može, bez straha na zdravstvene posljedice, leći na zemlju,i da je sigurno na Zemlji nastupilo proljeće.

Kao djeca veselili smo se Đurđevdanu, i nekim ritualima vezanimm samo za ta dan; odlazak cura na Omahu, da budu ljepše i zdravije i neizostavna ljuljaška na Kiminu krušku, usred Kukulja, u Donjoj mahali. Malo ko za tim vremenom i običajima žali kao što je godinama nakon sto su i naši običaji prsli po svijetu, ugovao posljednji brčanski ulični svirač Boro Paunović, na koga ovom priikom u ovo Đurđevdansko jutro posjećam, sa sjetom i poštovanjem. Nedostje mi i on i njegova priča uz harmoniku na ćošku ispred nekadašnje knjižare na brčanskom korzou.

Pričanje uz harminiku

Sreo sam jednoga ljeta čovjeka koji je na plaži u Aziji prodavao ptičiju pjesmu. Nosi glinenu kutijicu neobičnog oblika, a iz nje se čuje tih, ali prijatan cvrkut ptica. Prodavač je krupan, zemljani predmet u njegovoj ruci je poput vrapca, a ptičija pjesma zarobljena u tom glinenom gramofonu jedva se probija kroz tešku ljetnu vrućinu.

Podsjeti me na ovog Azijata nedavni susret u Brčkom, sada Brčko Distrikt, sa Borom Paunovićem, bivšim uglednim harmonikašem, sada uličnim muzikantom.

I to je novina u Brčkom. Nikad se ovdje ranije nije sviralo na ulici. Za to su postojala druga, prikladnija mjesta.

Boro je davno došao iz Obrenovca s nekim ciganskim orkestrom, zakačio se za Brčko, kao i sam što sam, i tu proživio život. Sad ima svoje mjesto na bivšem brčanskom korzu: stoličicu i staru harmoniku klavirku. Rijetko svira, uglavnom priča o pjesmi, muzici i vremenu kad je sa dugmetarom žario i palio noćnim životom Posavine.

Sa dvanaest je, veli, sa harmonikom stao u očev orkestar, a otac mu se zvao Milan, ili Trokan, što mu je bilo umjetničko ime; samo je pet harmonikaša njegovoga ranga bilo u bivšoj Jugoslaviji. Zasvirao je s njim prvi put u Višegradu i ostao cijeli život s harmonikom i s Bosnom.

– Otac mi je bio i drug i prijatelj. Takav je odnos među nama Ciganima.

Prvi put sretoh Roma da s ponosom za sebe kaže da je Ciganin.

Žal za Karanfil-mahalom

– Dvadeset dvije i po godine sviram u ovome gradu, koji je imao jedan cvijet koji se zvao Karanfil-mahala. To nije imao svijet. To su bili vrijedni ljudi, elita: Selmo, Mikan, pa Malovići, pa Dževdo. Bili su gospoda. Eh, bre, dođe mi kad se sjetim, pa me duša boli… Kad sam se prije četiri godine vratio za Bajram, sretnem Sulju Pervanovića na pijaci, a on mi veli: «Boro, bre, ovdje više nema ljudi! Nemaš ovdje više kome svirati!» Ipak se vratim i

počnem svirati na Koridoru. Tako se tada zvala, a i sad je tako zovu Brčaci, čuvena pijaca „Arizona“ nedaleko od Brčkog. Na njoj su se „bratski“ izmirila tri zaraćena bratstva.

Većina Brčaka čuvenu pijacu Arizona još zovu Koridor. To joj je ratno ime i teško se briše. Za rata je tu bila linija razdvajanja. Potom neka vrsta ničije zemlje – ni turska, ni kaurska. Tu su se počeli sastajati dovitljivi i snalažljivi i gledati od čega se živi. Sad je to najveća evropska pijaca, sa više od tri i po hiljade radnji i dućana. Od nje, tako kažu, hoće da grade neku evropsku pijacu, neki novi balkanski Ponte Roso. Obećanje!

– Na Arizoni nema mjesta za mene. Na Koridoru sam bio ponovo našao sebe. Koridor mi je ostao na srcu. Tamo mi je bilo lijepo.

