Prvi put u Zemlji orlova: Ručak na Skadru

Žurim da među prvima uđem u Albaniju, zemlju orlova. Vuče me odavno ta želja. Još kao mlad, dok sam momkovao, znatiželjno sam kibicovao albanske graničare, blizu ušča Bojane kod Ulcinja, kako iz betonskih bunkera, s puškom na gotovo i naperenim durbinima motre na nas. A vamo, osim mene, sve sami golaći, muškarci i žene goli k'o od majke rođeni i bezopasni k'o bijeli miševi, u jednom od najvećih nudističkih kupališta na Jadranu “Ada Bojana” na Crnogorskom primorju. Ali svejedno, mi smo, njima i Bugarima, a i oni nama, decenijama nakon Drugog svjetskog rata bili “vanjski neprijatelj” broj jedan. Putujem, dakle, u zemlju “ljutog neprijatelja”.

Vrijeme koje spominjem srećom definitivno je prošlost pa je i za Albaniju, a i za zemlju iz koje idem sad posve nešto drugo. Već na graničnom prelazu uvjeriš se da živiš u liberalnom vremenu i s miroljubivim susjedima. Crna Gora i Albanija su skroz pojednostavile i omekšale međusobne međe. Nemaju čak ni dva granična prelaza, nema ni međugraničnog prostora, takozvane ničije zemlje, nema ni velikih graničnih formalnosti, osim, iz razumljivih i poznatih razloga, strožije provjere dokumenata za vozilo, sve drugo je sasvim ekspeditivno i ekspresno. Crnogorska policajka vam uzme pasoše i predaje ih odmah albanskom službeniku, uz uzgredni smiješak i riječi: “Malo u turizam, ne”. I to je sve.

Ja čekam bunkere. Jedva ugledah dva. Ofucani, zarasli u kupinu, jadni, očito odavno napušteni, nalikuju zapuštenom trapu za krompir. Dođe mi da stanem, izađem i udarim im čvoku. Od nekadašnjih vojnika s durbinima ni traga ni glasa. Kao u Crnoj Gori, i u Albaniji su slabo obrađene njive. Ali pored puta, koji i nije loš, iako je to zasad lokalna cesta, ima benzinskih pumpi, mini i super marketa, kafana i kafea, a nigdje, ama baš nigdje – po tome smo na Balkanu svi slični, dosljedno kopiramo jedni druge – nema javnog klozeta niti odmarališta.

Ljubi bližnjega svoga

Idem u Skadar. Skadar na Bojani. Ne znam što se tako zove, jer Skadar leži i na Skadarskom jezeru, a ne samo na Bojani, bistroj rijeci koja izvire iz Skadarskog jezera, a kod Ulcinja se uliva u Jadransko more. Prevagnula je izgleda rijeka pa je grad nazvan Skadar na Bojani – Shkodra kako ga zovu i pišu Albanci. Shkodra u Shqipena, tako bi se još moglo reći, jer albanski Albanci nemaju, poput Albanaca na Kosovu, kompleks od tog imena. Naprotiv! Albanija je evropski naziv za njihovu zemlju, koju oni prirodnije, za svoju upotrebu, zovu Shqiperija. Na naš jezik prevedeno to znači Zemlja Šiptara.

Ali, to je tek opaska, idem u Skadar. Sa crnogorske strane u Skadar na Bojani se ulazi preko drvenog mosta kojim se vozi samo u jednom smjeru, jednom trakom, jednim kolovozom. I sa jedne i sa druge strane ima semafor, ali oba su nesinhronizirano naštimovana tako da kad vam se upali zeleno svjetlo, vozila iz suprotnog smjera su tek na polovini mosta i dok stignu do kraja, vama je već upaljeno crveno. Tako, poštujući ovaj redoslijed crveno-zeleno, nikad ne biste prešli rijeku. I tu je prvi konflikt. Dvojica Talijana, ne čekajući zeleno, uputiše se preko mosta. Mi za njima. Sa druge strane kreće veliki teretni kamion. Sretosmo se nasred mosta. Srećom, preda mnom su Talijani, a oni su s Albanijom stoljećima u prijateljstvu, pa pomislim – eto vas tamo, raščistite. Talijani nabildani, nabrijani, puni bijesa, s debelim lancima oko istetoviranih vratova, pokušavaju kamiondžiji objasniti u čemu je problem. Elem, on na kraju popusti i krenu u rikverc natrag. Meni laknu, dobih bitku bez borbe.

