Susreti pozorišta / kazališta, dvadeset i sedmi po redu, održani su od 18. do 26. novembra 2010. godine. Zavanični dio programskih sadržaja ovih Susreta činile su predstave: «Drama o Mirjani i ovima oko nje» Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, Kišova «Grobnica za Borisa Davidoviča» Pozorišta Prijedor, «Osipate se polako, vaša visosti» u produkciji sarajevskog SARTR-a, «Bizarno» Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, «Čudo u Poskokovoj dragi» Kazališta «Kerempuh» iz Zagreba, «Balon» zagrebačkog Teatra EXIT, «Moj brat» banjalučkog Narodnog pozorišta Republike Srpske i «Sarajevska pozorišna tragedija sarajevskog Narodnog pozorišta.
U uzajamnom odnosu pozorišta i društva, ovo drugo mnogo više utiče na teatarsku umjetnost. Utiče događanjima koja u sebi sadrže malo umjetničkog i teatarskog, a mnogo više angažovanog, razarajućeg, površnog i banalnog po društveno tkivo. Ali, teatar je po svoj prilici jedno od rijetkih društvenih institucija koja refleks na društvena zbivanja može pokazati javno najširem krugu interesenata. Tako je i program XXVIII Susreta pozorišta / kazališta u Brčkom koji su održani od 17. do 25. novembra 2011. godine, po svom koncepcijskom okviru tretirao teme iz nekih prošlih događanja koje su različito tumačene, pa i imale takav uticaj na društvenu stvarnost. Nekada su to teme koje se tiču intrigantnosti teatarskog čina kroz priču o istorijskom i društvenom fenomenu kvarenja vlasti, a odmah iza toga je to propitivanje razloga koji su doveli do urušavanja porodične strukture sa čim se urušavaju i temelji društva. Socijalne teme i licemjerstvo zahtijevaju uvijek nova propitivanja pa samim tim i drugačija i sve različitija scenska iščitavanja u svim slojevima. Naravno da se kroz teatarski znak najbolje i prisjetiti sjetnih sjećanja na društvo i na zemlju u kojima ti problemi nisu bili toliko isticani ili su bili zanemarivani zarad života koji ako nije obilovao materijalnim bogatstvom obilovao je bogatstvom življenja i svega onoga lijepog po čemu se ljudi sjećaju nekih davnih ili blisko prohujalih vremena. U zvanični dio XXVIII Susreta pozorišta / kazališta BiH selektirane su bile sljedeće predstave: «Otac na službenom putu» Atelje-a 212 iz Beograda, «Nosi nas rijeka» Gradskog dramskog kazališta «Gavela» iz Zagreba, Andrićeva «Prokleta avlija» Teatra Kabare iz Tuzle, «Radnika hronika» Narodnog pozorišta RS iz Banja Luke, «Hamlet u selu Mrduša donja ili Hamlet zna šta narod ne zna» Narodnog pozorišta iz Sarajeva, Krležina «Leda» u produkciji HNK iz Osijeka, «Pismo iz 1920» zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta i «Rođeni u YU» Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda.
Teatarske pozornice postaju sve dinamičnija mjesta susretanja i propitivanja pozorišnih poslenika o zbivanjima koja su obilježila blisku prošlost regiona. U tom smislu regionalni kazališni festivali su zanimljivi kao mjesta susretanja, s jedne strane, različitih poetika i teatarskih karaktera, a s druge pristupa u doživljavanju trauma bliske prošlosti. Ispričana na mnogo načina, do održavanja XXIX Susreta pozorišta / kazališta u Brčkom, jedanaestog mjeseca (15.-23.), dvanaeste godine trećeg milenijuma, savremena drama južnoslovenskog ambijenta doživljava nova čitanja, uvijek drugačija, zanimljivija i inventivnija. Ostavljajući dekonstruktivnu prošlost kao lajtmotiv kazališni autori u regionu tretiraju sve one posledice koje se pogubno odražavaju na način i stil života, prvenstveno nekih novih ljudi koji nisu učestvovali u svemu onome rušilačkom i razarajućem. Imalo je kazalište preko teatarskog znaka na brčanskim Susretima puno mogućnosti da progovori o tome novom što tišti pojedinca i društvo, možda, više nego ono razarajuće. Govori o tome i grebanje koje za posledicu ima suicid, kao i sedam dana propitivanja, pa se opet čini kao da se sve dešava na filmskom platnu, a ipak je lijep i sunčan dan van dvorane u kojoj bi se prikazale pokretne slike. A poslije svega ostaje upamćena čarolija teatarske igre i poruke koje velikodušno odašilje među puk. Sve su to, i još po nešto, sadržavale tekstualne potke predstava koje su igrane pred brčanskom publikom u okviru dvadeset i devetih po redu Susreta. Bile su tu predstave: «Grebanje ili Kako se ubila moja baka» Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, «Sedam dana» podgoričkog Gradskog pozorišta, «Kad bi ovo bio film» Narodnog pozorišta iz Sarajeva, «Bio je lijep i sunčan dan» sarajevskog SARTR-a, Nušićeva «Gospođa ministarka» u produkciji Satiričnog kazališta «Kerempuh» iz Zagreba, «Bunar» UK «Vuk Karadžić» iz Beograda, «Djelidba» Pozorišta Prijedor i «Koncert za pticu rugalicu» mostarskog Narodnog pozorišta.
Različiti nivoi socijalizacije formiraju svijet u kome žive i odrastaju pojedinci. Raznovrsni su nivoi koji postepeno socijalizirajući prvo djecu, a zatim i odrasle nastoje da oni uče i spoznaju novo i prilagođavaju mu se. Desetak godina prije i isto toliko poslije granice egzistencije novog milenijuma je period kada se pojedinci veoma brzo moraju prilagođavati promjenama koje nosi(e) sistem(i). Društvene okolnosti ne dozvoljavaju da se pojedinci u ranoj fazi sazrijevanja igraju kroz svoju socijalizaciju, već da odrastaju mnogo brže nego u nekom ranijem vremenu.
Predstave izvedene na XXIX Susretima pozorišta / kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom predstavljale su u sadržajnom smislu refleks na istorijska događanja s kraja drugog milenijuma, ali viđen pogledom autora koji su tada bili djeca. Njihova percepcija događanja na južnoslovenskom prostoru je bitno drugačija u odnosu na viđenje istorodnih sadržaja autora koji pripadaju nekim drugim generacijama. Svojom umjetničkom estetikom nastojali su da promijene priču koja prati južnoslovenski region, i koja, uglavnom, ima negativnu konotaciju. Za njih i njihove autorske poetike je mnogo bitnije da ukažu na značaj zajedničkog pripadanja, pa samim tim i bogatstvo raznolikosti koje postoji u konkretnom ambijentu, nego na individualitete izdvojene same za sebe i nazadak u modernizacijskom smislu, koji počiva na takvom konceptu. Na taj način predstave, kao i njihovi autori i protagonisti, na osnovu zajedničkog svekolikog kulturološkog bogatstva, iniciraju i projektuju rad na budućnosti mnogo više nego na prošlosti. Prošlosti je mjesto u nekoj sehari, pa ako ko želi može joj se na svoj način vratiti.
Pišu: Srdjan Vukadinović i Jakov Amidžić