Dok pripovijeda o svojim vremenima, na koljenu pridržava staru klavirku, požutjelu od dugih godina i još duže upotrebe. Zapravo, rijetko svira i pjeva. Njegova pjesma je u priči o pjesmi i muzici iz sada već nepostojećeg vremena, kad je bio lijep i mlad i kad ga je nepredvidivost zanata dovela u ovaj grad.

– U aprilu sam jê kupio i izišao s njom na ulicu. Ulica je mnogo teža od kafane. Na ulici moraš imati kulturu, paziti na repertoar. Ja sam uvijek vodio računa šta sviram, a moj repertoar je Višegrade grade, Tebi, majko, misli lete, U svijetu sam život ostavio… Ostao sam, burazeru, bez harmonike. Da mi je samo doći do kakve prave dugmetare. Nije ovo za mene. Ja sam čitav život svirao na dugmetari. Za dva mjeseca sam morao naučiti na ovo, ali mi fali dugmetara ko kruh.

Zastane, prevrće očima; zbunjen, razočaran i usamljen.

– Da znaš samo u kakvu sam ja pao depresiju. A bio sam kavaljer, volio sam ljude, volio sam bratstvo-jedinstvo, što jest – jest. Kako se samo istumbo ovaj život! Vrijeme je, bre, da dođu

bolja vremena. Mi Cigani smo neodređeni ljudi. Fali nam obrazovanje, ali imamo instikt, svugdje se prilagođavamo. Ja sam sa osam godina svirao na slavi, sa četiri počeo na harmonici, ali niko od mojih ne svira. Ja ću biti kraj. Sa mnom će umrijeti i svirka u familiji Paunovića. Šteta… Imam šestero djece, četiri sina i dvije kćerke. Nijedno nije krenulo mojim stopama. Rajko je završio kibernetiku u Sarajevu. Supruga Hajrija je farmaceut; radila je na Koševu…

-Lijepo me primio ovaj grad. I zakon i građani i oni u OHR-u. Nikad nisam bio ni svjedok na sudu, a kamoli da sam došao u sukob sa zakonom.

Lijepo je čuti priču o Distriktu, a rijetko se priča s ovoliko iskrenosti i simpatija. Cigani su izgleda najiskreniji patrioti; oni koji za to imaju najmanje razloga.

Šokira me drukčijim odnosom prema gradu i Bosni susret s kćerkom mog prijatelja Hrvata. Rođena je u Bosni – i pradjedovi su joj iz Posavine – ali odrasta u drukčijim okolnostima domoljublja. Mlada, lijepa Bosanka. Na licu joj se vidi ko je i odakle je. Obradovana je susretom, mada me jedva pamti. Rastali smo se kad je tek kretala u školu. Pružih joj novine, Oslobođenje, na šta se moja mlada evropska prijateljica strese kao da sam gubav, ne daj Bože.

– A, ne! Ne čitam to! – veli kao da joj dajem otrov.Upitah kćerku drugog prijatelja, bivšeg kolege – završio je časno i kao čovjek i kao novinar – šta planira i gdje vidi sebe u budućnosti.

– Da završim školu – veli – i da se preselim u Beograd.

Studira u Švedskoj, gdje je došla u ratu. Ljeti navrati u Brčko, na burek i ćevapčiće, ali cilj je Beograd.

Za sagovornika ću, dođem li opet u Distrikt, izgleda jedino imati Boru, bivšeg harmonikaša.

Zbunjen tom istinom, izbezumljen praznom nadom, ne znam više ni koliko smo dugo razgovarali, ni kako smo se rastali.

Upitao me, na kraju, imam li želju da mi nešto odsvira.

– Sviraj – rekoh – šta hoćeš! – svjestan da to što radi odavno više nije ni muzika ni pjesma.

On i započe:

– Mujo kuje konja po mesecu…

Po mesecu, bezbeli, Boro, nego šta, nego po mesecu!

Ne znam u čemu je sličnost između Borine priče o pjesmi i muzici i onoga prodavača ptičije pjesme na plaži u Aziji. Tek, i priča o pjesmi može vas se veoma snažno dojmiti, baš kao i prijatni ptičiji cvrkut bez ptice.

PS. Sutra putujem, letim ka Bosni.Nakratko! U ovo doba godina susret sa zavičajem nije veliko radovanje. Jer „kuću kućom čine lstavice“, a njih još nema. Baš kao što se ovoga puta neću na brčanskom korzu upitati za zdravlje sa Borom Paunovićem. Kažu da je otišao za svojom pjesmom.