Stvarne teškoće, a ne problemi, sa kojima se suočava savremena porodica, a samim tim i društvo, ne smiju nikako biti stvar sažaljenja, jednostranosti i pomodnosti, nego moraju biti stvarno dešifrovanje vremena i turobnosti života. U trеnutku kada mnoge pomodnosti na površinu izbijaju samo zato što je to u određenom trenutku neki populistički trend, jer je neko koji vuče poteze iz sjenke tako htio, a mediji to alarmantno prenijeli, puno drugih stvarnih i nenašminkanih teškoća je unutar jedne ćelije ili porodice. To nisu problemi, jer bi bili nerješivi i pogubni, već su to kao i u kući gospođe Mije (Snežana Bogićević) u SARTR-ovoj predstavi „Moj sin samo malo sporije hoda“, sa kojom su otvoreni jubilarni XL Internacionalni teatarski susreti Brčko distrikta BiH, samo teškoće koje se posvećenošću i razumijevanjem prevazilaze.
Ako neko sporije hoda ili se teže kreće ne znači da ga treba sažalijevati ili mu već unaprijed lijepiti etikete „da nije sposoban za normalan život“. Itekako je takav neko kao i Branko (Enes Kozličić), u sarajevskoj predstavi, koji određene hodne teškoće rješava i prevazilazi ne jeftinim žalopojkama za pomoć, već kreiranjem stvarnosti koja dešifruje duh vremena u kome se određena pojavnost dešava. A taj ključ rješenja nije u aktivnostima nekih pokreta, a ni sektora koji su „šarlatani prazne priče“, i koji se u određenom fenomenu angažuju dok se ne pojavi na društvenoj pozornici nekakav novi problem ili teškoća, već u razumnom i emotivnom prihvatanju činjenice koja stoji pred konkretnom osobom. Emocija, razdraganost, i svakodnevno prevazilaženje pomisli o određenoj teškoći koju, možda, drugi nemaju, vodi ka punoj jednakosti svih ljudi bez obzira na nedostatak. Od tih teškoća se ne živi, kao što to rade upravo oni koji su navodno tu da pomognu licima koja imaju neki nedostatak samo zarad namicanja novca. Sa tim teškoćama se živi kao pojavnosti koju treba prihvatiti sa svim svojim spoznajnim i psihofizičkim segmentima.
U takvoj strukturi odnosa porodica je tu na pokusu kako prihvatiti i organizovati život sa teškoćama sa kojima se nije lako nositi. Isto tako je na pokusu i pozorišna predstava jer oblikuje svijest širih populacija da ako neko i ne hoda i neće nikada prohodati je, fenomen koji treba prihvatiti kao nešto što se dešava i što ne umanjuje vrijednosti bilo čije i bilo koga.
To što Branko ne hoda ništa ne umanjuje njegove mogućnosti u mnogim aktivnostima. Čak i one koje osim umnih radnji zahtijevaju i psihofizičke mogućnosti. Sa kolicima izvanredno pleše. Čak mnogo bolje od onih koji plešu bez toga pomagala. Ovaj mladić se kao sav normalan svijet zaljubljuje i odljubljuje, i boluje ljubavne jade kao mnogi drugi. Kada nema mnogo prisutnih on čvrsto vjeruje da jednog dana može hodati. Sa time i poentira nusproduktu urušenog društva po kome mediji i javnost sude i presuđuju o gotovo svim fenomenima. Zbog toga stalno i vježba ustajanje iz kolica. Pun je energije i to one stvaralačke i optimističke. Ima je mnogo više nego njegovi roditelji ili vršnjaci. Nije izgubio svoj identitet. Ne ugađa nikome i ne ponaša se licemjerno, pa čak ni prema Sari (Dženana Džanić) koja pokušava provjeriti funkcionisanje njegovih ljubavnih poriva. Njegove strukturne niti su samo drugačije. Nije to ništa naročito što bi ga izdvajalo od svojih vršnjaka i drugih mladih ljudi. Sve te teškoće koje se vide i za koje se nerijetko konstatuje da su deformiteti samo razlikuju Branka od drugih i ništa više. Isto kao što i i Ritinog sina razlikuje od drugih samo to što je homosekcualac. Deformiteti idu dotle da se roditelji ne mogu tješiti konstatacijama da to ako neko ne hoda ili je homoseksualac ne znači „da je lud“. Ovdje protagonistica predstave upada u ozbiljnu zamku, jer i ludilo je samo jedna nit koja razlikuje ljude. Kako god je neko doživljavao ili tretirao. To je samo jedna od životnih teškoća.
Pokazuje SARTR-ova predstava da je u prihvatanju realnosti, koja može izgledati tragična, uloga pozorišta mnogo bitnija od uloge društva ili okvira države. Jer, društvo samo fiktivno omogućava neke mjere koje i moraju, a i ne moraju značiti nešto značajno. Ovdje je najbitnije da Branko nije sam u porodičnom okruženju. Grupni portret sa Brankom na obilježavanju njegovog rođendana pokazuje snagu najbližeg okruženja da je sve što se dešava stanje koje se prevazilazi i na kome ne treba posebno insistirati. Njegova porodica je čitavo festivalsko gledalište, kao i sva druga gledališta koja dramskim dinamizmom veoma vješto i spretno odaljavaju od njega sve one momente turobnosti i ponekad ličnih kriza u koje glavni junak upada. A kroz teatarsku iluziju te teškoće izgledaju kao prihvatljive činjenice nad kojima ne treba tugovati i jadikovati. A od kazališne iluzije do slike stvarnog stanja u životu nije i ne treba da je puno, a ni daleko.
Vrlo zahtjevno je bilo igrati uloge Mie, Branka i Sare, s obzirom na slojevitost teksta i priču o običnim ljudima sa trenutnim ili stalnim životnim teškoćama. Predstava je izuzetno realna i bolna, ali i optimistična. Troje glumačkih protagonista (Snežana Bogićević, Enes Kozličić i Džana Džanić) veoma intuitivno je pokazalo i donijelo na scenu ogromnu dinamiku u okviru njihovih glumačkih zadataka. Izazov je igrati ovakve predstave zbog zadataka koji izgledaju, na prvi pogled, teško rješivi. Ali, reditelj je znao kako prići nečemu što je cjeloživotna teškoća i kako glumačku igru prilagoditi trenutku da ni u jednom momentu ne bude tragičan i duboko zabrinjavajući. Ne puno naglašenim scenskim sredstvima, protagonisti predstave „Moj sin samo malo sporije hoda“ su približili jednu, na prvi pogled, nerješivu teškoću i priču o tome koliko život ponekad zna da bude tužan svakodnevnici koju snagom razumijevanja i prihvatanja treba pretvoriti u jednu običnu realnost.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dragan Deanović