Nije problem taj most, ni ti nakaradno našpanovani semafori, nego su problem Cigančad koja vas dočekuju na semaforu i spopadnu vam ljubiti auto. I to strastveno, od zadnjeg do prednjeg blatobrana, kao da su majku sreli. Otvoriš li prozorsko staklo ili vrata, kao šta sam ja učinio da pitam, po nesreći, šta je ovo šta se dešava i je li sa druge strane rijeke Skadar, tada nastaju muke. Ne daju više zatvoriti prozor, traže pare. Date li jednom, eto ih odjednom buljuk. Ako, pak, ne date, rizikujete da vam oštete automobil. Muka dat’, još veća ne dat’. To je ta ružna i tužna slika ulaska u drevni grad Skadar na Bojani.

Zvonik i minareti

Skadar je prostran i velik grad. Grad kontrasta. Sredinom glavne avenije možete sresti dvokolicu, konjsku zapregu, kakve sam sretao i gledao ‘68. u Istanbulu. Ali će se vašem oku nametnuti u vidokrug i moderni Hotel Grand visoke kategorije, sa pet zvjezdica. Unutrašnjost hotela namah vas odvaja od ambijenta koji ste netom ostavili ulaskom u ovo moderno zdanje. I Albanci, poput svih na Balkanu, vole da kafenišu tokom podneva, pa je tako inače prostrana kafe sala hotela dupke puna u to doba dana. Kelneri su uglavnom muškarci, mada je u vrijeme upravljanja Enver Hodže Albanijom ravnopravnosti žena i muškaraca pridavana zavidna pažnja. Tvrdi se čak da su od ukupnog broja studenata na fakultetima i visokoškolskim ustanovama četrdeset odsto bile žene. Kafa u tom najluksuznijem hotelu u Skadru košta sto leka. U Albaniji je lek još zvanična valuta, čija vrijednost je približno jednom euru. Uz kafu se neizostavno servira i biskvit, mislim da je belgijski proizvod, kao što se može sresti i u ugostiteljstvu u ostalim balkanskim zemljama gdje je Zapad ušao i uvodi demokratiju i preko ovog slatkiša. Tako skupu kafu nisam pio nigdje te mi nije više padalo na pamet da nešto drugo trošim u Skadru i ovom hotelu. Jer ima dobre kafe i za sto puta manje novca.

Na prilazu gradu će vas dočekati velika reklama Raiffeisen banke. Evropa je znači i bankarski komotno uskočila i u Albaniju.

Zna se da je Enver Hodža bio evropska senzacija i politička enigma. Poput Fidela Kastra u dalekoj Kubi. Da se bratski družio i pazio s Kinezima. Čak ih je jedno vrijeme bilo blizu 6.000 u Albaniji, kao tehnička pomoć moćnijeg brata. Ali znano je da su se bratski i rastali. Iz tog drugovanja u Skadru, primjećujem, ostali su samo kineski suncobrani i pokoji kineski dućan, vjerovatno  novijeg datuma. Kao uostalom i u drugim krajevima brdovitog Balkana. Primjećujem, u Skadru svaka dama nosi taj kineski suncobran. Izgleda da su praktični, mali, lagani, a bambusovo drvo od koga su sačinjeni izgleda dobro štiti od sunca. Pokušavamo da saznamo gdje se mogu nabaviti ti fini kineski suncobrani, ali uzalud. Jezik je barijera. Rijetki su Albanci u Albaniji koji znaju naš jezik. Postoje doduše neka sela u blizini Drača gdje žive Bošnjaci, koji su zadržali svoj jezik, ali na njih je u Skadru teško slučajno naići.

Ostavljam kao kuriozitet, kao poseban izazov temu o Bošnjacima u Albainiji. Ima ih kazuje albanska statistika oko 10.000 i po svemu sudeći najugledniji su dio albanskog društva. Najkvalitetniji. Kao što su i u Norveškoj i gdje god dođu, u Americi su spasili od propasti i smrti Saint Louis, gdje ih ima blizu 60.000, više nego u pola Bosne uz Savu i Drinu. Nastanjuju tri sela u blizini najveće albanske luke Drač, a došli su tu prije 130 godina, prošlog vijega. Na putu za Tursku, gdje su se namjeravali iseliti iz Hercegovine, nakon što je pokleklo Osmansko carstvo. Kako su uopšte došli i ostali u Albaniji postoje dva oprečna izvora, oba prihvatljiva. Po jednom ovdje su stigli brodom koji se na putu ka Turskoj negdje oštetio i morao je prisilno pristati u Draču. Tako su ti nesuđeni naši “Turci” neplanirano stupili na albansko kopno i tu i ostali. Po drugoj, brodovlasnik, očito da skrati plovidbu i troškove, zaustavio je brod u Draču i uvjerio “putnike” kako je to Turska. Vjerovatno i moguće. Ali o njima drugom prilikom, tek za režima Enver Hodž prošli su kroz teška iskušenja; zabrana ispoljavanja nacionalnih osobenosti, religije, ograničeno kretanje, čak i nadijavanje naših imena djeci i slično.

Nakon što su proživjeli teška iskustva surovog režima Enver Hdže, danas su Bošnjaci nacionalna manjina, vrlo respektabilna u novoj Albaniji.

Da moderna Albanija ide drugim smjerom od onoga koji je uporno i neshvatljivo držao Enver Hodža, govori i slika usred Skadra. Skoro na glavnom gradskom trgu dovršava se gradnja ili restauracija velike džamije, sa dvije munare, i istovremeno impozantne crkve. Zna se, “veliki vladar” ih je sve bio pretvorio u javna državna skladišta. Saznajem još jednu zanimljivost: u nastojanju da spriječi i potpuno ugasi krvnu osvetu u svojoj zemlji Enver Hodža je potezao za raznim metodama. Čak i najdrakonskijim. Sa ubijenim, ako je motiv krvna osveta, naredio bi da se sahrani i to živ i ubica. Kakva strašna kazna! Kad ni to, međutim, nije pomoglo da se iskorijeni taj težak tradicionali defekt, naložio je partiji da nađe rješenje. I našla ga je, tvrdi se. Kakvo, ostala je tajna.

Negdje devedesetih godina prošlog vijeka u dva navrata sam boravio u Prištini kao reporter Televizije Sarajevo. Bilo je to vrlo turbulento i napeto stanje na Kosovu, s puno straha i nerevnopravnosti. Ibrahim Rugova, lider Albanaca u Pokrajini, živio je praktično u ilegali jer sve albanske institucije na Kosovu nisu bile priznate. Ali je bio u Prištini i neočekivano lako i brzo sam se sreo s njim zahvaljujući dobrom funkcionisanju paralelnog života među Albancima. Srest ću tada i upoznati Don Ljuš Đerđija, Biskupa Rimokatoličke crkve u Kosovu, visokoobrazovan katolički svećenik, urednik nekokilo katoličkih listova i časopisa u svijetu, od ugleda i među Albancima muslimanima na Kosovu koji je puno doprinio pomirenju zavađenih albanskih porodica i fenomenu krvna osveta. Zahvaljujući i njemu krvana osveta, kao teško objašnjiv društveni fenomen kod kosovskih Albanaca skoro pa je otišla u povijest i prošlost. Don Ljuš Đerđi dao je neprocjenjiv doprinos ovim procesima. Skrenuh iz Zemlje orlova malo u bratsku tada još Pokrajinu da bih osvježio sjećanja na ovog izuzetnog vjerskog i kulturnog poslanika. Proveo sam jedno poslijepodne s njim, nenajavljen, jer su telefonske veze bile poprilično nesigurne tih dana. Dočekala me je jedna od redovnica njegovog Ureda, s izvinjenjem da je trenutno Don Đerđi u razgovoru s nekom novinarkom iz Francuske, ali da će brzo biti gotov jer me je ona već najavila. Ponudi me hladnim napitkom i izuzetnom otmjenošću i ljubaznošću. Prošlo je podosta vremena od tog mog susreta s ovim zanimljivim čovjekom kad jednog dana na moju brčansku adresu stiže pismo s Kosova kojim me sasvim službeno Don Ljuš Đerđi poziva na svečanost povodom stogodišnjice rođenja Majke Teraze, rodom Albanka. Nisam otišao, mada da mi je bila sadašnja pamet otišao bih makar pješice, ali spominjem to ne zbog sebe, da bih sebi podigao rejting i značenje, nego zbog ovog čovjeka koji i ovim primjerom pokazuje šta znači biti svjetski čovjek. I u toj maloj, zabačenoj kosovskoj župi nadomak Prištine.

Zemlja bez putokaza

Po pravilu u svaki veći grad lakše je ući nego iz njega izaći. Ako kojim slučajem morate voziti kroz centar Tirane, e onda vam neće biti od pomoći nijedan uređaj za navigaciju. Sve je dobro dok ne naiđeš na kružni tok, na tu petlji iz koje se teško ispetljava bez gubitka. Vozio sam putevima gdje se saobraća lijevom stranom, imam iskustva i sa njihovim kružnim raskrsnicama, ali to je u zemljama visoke saobraćajne tolerancije. U Tirani nek vam je Bog na pomoći i ne mislite na put i pravac kojim treba nastaviti. Osjećaš da bi svi odjednom htjeli u tvoju traku. Važno je izaći iz tog klupka ,izdrijeti nekako, a poslije traži džadu i pravac kojim si namjerio.

U Skadru se možete uzdati samo u sreću ili dobro pamćenje. Jer, to je grad bez putokaza. Zapravo, ima samo jedan – za Tiranu. To je ostatak nekadašnje albanske zatvorenosti, kad nije bilo ni potrebno označavati druge pravce jer su svi putevi vodili ka Tirani. Pokušavam, pamteći detalje, prodavce lubenica, naprimjer, da se nekako snađem i orijentišem. Ali vraga, svaka druga magaza prodaje lubenice. Ne valja, znači, slab mi orijentir. Ravnica je pa nemaš za šta da se uhvatiš, da odrediš pravac, da nađeš neki biljeg kao putokaz. Pitam i opet promašim. Pred jednom kafanom sjede trojica očito dokonih mještana.

– Jesi li iz Bosne ili si iznajmio auto u Bosni, pita me jedan od njih, a mene kao sunce ogrija.

– I jedno i drugo, rekoh! Nego, gdje je pravac za Podgoricu?

– Prva ulica desno, a onda pravo – pisaće, i smije se.

Htjedoh ga upitati odakle je, ali ne upitah. Odoh da ne izgubim pravac. Ali izgubih ga, opet zalutah. Skrenem u prvu ulicu desno, kako me je onaj zemljak usmjeravao, ali opet negdje promaših. Nigdje onog drvenog mosta s Cigančadima, kojima ne dadoh sadaku i, evo, vrati mi se. Nekako se ipak iskobeljah.

Na izlasku iz Skadra ručao sam u prekrasnom ambijentu, s desne strane Bojane, u brdu, moderan restoran sa više terasa i parkirališta. Biram odoka srednju, onako neplanski, prateći, doduše, poredak na parkiralištima. Dočeka me velika restoranska sala puna gostiju. Poslovni svijet, vjerovatno. I opet muke sa jezikom. Nakon što mi nađe mjesto, uz sami prozor sa fantastičnim pogledom na rijeku i grad, mlad kelner mi se obraća na albanskom. Ne ide! Spasi me jedan za susjednim stolom, kad ču’ da sam iz “Jugoslavije”. Naručih ribu, šarana i odlično albansko pivo. Ne dobih, doduše, šarana, nego jednog njegovog srodnika, što ga ima u Skadarskom jezeru, tolstolobika, sličan je šaranu, ali jedno deset puta veći. Jedan kotlet i bi previše. Kuća je častila hladnom lubenicom, dinjom i narandžama.

Na polasku, nakon što sam im dao sav novac koji  nam je ostao nakon boravka u Skadru, ispraća me svo osoblje restorana dubokim naklonom i željom za sretan put i ponovno viđenje.

U Albaniji tako, dubokim naklonom i poštovanjem, i dočekuju i ispraćaju goste.

******************************************

Pri povratku iz sada već Nove Albanije vrijedi stati u Baru, u Crnoj Gori, nekad važnoj jugoslovanskoj morskoj luci i željezničkoj postaji. U Starom Baru, zapravo, gdje kažu Barani, još je “na nogama” najstarije stablo masline na svijetu. Možete im vjerovati ili sumnjati ali ja još nisam vidio stariju i neobičniju maslinu. I ne sumnjam u njenu starost. Zamolih je da se slikamo.

Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, s adresom u Norveškoj.